Pčelinje zajednice najčešće razrojavamo kad želimo povećati njihov broj ili spriječiti prirodno rojenje. U nekim slučajevima razrojavanju se pribjegava i kod sanacije nekih bolesti poput nozemoze i varooze.
Prirodni rojevi su po kvaliteti i brzini razvoja iznad umjetnih. Svejedno ih se u modernom pčelarstvu nastoji izbjeći jer oslabe proizvodnu zajednicu i nepredvidivi su, pa ih često izgubimo.
Razrojavanje jakih zajednica
Nakon vrcanja bagremovog meda u košnici ostaje mnogo pčela različite starosti, a okviri u plodištima puni su legla u svim razvojnim stadijima. To stanje je dobro iskoristiti za povećanje broja zajednica na pčelinjaku umjetnim razrojavanjem. Umjetnim razrojavanjem pčelama iz jedne ili više košnica formiramo novu zajednicu. Ovakve rojeve moguće je napraviti na više načina, a osnovna razlika je u tome jesu li rojevi napravljeni od pčela na okvirima s leglom ili stresanjem pčela s okvira i udruživanjem u novu zajednicu kao kod paketnih rojeva. Pri tome okviri mogu biti iz jedne ili više košnica, a uvijek moramo voditi računa da su sve zajednice iz kojih uzimamo pčele, a naročito okvire, sigurno zdrave kako umnažanjem ne bi širili pčelinje bolesti.
Jeste li znali?
Prije razrojavanja potrebno je imati sparenu ili nesparenu maticu, ili zreli matičnjak. Najbolje je dodati sparenu maticu. Tako se u košnici nađe leglo u svim razvojnim stadijima i nova zajednica ubrzo nastavlja svoj rad.
Sparene matice su selekcionirane i kontrolirano uzgojene prema nasljednim obilježjima. Kod formiranja novog roja moramo paziti da ne oslabimo osnovnu zajednicu kako bi mogla nadoknaditi oduzeto leglo. Za formiranje rojeva uzimaju se viškovi legla preko 6 okvira LR ili AŽ mjere, odnosno 4 okvira DB mjere, tako da u košnici uvijek ostane više od 2 kg pčela i leglo na navedenom broju okvira. Jedan od najjednostavnijih načina umjetnog razrojavanja je kad osnovnu zajednicu dijelimo na dva dijela. Tada u svaku košnicu stavljamo jednaki broj okvira s leglom i medom.
Okviri s leglom uvijek moraju ostati smješteni jedni uz druge, a sa strane dodajemo one s medom i peludom. Prostor do punog broja okvira ispunimo izgrađenim okvirima ili satnim osnovama. Moramo znati u kojoj košnici je ostala matica, a u drugu dodajemo sparenu u kavezu za dodavanje. Kod ovog načina možemo košnice postaviti jednu do druge na mjesto gdje je bila osnovna zajednica tako da je polovica svake na tom mjestu, odnosno da je mjesto gdje je bilo leto osnovne zajednice između dvije nove košnice. Prilikom povrata s paše, pčele neće naći svoju staru košnicu nego će ih dio prijeći u lijevu, a dio u desnu. Za sprječavanje grabeža dobro je nekoliko dana suziti leta obiju košnica.
Umjetno razrojavanje
Ako imamo mogućnost novu zajednicu možemo preseliti na drugi pčelinjak koji je udaljen najmanje 3 kilometra zračne linije. Umjetno razrojavanje moguće je napraviti i tako da iz osnovne zajednice ili više njih uzmemo okvire s leglom i prenesemo u nukleuse s pčelama koje se nalaze na njima, bez matice. Ako su okviri iz više zajednica za lakše spajanje pčela može ih se poprskati mirisnom tekućinom poput razblažene rakije intenzivnog mirisa ili vodom u kojoj je bilo potopljeno aromatično bilje kao bosiljak, lavanda, ružmarin. U nukleus od 5 okvira stavljamo 3 okvira s leglom i najmanje 1 s medom i peludom.
Peti okvir može biti i satna osnova ili izgrađeno saće. Ako roj radimo u većem nukleusu od 7 okvira tada možemo staviti i 5 okvira s leglom, a ostatak ispuniti s peludom i medom, odnosno izgrađenim saćem ili satnim osnovama. Za pojačavanje možemo iz osnovne zajednice stresti još pčela s preostalih okvira. Nakon punjenja nukleusa dodajemo sparenu maticu u kavezu. On mora imati otvor ispunjen šećernim tijestom u količini da prođe najmanje 2 do 3 dana prije nego ga pčele izvan i unutar kaveza potroše i oslobode maticu. Kroz to vrijeme pčele se preko otvora na kavezu upoznaju s maticom i lakše je prihvaćaju. Nakon toga zatvorimo nukleus i postavimo na njegovo stalno mjesto.
