Neke drvenaste ukrasne vrste (npr. smreka, šimšir, divlji kesten, tuja i dr.) zadnjih godina postaju sve češći predmet biljnog zdravstva, te se njihovo održavanje u budućnosti bez izravnih mjera zaštite vjerojatno više neće provoditi.

Razlog tome su klimatske promjene s elementarnim nepogodama (npr. tuča, olujni vjetar, suša, mraz, obilne oborine u kratkotrajnom razdoblju), pojava novih štetnih organizama, te vegetativno umnožene, ali fiziološki često slabije ukrasne biljne sadnice (zbog tretiranja hormonima i enzimima ukorjenjivanja i rasta). Budući da se navedeno hortikulturno bilje uzgaja na javnim površinama (parkovima, sportskim terenima, grobljima, uz prometnice, na parkiralištima i dr.) ili ih sadimo kao „zelenu ogradu“ uz okućnice, škole, vrtiće i dr., primjena kemijskih sredstava za zaštitu bilja vrlo je ograničena. Prednost kod primjene u urbanim sredinama trebalo bi dati pripravcima koji su dopušteni za primjenu u ekološkoj poljoprivredi (npr. biljni i mikrobiološki pripravci, tvari iz tradicionalne uporabe i sl.), a koja ne ostavljaju neželjene ostatke (rezidue) na apliciranim površinama. Nažalost, njihova je učinkovitost u pravilu nešto manja nego „klasičnim pesticidima“, pa je potrebno češće provoditi tretiranje bolesnih biljaka. U urbanim se sredinama također mogu koristiti samo kemijska sredstva za zaštitu bilja najmanje opasna i otrovna za ljude, domaće životinje i oprašivače (npr. prednost dati djelatnim tvarima na hrvatskoj listi dopuštenja za amatersku primjenu). Prije nekoliko godina pojava i prekomjerno množenje šimširova moljca (Cydalima perspectalis) bila je povod učestalih upita o uzrocima iznenadnog gubitka lišća i propadanja šimšira (Buxus sp.).

Kakvi se simptomi javljaju?

Zadnjih desetak godina vrlo su učestali telefonski upiti i dostava biljnih uzoraka u Savjetodavnu službu u Čakovcu radi pojave simptoma paleži i sušenja, najprije pojedinih izdanaka, a ubrzo cijelih biljaka smaragdnih tuja (Thuja occidentalis „ Smaragd“). Unos novih štetnih organizama u našu zemlju (npr. šimširov moljac podrijetlom iz Azije: Kina, Koreja, Japan) ili uzgoj vrlo osjetljivih kultivara ukrasnog bilja (npr. vegetativno umnožene tuje tipa „Smaragd“ i „Columna“ osjetljivije su od obične tuje koja se uzgaja iz sjemena) za posljedicu imaju identifikaciju uzroka neželjenih promjena biljaka (neživi i živi uzroci) i provođenje potrebnih mjera zaštite (izravne i neizravne mjere zaštite). Ova je hortikulturna vrsta vrlo popularna zadnjih desetak godina zbog svjetlozelene lisne površine koja zadržava boju kroz zimsko razdoblje. Razvija piramidalni, kompaktni i uski habitus visine do 3 m. Zahtjeva visoku vlagu, dobro drenirano tlo i puno sunca, pa je ubrajamo među najčešće korištene biljne vrste za žive ograde. Tolerantna je na vapnena tla, ali najčešća neživa oštećenja bilježimo od olujnih vjetrova, snijega, leda, visoke koncentracije soli i psećeg urina.

Na kori nastaju ulegnuta mjesta smeđe do crvenkaste boje, što podsjeća na oštećenja od niskih temperatura. Na zaraženom mjestu kora odumire, suši se, a nakon što bolest obuhvati granu, nastaje sušenje gornjeg dijela grane. Na odumrlom i raspuknutom dijelu kore nastaju plodišta bolesti (ljubičasti piknidi u koncentričnim krugovima), iz kojih se tijekom cijele vegetacije oslobađaju infektivne spore koje inficiraju druga tkiva na mjestima rana i rezidbe (optimalno 26°C, uz vlaženje barem 4 sata). Vlažniji položaji izvrgnuti proljetnim niskim temperaturama (mraz) pogoduju razvoju ove bolesti, a usmjereno tretiranje bakarnim fungicidima početkom i krajem vegetacije (ili nakon tuče) smatraju se poželjnim mjerama usmjerene zaštite.

Uzročnici bolesti tuja

Na tujama je opisan veći broj uzročnika bolesti, od kojih neke uzrokuju upalu i nekrozu kore (Botryosphaeria dothidea), pjegavost i sušenje mladica (Didymascella thujina, Kabatina thujae, Lophodermium thujae, Pestalotia funerea) ili rak drva (Coryneum syn. Seridium cardinale). Upala i nekroza kore (Botryosphaeria) je odavno poznata i opće raširena bolest u našim krajevima na stablima koja rastu u nepovoljnim uvjetima i bez zaštite. Značaj joj raste na položajima oštećenim od tuče ili na biljkama s mehaničkom rezidbom. Na nadzemnim se dijelovima tuja od svijetlo-zelene razvija netipična tamno-crvena do tamno-ljubičasta promjena boje. Primjena bakarnih fungicida početkom i krajem vegetacije ujedno je zaštita protiv uzročnika raka drva (Coryneum syn. Seridium). Pjegavost i sušenje mladica tuje primarno može potjecati od različitih gljivičnih uzročnika (Didymascella, Kabatina, Lophodermium, Pestalotia i dr.), a negativne promjene na lisnom tkivu mladica nastaju krajem lipnja i početkom srpnja, te se prema kraju ljeta intenzitet bolesti pojačava. Zaraženo tkivo mijenja boju u svijetlo- smeđu, a naknadno se palež od rubnih dijelova širi prema unutrašnjosti. Uzročnici bolesti se održavaju na zaraženom biljnom tkivu, a infektivne spore se oslobađaju od mjeseca ožujka do studenoga, a vrlo kritično razdoblje smatra se mjesec svibanj i lipanj (primarne zaraze). Zaraze su veće što su izdanci duže izloženi kiši i vlazi. Uz već spomenute bakarne fungicide koje preporučujemo početkom i krajem vegetacije (ožujak i studeni), tijekom aktivnog razdoblja vegetacije (naročito u travnju i svibnju) preporučuju se organski fungicidi, a naročito su dobri učinci dobiveni ako se kombiniraju površinske djelatne tvari iz skupine ditiokarbamata (npr. mankozeb i sl.) (npr. Dithane DG) ili ftalimida (npr. kaptan ili folpet) (npr. Kastor WP, Futura WP) s lokosistemičnim (slabije ispirljivim) benzimidazolima (npr. tiofanat-metil) (npr. Topsin SC) ili triazolima (npr. propikonazol, tebukonazol) (npr. Bumper EC, Folicur EW). Za amatersku primjenu od navedenih pripravaka u našoj zemlji dopuštenje imaju samo bakarni pripravci (npr. Cuprablau-Z, Neoram WG). Broj tretiranja ovisi o količini i rasporedu oborina, a tijekom kritičnog razdoblja (travanj, svibanj, lipanj) potrebno je provesti barem 2-3 aplikacije mjesečno (nakon svakih 30-40 mm oborina).

""

Početni simptomi gljivičnih uzročnika odumiranja i pjegavosti izdanaka smaragdnih tuja (slike 1 i 2) (Kabatina, Didymascella), te izgled odraslih kukaca potkornjaka (slika 3) i tujina krasnika (slika 4). Istodobne zaraze bolestima i štetnicima bez mjera zaštite uzrokuju prijevremeno sušenje i propadanje cijelih biljaka

Štetnici tuja

Osim uzročnika bolesti tuje napadaju i neželjeni organizmi životinjskog podrijetla, najčešće štetni kukci. Među njima su vrlo česte različite lisne i štitaste uši (Cinara tujafilina, Cinara cupressi, Planococcus vovae, Carulaspis carueli), tujin potkornjak ( Phloeosinus thujae), tujin krasnik ( Palmar festiva) i drugi štetnici (mineri, cvilidrete). Lisne uši ( Cinara) ubrajamo među najvažnije štetnike poljoprivrednih kultura, sitni su kukci veliki svega nekoliko mm, a leteće forme imaju dva para opnenastih krila. Hrane se sisanjem biljnih sokova i obilno luče „mednu rosu“ (ljepljivu slatkastu tekućinu).

Štitaste uši (Planococcus, Carulaspis) su vrlo važni štetnici ukrasnog drveća i grmlja, a zbog slabije mobilnosti ne mogu se održati na jednogodišnjim kulturama. Također su sitni kukci, veličine najčešće 2-5 mm, tijelo im je pokriveno voštanim izlučinama ili štitićem različite građe, a usni ustroj je građen za sisanje biljnih sokova. Većina štitastih uši izlučuje slatkaste, ljepljive tekućine („mednu rosu“), koju naknadno naseljavaju gljive čađavice pa zaražene biljke dobiju tamni izgled. Protiv lisnih i štitastih uši moguće je početkom i tijekom vegetacije koristiti mineralna ulja (Bijelo Ulje, Svijetlo mineralno ulje), a učinak je bolji ako se dodaju acetamiprid (Mospilan SP) ili piriproksifen (Pyxal EC). Svi navedeni pripravci dopušteni su u našoj zemlji za amatersku primjenu.

Tujin potkornjak (Phloeosinus) je sitni kornjaš (2-3 mm), valjkasta tijela, tamnosmeđe boje. Ličinke su bijele, s tamnom glavom, nemaju noge. Buše hodnike u drvetu, najčešće u deblu, a rjeđe u granama. Ovu skupinu kukaca (potkornjaci) ubrajamo među najvažnije štetnike šumskog drveća i ukrasnih drvenastih vrsta. Većina vrsta su sekundarni štetnici koji napadaju slabija ili oštećena stabla (npr. oštećena tučom, sušom, mrazom, ledenom kišom i sl.). Hodnike potkornjaka mogu naseliti gljivice razarači drva (npr. Botryosphaeria), pa napadnute tuje brzo propadaju. Odrasli oblici potkornjaka suzbijaju se primjenom insekticida protiv drugih štetnika (prema literaturnim podatcima njihovu brojnost umanjuju OP insekticidi i piretroidi). Praktična iskustva kontrole brojnosti potkornjaka u međimurskim voćnjacima (jabuka) dokazuju da masovni ulov crvenim ljepljivim pločama i 50 %-tnim etilnim alkoholom možemo značajno smanjiti prezimljujuću populaciju potkornjaka tijekom ožujka i travnja. Tujin krasnik ( Palmar) je kornjaš produljenog, straga zašiljenog tijela, veličine 10 mm. Dominiraju žive boje (vidi sliku), ženke u proljeće odlažu jaja, nakon čega se na tanjim dijelovima stabljike razviju zadebljanja ispod kojih su bijele spljoštene ličinke. Naknadno se vršni dijelovi tuje iznad napadnutog mjesta osuše. Potrebno je provoditi proljetno usmjereno suzbijanje prezimljujuće populacije tujina krasnika (svibanj), a insekticidi iz skupine neonikotinoida (npr. acetamiprid) (Mospilan SP) djelotvorni su na skupinu kukaca krasnici (Buprestidae) u koju ubrajamo i tujina krasnika. Smaragdne tuje napada veći broj bolesti i štetnika, potrebno je na vrijeme uočiti njihovu pojavu, sve zaražene biljne dijelove odstraniti povratnim rezom do zdravog tkiva, te poduzimati usmjerene mjere zaštite prikladnim sredstvima za zaštitu bilja.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakOstali članci u ovom broju
Sljedeći članakNutellotti
mr. sc. Milorad Šubić
Milorad (Ivan) Šubić, magistar znanosti i diplomirani inženjer agronomije, pročelnik Poljoprivredne savjetodavne službe u podružnici Međimurske županije. Savjetnik je iz područja zaštite bilja, član Hrvatskog društva biljne zaštite i Američkog fitopatološkog društa, suradnik Gospodarskog lista, autor više stručnih radova, koautor 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova, te stručni suradnik i predavač u raznim obrazovnim institucijama. Rođen je 9. rujna 1969. Godine. Osnovnu školu završio je u Murskom Središću, a srednju poljoprivrednu školu u Križevcima. Diplomirao je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu 1994. godine. Diplomski rad naslova "Istraživanje djelotvornosti biljnih ekstrakta na krumpirovu zlaticu – Leptinotarsa decemlineata (Say.) tijekom 1992. godine" izradio je na Zavodu za poljoprivrednu zoologiju, pod mentorstvom akademika prof.dr. Milana Maceljskog. Studijski program zaštite bilja završio s prosječnom ocjenom 4,63. Nakon završetka studija počinje se baviti patologijom bilja zaposlivši se krajem 1994. godine kao mlađi asistent na Zavodu za fitopatologiju Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Sudjelovao u provođenju nastave studentima biljnih smjerova V semestra iz predmeta "Opća fitopatologija", te dijela predmeta "Specijalna fitopatologija" koji se odnosi na bakterijske i virusne bolesti biljaka (samo za studente smjera zaštita bilja VI semestar). Osim nastavnih aktivnosti bio je uključen u znanstveno-istraživački projekt "Scientific Research into the factors of Integrated control" financiran od strane Ministarstva znanosti i tehnologije. U akademskoj godini 1994/95. upisao poslijediplomski studij na inženjerskom smjeru Molekularna biologija Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, a u razdoblju od sredine 1995. do početka 1997. proučavao karantensku i bakterijsku palež jabučastog voća (Erwinia amylovora). U siječnju 1996. godine boravio na studijskom usavršavanju iz biljne bakteriologije u Bologni (Instituto di Patologia Vegetale, Scienze e Tecnologie Agroindustriali ed Agroambientali, Universita degli Studi di Bologna, kod prof.dr. Carla Bazzia) kao stipendist Ministarstva tehnologije i znanosti Republike Hrvatske. Zbog rješavanja stambenih i obiteljskih problema prekida rad na fakultetu i poslijediplomski studij na PMF-u, te se vraća u Međimurje. Od 1. svibnja 1997. godine počinje raditi u Uredu za gospodarstvo Međimurske županije kao voditelj službe za zaštitu bilja, a 1. veljače 1998. godine prelazi u Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu, Odsjek Međimurske županije u svojstvu savjetnika za zaštitu bilja. Krajem 1998. postaje rukovoditelj odsjeka. Rukovodeće poslove obavlja u Javnoj poljoprivredno savjetodavnoj službi pri Hrvatskoj poljoprivrednoj komori (2011. i 2012.), te u Poljoprivredno savjetodavnoj službi (2012., 2013. i 2014.) i Savjetodavnoj službi (danas). U okviru provođenja međunarodnog projekta vlada Kraljevine Nizozemske i Republike Hrvatske "Unapređenje proizvodnje krumpira u Hrvatskoj" tijekom ožujka 1999. godine boravio na stručnoj izobrazbi u Centru za obuku "IPC Plant" Emmeloord. Poslijediplomski studij na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (područje Biotehničkih znanosti, polje Agronomija, znanstvena grana Fitomedicina) upisuje 1998. godine, a magistrirao 2002. godine obranivši magistarski rad naslova: "Mogućnosti prognoze i suzbijanja plamenjače krumpira (Phytophthora infestans (Mont.) De Bary) u Međimurju", izrađen pod vodstvom prof.dr. Bogdana Cvjetkovića. Znanstveno i stručno usavršavanje Od 1997. godine aktivno sudjeluje u radu godišnjih Seminara biljne zaštite stručnim izlaganjima iz područja integrirane zaštite voćnjaka, vinograda i povrtlarskih kultura. Koautor je 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova. Stručni je suradnik "Gospodarskog lista" i autor kolumne zaštite bilja u županijskim novinama "Međimurje", a od 1998. godine stručni suradnik Gospodarske škole Čakovec, Pučkog otvorenog učilišta Čakovec i Privatnog učilišta "Novak" iz Čakovca pri izvođenju nastave "Tečaj za vinogradare i vinare" (predavač poglavlja "Zaštita vinograda od štetočinja") i nastave za osposobljavanje ratara (predavač poglavlja "Zaštita ratarskih kultura od štetnih organizama"). Tijekom 2010. godine bio je vanjski suradnik Pučkog otvorenog učilišta Čakovec pri obrazovanju odraslih za zanimanje Proizvođač merkantilnog krumpira (predavač za poglavlja "Značaj plodoreda u suvremenom uzgoju krumpira" i "Zaštita krumpira od štetnih organizama") Član je Hrvatskog društva biljne zaštite (HDBZ) i Američkog fitopatološkog društva (APS). Nagrađen je u veljači 2012. godine od Hrvatskog društva biljne zaštite Poveljom, uz brončanu plaketu radi doprinosa popularizaciji i afirmaciji struke. Oženjen, otac kćeri Lucije i sina Ivana.