Resursi su bitan faktor u poljoprivrednoj proizvodnji. Prirordni resursi smatraju se najvažnijim resursima. Zemlja, kvaliteta tla, priordni položaj, atmosferske prilike na određenom području i sve ono ostalo što oblikuje priordne resurse. Financijski resursi su isto tako podjednako važni kao i prirodni resursi. Ipak, resurs koji se često zaboravlja, a koji je možda i ključan za uspješnu poljoprivredu je čovjek.
Kad kažem da je čovjek resurs, ne mislim na čovjeka kao radna snagu, iako je i taj aspekt vrlo bitan, već na čovjeka kao donositelja odluka. Donošenje odluka, onih bitnih za samu proizvodnju, kao i onih ekonomskih, zapravo je ključan i kritičan trenutak za svaku poljoprivrednu proizvodnju i uspješnost (čitaj profitabilnost ili isplativnost) iste.
Izazovi malih OPG-ova u moru velikih sustava
Veliki sustavi razradili su svoje procese, više ili manje uspješno i oni funkcioniraju. Podjeljene su odgovornosti, znaju se zadaci i obveze i tko donosi i tko preuzima odgovornost za odluke. To su sustavi u kojima je ukupna razina financijske i tehničke pismenosti znatno veća nego što je to u našim OPG-ovima, a svi se oni nalaze na istom tržištu, u istom okruženju. Stoga su izazovi za male OPG-ove još veći, jer u njima je najčešće donositelj odluka ujedno i nositelj OPG-a.
S druge strane, upravo u tom dijelu ima najviše prostora za poboljšanje kad je pitanje opstojnosti i upravljanja OPG-om jer oni poljoprivrednici koji to ne shvate i na vrijeme i ne naprave potrebne promjene, neće opstati na tržištu. Businessom se ne upravlja na temelju emocija ili osjećaja, već većim dijelom na temelju podataka i analiza, a samo manjim dijelom na temelju iskustva. U poljoprivredi je donošenje odluka zapravo sustav upravljanja rizikom pod velikom neizvjesnošću.
U ratarstvu je tako (pre)često slučaj da je donošenje odluka bazirano na „popularnosti“ i na prošlogodišnjim cijenama, ali i okolnostima i uvjetima koji su bili na tržištu, umjesto na onome što će biti na tržištu. Rijetki su primjeri proizvođača koji vode evidenciju o troškovima, koji znaju trošak proizvodnje po toni proizvedene robe, koji imaju podatke o prinosima po svakoj svojoj tabli godinama unatrag, koji imaju podatke o kretanju cijena inputa kroz godine, o kretanju cijena roba kroz godine i sl. To su podaci koji služe kao podloga za donošenje odluka.
Kako znati koju prodajnu cijenu čekaš, ako ne znaš na kojoj razini cijene si „break-even“? Kako upravljati OPG-om ako ne upravljaš cash-flowom, ne znaš razliku između prihoda i dobiti, nemaš makar osnovnu financijsku pismenost i sl? Brojni su tako primjeri pogrešnih odluka kad su u pitanju prodjene cijene merkantilne robe, nabavne cijene repromaterijala kao i samih trenutaka prodaje istih. Fascinantna je količina špekulativnog rizika kojeg su na jednoj strani proizvođači spremni preuzeti na sebe kada je u pitanju prodaja merkantilne robe i na drugoj strani sitničavost i niska razina spremnosti na ulaganje u kvalitetno sjeme, zaštitna sredstva i na poštivanje svih agrotehničkih mjera u proizvodnji.
Strateško planiranje ratarske proizvodnje
Kada promatramo ratarstvo, nekoliko je ključnih odluka koje jedan OPG treba donijeti. Prva je odluka što zasijati, kada zasijati i koliko čega zasijati. Zatim tijekom vegetacije kada i koliko kultivirati, prihraniti, zaštititi te kada požeti. Tu je i onaj trgovački dio, a to je kada, od koga i po kojoj cijeni kupiti sve potrebne inpute i na drugu stranu kada, kome i po kojoj cijeni prodavati proizvedene outpute. Pitanje je koliko su svjesni proizvođači koliko velika može biti razlika u isplativosti pojedine kulture, ovisno o odlukama donesenim na ova pitanja. Tako se stvara razlika onih uspješnih od onih ne tako uspješnih, jer najuspješnija gospodarstva danas ne pobjeđuju samo većim prinosom nego kvalitetnijim donošenjem odluka kroz sezonu.
Strateške odluke, poput što uopće proizvoditi i odluke koje određuju smjer za više godina, treba donijeti na bazi prirodnih uvjeta (pedologija tla, oborine, temperatura i sl), ekonomike (profitabilnost kultura, volatilnost cijena, trošak proizvodnje, potreba za kapitalom) i plodoreda. Odluka što zasijati treba biti bazirana na znanju o proizvodnji pojedine kulture, raspoloživoj mehanizaciji, poznavanju tržišta za tu robu te na bazi povijesnih meteroloških podataka za određeno područje. Ne postoji idealni rok za sjetvu. Postoji optimalan rok i kompromis između rizika i potencijala.
Glavna premisa kojom se proizvođač treba voditi je ona stara, a to je diverzifikacija i disperzija, odnosno ne stavljati sva jaja u istu košaru. I jedno i drugo pomaže u smanjivanju rizika. Koliko čega sijati je pitanje raspodjele kapitala i rizika, stoga se u tom kontekstu treba voditi kombinacijom kultura visokog prinosa, kultura stabilne cijene, kultura nižeg inputa i kultura za plodored. Uz to, proizvođač danas treba aktivno pratiti temperaturu tla, vlagu tla, kratkoročne vremenske prognoze i akumulaciju toplinskih jedinica. Tijekom faze vegetacije se proizvodnja pretvara u kontinuirano upravljanje.
Koliko čega dati i kada, različito je za svaku sezonu, ali glavna misao vodilja treba biti da se bez ulaganja ne može očekivati rezultat. Ključno je naći optimalnu razinu, a tu svakako struka ima i može dati odgovor, samo se treba odvažiti i prepustiti povjerenje i donošenje odluke onome koji je u tome stručan. U modernoj poljoprivredi se danas za donošenje oduke koriste sateliti, senzori, AI modeli, tržišne analize i precizna poljoprivreda, a najbolji rezultati dolaze iz kombinacije podataka, iskustva, lokalnog znanja i procjene rizika.
Poljoprivreda kao maraton, a ne utrka na 100 metara
Tu je i trgovački dio, ponekad i važniji od samog prinosa. Mnogi proizvođači imaju dobru agronomiju, ali lošu trgovinu, a razlika u zaradi često nastaje upravo tu. Potrebno je pratiti trendove kretanja cijena inputa, cijene plina, tečajeve i sezonske obrasce kretanja cijene. Primjerice, svatko tko ove godine nije kupio makar dio svojih potreba za gnojivom na početku godine, sada ima ozbiljan problem, odnosno manje je konkurentan. Isto je i kod prodaje outputa.
Disperzija rizika je ključna. Vrlo malo ljudi se odlučuje na prodaju nekog dijela očekivane proizvodnje prije same žetve. U žetvi je pritisak na cijene najveći, premda su i tu moguće iznimke, no svi ipak čekaju žetvu kako bi donijeli odluku. Kako bi i mogli prodavati ranije, osim na slijepo, kada uopće nemaju vlastite podatke o prinosima, proizvodnji i o troškovima proizvodnje. Osnove upravljanja rizicima gotovo nitko ne zna niti razumije pa se time niti koriste, a vrlo je važan alat u današnjoj poljoprivredi.
U ratarstvu se ʺispravnost odluke” gotovo nikada ne može procijeniti samo po konačnom rezultatu. Dobra odluka može završiti lošim rezultatom zbog suše, tuče, tržišnog sloma, bolesti ili geopolitičkih događaja. I obrnuto. Loša odluka ponekad završi dobro samo zbog sreće. Poljoprivreda nije optimizacija samo jednog parametra, primjerice prinos ili cijena, nego se optimizira dugoročna održiva profitabilnost uz prihvatljiv rizik. Zato je danas vrhunski poljoprivrednik istovremeno agronom, meteorolog, ekonomist, logističar, analitičar podataka, trader i manager, a najveća vrijednost nije samo dobro proizvesti, nego donositi dobre odluke kroz cijelu sezonu pod neizvjesnošću. Zato se ne postavlja samo pitanje jesam li zaradio, nego jesam li donio racionalnu odluku s obzirom na informacije kojima sam raspolagao u trenutku donošenja odluke. To je ogromna razlika. Poljoprivreda nije sprint ili utrka na 100 metara. Poljoprivreda je maraton, to je životni stil, a ne usputna ili sporedna stvar.
Foto: Gemini.ai
