Poljoprivredna djelatnost glavni je izvor proizvodnje hrane. Većina poljoprivrednih strojeva i opreme pokreće se fosilnim gorivima. To doprinosi stvaranju emisije stakleničkih plinova, te se na taj način ubrzavaju negativne klimatske promjene. Takva šteta nastala primjenom fosilnih goriva može se ublažiti korištenjem obnovljivih izvora energije.
Koji sve obnovljivi izvori energije postoje?
Najznačajniji obnovljivi izvori energije su: solarna (sunčeva) energija, energija vjetra, energija dobivena iz biomase i biogoriva, geotermalna energija i energija vodenih tokova. Navedeni obnovljivi izvori energije imaju velik potencijal primjene u poljoprivredi i doprinose stvaranju održive poljoprivrede. Koncept održive poljoprivrede leži na načelima ravnoteže maksimiziranja produktivnosti uz održanje ekonomske stabilnosti, uz maksimalno smanjenje korištenja prirodnih resursa i štetnih utjecaja na okoliš. Potreba za korištenjem obnovljivih izvora energije vidljiva je upravo ponajviše u području poljoprivrede.
Pozitivni primjeri primjene mogu obuhvaćati korištenje sustava energije sunca za proizvodnju električne i toplinske energije. Zatim tehnologije grijanja plastenika i staklenika, solarne sušare i drugih dijelova proizvodnje koje imaju potrebu za proizvodnjom nekog od oblika energije – električne, toplinske ili rashladne. Korištenje ovakvih sustava je ekološki prihvatljivije za razliku od upotrebe sustava s konvencionalnim izvorima energije.
Razvoj poljoprivredne proizvodnje koja koristi „čistu energiju“ daje razvijenim zemljama poticaj za ulaganje u projekte koji se bave smanjenjem emisije štetnih plinova i cjelokupnog očuvanja okoliša. Čak i neki oblici obnovljivih izvora energije kojima je percepcija javnosti takva da se mogu koristiti samo u velikim postrojenjima i kapacitetima, poput energije dobivene snagom vjetra, mogu se također koristiti u poljoprivredi.
Isto tako, korištenje biomase i biogoriva u poljoprivredi postala je normalna praksa u nekim državama EU. Time se sve više doprinosi smanjenju onečišćenja okoliša uzrokovanog različitim načinima poljoprivredne proizvodnje. Također, posljednjih nekoliko desetljeća dolazi do povećanja cijene konvencionalnih izvora energije. To je potaknulo poljoprivrednike na korištenje obnovljivih izvora energije u poljoprivrednoj proizvodnji, ali i u drugim industrijama i proizvodnim djelatnostima.
Opravdava li sunčeva energija više troškove ulaganja?
Primjena energije sunca kao obnovljivog izvora energije postavlja se kao jedno od najjednostavnijih rješenja za proizvodnju energije u poljoprivrednoj proizvodnji. Korištenje solarne energije kao alternativnog izvora energije nudi brojne prednosti u poljoprivrednoj proizvodnji kroz ekonomsku isplativost. Također i kroz smanjenje emisije stakleničkih plinova, osobito ugljikovog dioksida.
Sunčeva energija može koristiti za grijanje plastenika ili staklenika za uzgoj i sušenje poljoprivrednih kultura, grijanje kao i proizvodnju električne energije. Sustav fotonaponskih modula koristi se za pretvaranje sunčeve energije u električnu i toplinsku energiju, dugoročno je isplativo zbog minimalnih troškova nakon uspostave sustava, smanjuje zagađenje okoliša te proizvodi energiju bez buke. Nedostatak sustava je cijena uspostave, te nemogućnost korištenja energije tijekom noći i pri lošim atmosferskim uvjetima (osim u slučaju korištenja baterijskih spremnika).
Svakako je potrebno dosadašnju upotrebu fotonaponskih modula u poljoprivredi proširiti. Ona je do sada bila ograničena isključivo za punjenje baterija za električne pastire, osvjetljenje ili pokretanje manjih pumpi za vodu.
Geotermalna energija nije dovoljno iskorištena!
Energija dobivena iz geotermalnih izvora može se koristiti izravno kao toplinska energija. Također, toplinska energija dobivena iz geotermalnih izvora u poljoprivredi se može koristiti za zagrijavanje staklenika ili sušenje usjeva. Korištenje geotermalne energije predstavlja relativno čist izvor energije bez nepovoljnih utjecaja na okoliš. Međutim, u području poljoprivrede faktori ograničenja upotrebe obuhvaćaju tehničku složenost uspostave sustava, mjesta bogata geotermalnim izvorima, kao i veliku početnu cijenu.
Međutim, staklenički uzgoj pogonjen na geotermalne izvore značajno smanjuje konačni trošak proizvoda. Tako organizirano zagrijavanje ukupno smanjuje troškove proizvodnje za približno 35 %.
Primjer Mađarske gdje je intenziviranje korištenja geotermalnih izvora u stakleničkoj ili plasteničkoj proizvodnji vrlo opravdano i iznosi gotovo 80 % ukupno takve proizvodnje povrća ili voća, ima perspektivu u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Korištenje geotermalnih izvora u sprezi s intenzivnim stakleničkim ili plasteničkim uzgojem jedna je od mogućnosti koju svakako treba početi bolje iskorištavati.
Zašto je biomasa najznačajnija za poljoprivredu?
Za poljoprivredu je najznačajniji oblik obnovljivih izvora energije biomasa. Ona dolazi u čvrstom (peleti i briketi), tekućem (biodizel, bioetanol) i plinovitom (bioplin) stanju. Sve više se u poljoprivredi uzgajaju i energetske poljoprivredne kulture (višegodišnji nasadi) koje se većinom koriste za proizvodnju biomase. Do nedavno potpuno nepoznate poljoprivredne kulture kao što je miskantus (Miscanthus x giganteus), koji uz paulovniju (Paulownia tomentosa) zbog svoje sterilnosti ima jedini ishođenu dozvolu za uzgoj uvjetovan studijom uvođenja strane vrste u prirodu, pa u novije doba virdžinijski sljez (Sida hermaphrodita) i divlje proso (Panicum virgatum), sve više privlače pažnju poljoprivrednika, pogotovo za revitalizaciju zapuštenih poljoprivrednih površina nepogodnih za proizvodnju hrane.
Naime, energetske kulture općenito karakterizira mogućnost uzgoja u različitima agroekološkim uvjetima, niski zahtjevi tijekom uzgoja te produkcija visokog prinosa lignocelulozne biomase. S obzirom da pokazuju zadovoljavajuće prinose i na tlima lošije kvalitete, uvođenje energetskih kultura na takve površine ne bi utjecalo na trenutnu poljoprivrednu proizvodnju u Hrvatskoj, odnosno na proizvodnju hrane za ljude i životinje.
Međutim, ako se govori o biomasi koja se koristi u procesu pretvorbe energije u Hrvatskoj, onda je uglavnom riječ o drvnoj, odnosno šumskoj biomasi. Poljoprivredna biomasa kao nusproizvod biljne proizvodnje još uvijek nije u većoj mjeri u potpunosti zaživjela. Međutim, u posljednje vrijeme raste potražnja za biomasom (za potrebe grijanja i proizvodnje električne energije). Posebice na tržištu peleta i briketa. Peletiranje je trenutno ekonomsko i energetsko najisplativiji način pretvorbe biomase u energiju. Zbog toga je danas jedan od najbrže rastućih obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj.
Energetski peleti se definiraju kao komprimirano gorivo proizvedeno od usitnjene biomase, s ili bez veziva. koriste se za grijanje stambenih objekata, kao i za industrijsku proizvodnju toplinske i električne energije. Proces peletiranja je osmišljen za potrebe hranidbe životinja, a naknadno se usvojio i za peletiranje biomase, zbog povećanja energije po jedinici zapremnine. To olakšava rukovanje, transport i skladištenje te snižava troškove istih, a visoka ogrjevna vrijednost omogućava veću efikasnost u procesu izgaranja.
Smanjeni su biološki procesi kvarenja biomase te je bolje izgaranje u odnosu na ogrjevno drvo i druge veće oblike drvne biomase. Karakterizira ih niska vlažnost, velika gustoća i ogrjevna vrijednost te smanjenje emisija štetnih plinova. Briketi su vrlo slični peletima, samo što je razlika u veličini proizvoda (briketi su značajno veći). Razlika u frakciji čestica od peleta je ta da briketi ne trebaju toliko fino izmrvljenu masu. Dovoljna im je piljevina koja ostaje kao nusproizvod u šumskoj industriji ili usitnjavanju biomase poljoprivredne proizvodnje.
Energija koja se utroši za proizvodnju peleta je zanemariva u odnosu na energiju koja je sadržana u peletima. Otprilike se računa kako 2 kg peleta mijenja 1 kg loživog ulja u sustavima za grijanje kućanstava. Centralna grijanja na pelete biomase su vrlo rašireni i sofisticirani sustavi. Oni nimalo ne umanjuju kvalitetu življenja u odnosu na primjerice plin. Uključivanjem poljoprivrednih organskih ostataka kao što je oklasak, kukuruzovina, ljuske te orezana hortikulturna biomasa u proces proizvodnje peleta od velikog je značaja. I to ne samo iz aspekta korištenja u proizvodnji obnovljivih izvora energije, već i iz aspekta njihovog zbrinjavanja i održivog načina gospodarenja.
U Hrvatskoj se većina proizvedenih peleta izvozi u susjedne države EU. Međutim, činjenica stoji kako potražnja i potrošnja peleta za grijanje u Hrvatskoj raste i očekuje se daljnji porast tržišta potrošnje peleta. Najveća prednost tako prerađene poljoprivredne biomase, za razliku od ostalih obnovljivih izvora energije, je u tome što ju je moguće skladištiti i transportirati. Samim time koristiti prema potrebi.
Pri proizvodnji biomase, važno je i optimizirati logističke aspekte, opskrbni lanac i način skladištenja. Poželjan je odabir sustava koji omogućuje zadržavanje kvalitete sirovine uz prihvatljive troškove. Pravilno skladištenje biomase jedan je od najvažnijih čimbenika logistike. Postoji mogućnost skladištenja biomase na polju ili u zatvorenim prostorima. Skladištenje na polju nudi prednost smanjenja troškova, no pojavljuje se mogućnost smanjenja kvalitete sirovine (vlaga, mikroorganizmi itd.). Također, ovakav način je vremenski ograničen.
Prerađivačka industrija – prilika za dobivanje sirovine za pelete
Jedna od sirovina za proizvodnju peleta svakako je u prerađivačkoj industriji, kao što je primjerice proizvodnja vina i maslinovog ulja koja ima velik značaj za poljoprivredu Hrvatske. Komina, jednako vinska kao i masline, može biti vrijedna sirovina, a osobito se može dobro iskoristiti za proizvodnju peleta. Naime, ako se komina nekontrolirano odlaže, može biti opasna za zdravlje ljudi i životinja, uz negativan utjecaj na okoliš, posebice zbog dugotrajne fermentacije uz razvijanje neugodnih mirisa. Velike nakupine komine privlače štetočine i muhe te mogu dovesti do pojave i širenja raznih bolesti. Procjena količine otpada koji nastaje u proizvodnji maslinovog ulja u EU je oko 6,8 milijuna tona godišnje. Takav otpad odlaže se na odlagalištima otpada, što čini cijeli postupak neekonomičnim.
Upravo iz tog razloga, posljednjih godina predložen je niz različitih metoda sanacije otpada u poljoprivrednoj proizvodnji, poput korištenja u proizvodnji energije iz izravnog spaljivanja. Sve u svrhu bolje ekonomske bilance proizvodnje maslinovog ulja i vina. Postupci sanacije nusproizvoda iz prerade hrane u svrhu proizvodnje energije dovest će do njezinog dodatnog iskorištenja. Ona će tada postati dodatni izvor zarade poljoprivrednim proizvođačima i pripomoći pozitivnoj ekonomskoj bilanci proizvodnje primarnog proizvoda – hrane. Sukladno energetskim potencijalom te optimalnom obradom, od takve vrsta ostataka se očekuje da će biti izvrsnog radnog učinka u modernim sustavima za proizvodnju toplinske energije za zagrijavanje privatnih i poslovnih objekata.
Primjenom tehnologije proizvodnje i korištenja agropeleta poboljšat će se energetska učinkovitost poljoprivrednih proizvođača. Povećat će se domaća proizvodnja energije, ostvarit će se pozitivan utjecaj na okoliš, otvorit će se novo tržište opreme te će se poticati opći razvitak ruralnih krajeva.
Kod upotrebe biomase postoji mogućnost povećanja korisnog stupnja djelovanja korištenjem kogeneracije – istovremene proizvodnje toplinske i električne energije. Tamo je potreban potrošač topline koji se nalazi u blizini postrojenja za proizvodnju energije. Način potrošnje topline može biti za grijanje plastenika tijekom zime, staklenika, poslovnih zona ili kućanstava. Bitno je naglasiti da potrošnja toplinske energije mora biti u okruženju same proizvodnje jer nije isplativo distribuirati toplinsku energiju do udaljenijih potrošača.
Tijekom ljeta smanjena je potreba za toplinskom energijom, ali ona može poslužiti za sušenje poljoprivrednih proizvoda ili za hlađenje putem sustava trigeneracije, odnosno proizvodnje rashladne energije preko izmjenjivača topline. Upravo je korištenje toplinske energije preduvjet dobivanja poticaja za izgradnju takvog postrojenja. To čini dodatnu priliku za razvoj specifične poljoprivredne proizvodnje ruralnih krajeva.
Proizvodnja električne energije iz kogeneracijskih postrojenja poticat će se tako dugo dok se tehnološkim razvojem opreme i razvojem tržišta električne energije ne stvore uvjeti za plasman i prodaju tako proizvedene električne energije. Stoga proizvođači električne energije iz biomase putem kogeneracijskih postrojenja imaju pravo na poticajne cijene samo ako imaju status povlaštenog proizvođača električne energije.
Bioplinom do smanjenja štetnih plinova
Osim krute biomase, bioplinska postrojenja također koriste kogeneracijska postrojenja kao finalni proizvod iskorištenja bioplina. Bioplin dobiven iz biomase sastoji se većim dijelom od metana, ugljikovog dioksida te smjese ostalih plinova (vodik, dušik, amonijak, sumporovodik, ugljikov monoksid, kisik i vodena para). Goriva svojstva bioplina vezana su s udjelom metana u istom. Bioplin se dobiva uglavnom iz stajskog gnoja ili nekog od oblika biorazgradivog otpada. Primjenom bioplina smanjuje se emisija štetnih plinova u atmosferu, također, smanjuje se koncentracija ugljikovog dioksida (radi smanjenja potrošnje fosilnih goriva). Izgradnjom bioplinskog postrojenja, bez obzira na kapacitet stočarske proizvodnje, potiče se održivo gospodarenje otpadom u svrhu zaokruživanja proizvodnih procesa na farmi, poboljšanja uvjeta držanja životinja, radnog okruženja i zaštite okoliša.
Velik udio emisije stakleničkih plinova u poljoprivredi dolazi upravo iz stočarstva, najvećim dijelom radi neadekvatnog gospodarenja nusproizvodima uzgoja i proizvodnje. Međutim, u ovom slučaju korištenje toplinske energije ima možda i veću važnost od distribucije električne energije. Ako se toplinska energija pravilno iskorištava, farma životinja postaje fokus proizvodnje različitih vrsta hrane – od povrća i voća koji se proizvode u staklenicima i plastenicima, sušenja žitarica pa sve do proizvodnje gljiva iz fermentiranih ostataka nakon proizvodnje bioplina. U tom slučaju se ekonomska bilanca farme širi i samim time se smanjuje rizik proizvodnje primarnog proizvoda – mesa ili mlijeka.
Isto tako, nema ograničenja u smislu minimalnih kapaciteta postrojenja za proizvodnju bioplina. Za manje farme ili OPG postoje mikro postrojenja (kontejnerskog tipa). Ona proizvode dovoljno energije za potrebe same farmei nije im primaran cilj proizvodnja energije, već zbrinjavanje otpada nastalih tijekom uzgoja životinja. Uz bioplin, drugi glavni proizvod anaerobne fermentacije jest i fermentirani ostatak – digestat. Digestat je anaerobno razgrađen supstrat, bogat makro i mikro-elementima, što ga čini izvrsnim supstratom za gnojidbu ratarskih kultura i travnjaka. Dakle, elementi potrebni biljkama u supstratima koji se fermentiraju bez prisutnosti kisika nisu nestali. Oni imaju veću homogenost i pristupačnost hraniva, bolji C/N odnos i značajno reducirane neugodne mirise, čime postižu bolju gnojidbenu efikasnost.
U posljednjih 20-ak godina, uz stajski gnoj kao organski ostatak stočarske proizvodnje, glavnu sirovinu za proizvodnju bioplina predstavlja kukuruzna silaža. Budući se kukuruzna silaža prvenstveno koristi u hranidbi životinja, a kako bi se u što većoj mjeri izbjegla kompeticija između proizvodnje hrane i energije, posljednjih godina Europska unija daje naglasak na zamjenu kukuruzne silaže s alternativnim sirovinama za proizvodnju bioplina. Kao jedna od potencijalno zanimljivih rješenja se u poljoprivredi nameće uzgoj energetskih kultura. I to kao što je prethodno navedeno na tlima koji su lošije kvalitete gdje uzgoj kultura za proizvodnju hrane nemaju ekonomsku opravdanost. Tako se neće ugroziti trenutna proizvodnja hrane. Samim time će se osloboditi i raspoloživa kukuruzna silaža za ono što joj je i osnovna namjena – hranidbu životinja.
Prva, druga i treća generacija biogoriva
Tekuća biogoriva se dijele na biogoriva prve, druge i treće generacije. U biogoriva prve generacije ubrajaju se biodizel, bioplin i bioetanol proizveden iz istih sirovina kao i proizvodnja hrane. Biogoriva druge generacije dobivaju se preradom poljoprivrednog i šumskog otpada. Biogoriva treće generacije baziraju se na proizvodnji goriva iz algi. Ako se promatraju biogoriva prve i druge generacije glavna je razlika, osim tehnologije proizvodnje, u sirovinama iz kojih se proizvode. Danas biogoriva, proizvodnja mješavina biogoriva s fosilnim gorivima i plasman takvog goriva na tržište više ne samo što nije rijetkost, već je postala obveza za sve proizvođače i distributere motornih goriva.
U Hrvatskoj i EU se na svakom mjernom uređaju za gorivo na benzinskoj postaji ističu posebne oznake. Uz svaki motorni benzin nalaze se oznake o udjelu etanola, a kod dizela oznaka o udjelu biodizela u mješavini. Ta oznaka potrošačima ukazujeti na najveći udio biogoriva u gorivu. Nažalost, vrlo često se u takvim gorivima ne nalaze biogoriva. Time distributeri naftnih derivata radije uplaćuju kazne nego se upuštaju u prodaju takvih mješavina. Ako se i nalazi biogorivo, opet je često riječ o uvoznom biogorivu. Time se gubi šansa za prodaju domaćeg goriva proizvedenog na hrvatskim poljima. Što se tekućih biogoriva tiče, do 2006. godine su se u EU otvarala postrojenja koja su za proizvodnju biogoriva (biodizela i etanola) koristila isključivo iste sirovine kao i za proizvodnju hrane – uljanu repicu i kukuruz. Kako je proizvodnja biogoriva dobila maha, to je dovelo do snažnog pritiska javnosti o moralnosti njihovog korištenja.
U isto vrijeme, svjedoci smo kako je cijena sirove nafte toliko nepredvidiva. Tako ne možemo sa sigurnošću reći kolika će njezina cijena biti nakon delimitiranja. Upravo veliki potencijal leži u zapuštenim poljoprivrednim površinama. One se i ne koriste za proizvodnju hrane. Tako bi se mogle preusmjeriti za proizvodnju energetskih kultura, odnosno biomase ili biogoriva. Takvom proizvodnjom moglo bi se otvoriti niz novih radnih mjesta. Bilo bi mogućnosti zapošljavanja za više obiteljskih gospodarstava te poljoprivrednih zadruga i tvrtki.
Otvaranje novih radnih mjesta, osobito u ruralnim područjima izvan velikih gradova, što predstavlja ovakav tip proizvodnje, jedan je od imperativa hrvatske gospodarske i socijalne politike. Upravo je jačanje privatnoga sektora u ruralnim područjima, u Hrvatskoj, vezana uz jačanje energetskoga sustava. Ono će imati najveću ulogu u ostvarivanju proizvodnje obnovljivih izvora energije. Međutim, bez obzira što je proizvodnja biodizela i etanola u porastu, još uvijek ne predstavljaju dostatnu zamjenu nad naftnim derivatima, unatoč tome što pružaju određenu energetsku sigurnost. Biodizel je najznačajnije tekuće biogorivo dobiveno kemijskim procesom transesterifikacije iz poljoprivrednih sirovina bogatih uljem (uljarice) ili životinjskih ostatka (mast).
Osnovne prednosti korištenja biodizela kao alternativnog goriva su: obnovljivost resursa u usporedbi s klasičnim dizelom razina štetnog utjecaja je niska, pogodnije je za okoliš radi manjeg potrebnog vremena razgradnje, manji je ugljični otisak i emisija štetnih plinova. Biodizel se može miješati s dizelskim gorivom za opskrbu vozila jer ima dobra mazivna svojstva. Također, otpadno ulje i ostaci masti iz prerade mesa mogu se koristiti kao sirovina za proizvodnju. Radi niže ogrjevne vrijednosti od dizela, motori pogonjeni biodizelom imaju nešto veću potrošnju goriva i veća je emisija dušikovog oksida. Radi svojstava biodizela otežano ga je dugotrajno skladištiti. Biodizel je danas jedno od najvažnijih alternativnih goriva, te se promiče njegovo korištenje u području transporta. Poseban naglasak u procesu proizvodnje biodizela, a u svrhu postizanje što veće dobiti, dat je na korištenju svih nusproizvoda koji nastanu tijekom uzgoja i prerade ulja u biodizel (pogača uljarica, glicerol, slama).
Ako se svi nusproizvodi koriste u sustavima poljoprivredne proizvodnje tada se postiže dodatna energetska neovisnost proizvodnje, sigurnost opskrbe za energentom, kao i mogućnosti proizvodnje ekološki ispravne hrane. Uporaba pogače i sačme u hranidbi stoke, kao najvažnijeg nusproizvoda u proizvodnji biodizela je sve veća zbog sve većih zahtjeva prema poljoprivredi, vezanih za proizvodnju ekološki ispravne hrane. Još prije dvadesetak godina su pogača i sačma zbog svojih energetsko-nutritivnih vrijednosti uspješno zamijenile mesno – koštano brašno kao spornu komponentu animalnog podrijetla u hranidbi životinja, a posebice preživača. Sve veća potražnja za takvom vrstom hrane, omogućile su da plasman pogače ili sačme uopće nije upitan.
Dapače, upravo je njihova proizvodnja u nekim postrojenjima za proizvodnju biodizelskoga goriva u Europi postala primarni proizvod koji uspješno pridonosi pozitivnoj ekonomskoj bilanci proizvodnje. Etanol prve generacije se može proizvesti fermentacijom iz svih sirovina u kojima ima šećera koje kvasac može metabolizirati ili u kojima ima polisaharida koji se mogu razgraditi do šećera. Šećeri i polisaharidi vrlo su rasprostranjeni u biljkama te postoji velik broj potencijalno mogućih sirovina za proizvodnju etanola koje se prema tipu ugljikohidrata mogu klasificirati u tri kategorije. To su jednostavni šećeri, škrob i lignoceluloze. Proizvodnja etanola, kao zamjene za goriva (benzin) mineralnog podrijetla, dobiva značaj svjetskih razmjera. Etanol dobiven fermentacijom zadržava dosta energije koja se izvorno nalazila u šećeru i stoga je izvrstan kao gorivo.
Smatra se da je etanol kao biogorivo jedan od energenata koji će pomoći pri rješavanju mnogih kompleksnih problema proizvodnje i potrošnje energije uz adekvatnu zaštitu okoliša. Ako ga usporedimo s mineralnim gorivom, mnogo čišće izgara u Otto motorima i zahvaljujući većem oktanskom broju ima bolje izgaranje. To utječe na manje zagrijavanje motora i njegov dulji vijek trajanja i uz to u ispuhu nema stakleničkih plinova.
Etanol kao gorivo se najčešće koristi u 5 i 10 % mješavinama s benzinskim mineralnim gorivom ili kao sirovina za proizvodnju visoko oktanskih naftnih aditiva. Da bi proizvodnja etanola bila ekonomična, potrebno je koristiti što jeftiniju i dostupniju sirovinu, a koja daje zadovoljavajući prinos etanola u najvećoj mjeri i u što jednostavnijem procesu. Danas se u EU, ali i svijetu, etanol proizvodi iz šećernih i škrobnih sirovina. Međutim, takvih sirovina nema dovoljno. Iz tog razloga, potrebno je razmotriti mogućnosti za masovnu proizvodnju etanola i iz drugih sirovina. Znatni viškovi žitarica u mnogim zemljama svijeta, posebno SAD, doveli su do poremećaja na svjetskom tržištu i do pada cijena. Da ne bi smanjili proizvodnju u ovim zemljama, žitarice su usmjerene prema proi
