Divlji mažuran ili mravinac (Origanum vulgare L.) medonosna je, začinska i ljekovita biljka poznata još iz antičkih vremena. U narodu ga nazivaju obični mravinac, metvica čarljena, dobrovoljka, dubčica babina, mravinjac, vranilovka, metličasti mažuran, divlji mažuran, origano.
Mravinac pripada rodu Origanum iz porodice usnatica. Može narasti do 60 cm. Na stabljici rastu tamnozeleni listići, zašiljeni na vrhu, na prvu slični izgledu paprene metvice. Ističe se roskastim cvjetovima za razliku od žljezdastodlakavog mravinca (Origanum heracleoticum L.) koji ima bijele cvjetove. Cvjeta od lipnja do rujna. Nalazimo ga na suhim i osunčanim područjima od razine mora do 1400 m nadmorske visine na širokom području Mediterana.
Široka paleta primjene kroz povijest
Cijela biljka (herba origani) sadržava eterično ulje, gorke tvari i treslovine zbog čega ima široku primjenu kroz povijest. U starom Egiptu mravinac se koristio kao sredstvo protiv kašlja. Stari Grci su uživali u njegovu mirisu nakon kupke. Upotrebljavali su ga i za liječenje rana, bolova u trbuhu, uboda pčela, osa, pauka ili ugriza zmije te kod tegoba s disanjem. U srednjem vijeku rabio se za liječenje infekcija. Švicarski liječnik i alkemičar Paracelsus upotrebljavao ga je u XV. stoljeću protiv dijareje, psorijaze, povraćanja, žutice i gljivičnih oboljenja.
Jedno od najboljih prirodnih sredstava
Eterično ulje mravinca koristi se u farmaciji i aromaterapiji, no važno ga je pažljivo primjenjivati jer prevelike doze izazivaju nadražaj. Glavni spojevi sadržani u mravincu su fenoli timol i karvakrol. Istraživanja su pokazala da ulje mravinca snažno djeluje protiv različitih štetnih mikroorganizama, od bakterija, gljivica parazita do virusa. Ulje se smatra jednim od najboljih prirodnih sredstava za sprječavanje širenja gljivica u tijelu uključujući vrste Candida i Aspergillus. Uspješno se primjenjuje kod infekcija dišnih organa i alergija, pomaže kod kožnih oboljenja, upale mišića, tetiva i zglobova te reumatskog artritisa, tjera parazite, smiruje grčeve i nervozu, pomaže kod klimakteričnih tegoba. Zahvaljujući antihistaminskim svojstvima djeluje kod uboda kukaca i ugriza nekih životinja, a naročito se preporučuje kod upornih infekcija.
U domaćinstvu obično se koristi ulje koje se dobije potapanjem listova u maslinovu ulju. Za mnoge od tegoba koristi se i uvarak od mravinca, često u kombinaciji s nekim drugim biljkama.
Mravinac je neizostavan začin u kuhinjama Sredozemlja odakle se proširio po cijelome svijetu. Može se koristiti svjež, ali se češće upotrebljava sušeni. Originalno se koristio u talijanskoj kuhinji gdje se stavlja na pizze i jela od tjestenine i rajčica. Stavlja se i u umake od mesa, te se često u Dalmaciji posipa po pečenim i usoljenim srdelama. Mladi sir preliven s malo maslinova ulja i posut sa mravincem prava je delicija.
Borac protiv mrava
Naziv Origanum u imenu roda kojemu pripadaju mravinac, mažuran i mnoge druge biljke složenica je iz starogrčkih riječi oros i ganousthai, ‘planina’ i ‘radost’, odnosno ‘radost planine’. Opis mravinca može se naći već u knjizi O bilju filozofa Teofrasta (oko 371. – 287. pr. n. e.) i u Dioskoridovu ljekarničkom priručniku iz I. st. pr. n. e. Još u rimsko doba znalo se da njegov miris odbija mrave i druge kukce, zbog čega je kasnije u hrvatskom jeziku i nazvan mravinac.
Izvor: Gospodarski kalendar