Odabir biljnih vrsta za javne gradske površine i privatne vrtove podložan je modi. Na njega uvelike utječu i mogućnosti korištenja tih površina, što pak ovisi o načinu života korisnika. Kad se obrati pozornost na privatne vrtove, može se uočiti da je to razlog promjene u njihovom izgledu, organizaciji prostora, funkciji same okućnice.
Nekad su okućnice bile u službi poljoprivredne proizvodnje: od skladištenja i prerade proizvoda koji su stizali s oranica, voćnjaka, vinograda, brige o domaćim životinjama, smještaja poljoprivrednih strojeva i alata do uzgoja neophodnih povrtnih kultura i onih zahtjevnijih bliže samom domu poljoprivrednog proizvođača.
Tradicionalne okućnice
U današnje vrijeme okućnice na selima poprimaju sve više ulogu parkirališta, prostora za odmor i rekreaciju, a reprezentativna funkcija je sve naglašenija. Okućnice postaju sve sličnije javnim gradskim površinama, uredno pokošenih travnjaka, uzdignutih cvjetnjaka, kamenjara i strogo orezanih živih ograda.
Nestalo je bujno šarenilo, metež seoskog dvorišta, a samim time i brojne vrste koje su nekad bile obvezne. Te tradicionalne vrste vrlo često nisu imale samo ukrasnu funkciju, već su bile zanimljive i kao ljekovite vrste (npr. neven, ljubičica), mogle su se koristiti i kao dodatak prehrani, bile su dobra pčelinja paša ili ako već ništa od toga, imale su neku simboličku vrijednost, vezane uz neki blagdan, te zauzimale značajno mjesto.
Takve su vrste često bile tipične isključivo za neki kraj i činile ga posebnim i drugačijim od ostalih. Reljef, tlo, klima, način privređivanja i običaji, neki su od čimbenika koji su utjecali na odabir biljnih vrsta. No, tradicionalne okućnice nestaju zajedno s tradicionalnom arhitekturom i tradicionalnim biljnim vrstama i kultivarima kao i tradicionalnim načinom života.
Najčešće objašnjenje vlasnika vrtova je nedostatak vremena. No, upravo način uređenja suvremenih okućnica i izbor vrsta zahtijeva mnogo više rada, truda i energije nego što je to bilo u slučaju primjene starinskih vrsta od kojih su se brojne same zasijavale ili se radilo o autohtonim trajnicama koje su bolje prilagođene uvjetima okoliša, otpornije, a samim time i manje zahtjevne.
Suvremeno oblikovane okućnice podrazumijevaju redovito košenje i zalijevanje travnjaka, orezivanje živica, plijevljenje i uklanjanje ocvalih cvjetova s kamenjare, čišćenje jezeraca i sl.
Neke od tih starih cvjetnih vrsta koje su bile uobičajene na cvjetnim gredicama u reprezentativnom predvrtu ili uz rubove povrtnjaka su od jednogodišnjih: lepi dečki (Impatines balsamina), lepe kate (Callistephus chinensis), kadife (Tagetes spp.), neven (Calendula officinalis), dragoljub (Tropaeolum majus), uresnica (Cosmos bipinnatus).
Sjeme ovih vrsta sije se izravno na gredicu, a ako im mjesto odgovara, same će se zasijavati i narednih godina nicati na istoj površini. Od dvogodišnjih cvjetnih vrsta bile su maćuhice (Viola tricolor), bradati karanfil (Dianthus barbatus), vrtni sljez (Athaea rosea), vrtna tratinčica (Bellis perennis); a od trajnica božur (Paeonia officinalis), srdašce (Dicentra spectabilis), klinček (Dianthus gratianopolitanus).
Lončanice koje su krasile prozorske daske, trijemove ili bile smještene uz kućne ulaze najčešće su bile zonalne pelargonije (Pelargonium zonale), a na zasjenjenim mjestima fuksija (Fuchsia × hybrida), ukrasna šparoga (Asparagus densiflorus), aspidistra (Aspidistra elatior), sve redom posađene u staro kuhinjsko posuđe. Bijeli ljiljani (Lilium candidum) i gumbeki (Chrysanthemum sp.) nalazili su se uz ograde povrtnjaka. Začinsko i ljekovito bilje također je imalo svoje mjesto uz rubove povrtnjaka ili predvrta. Svoje mjesto mogli su tu naći pelin (Artemisia absinthium), rutvica (Ruta graveolens), …
U Mediteranskom dijelu Hrvatske, zbog ograničene količine vode i visokih ljetnih temperatura, ali i drugačije organizacije okućnice, cvjetne vrste, a još više neophodne začinske, bile su u dvorištima na uzdignutim i kamenom ograđenim gredicama ili u posudama.
Izvor: Gospodarski kalendar
