Ekološka proizvodnja povrća predstavlja sveobuhvatan sustav uzgoja hrane i upravljanja poljoprivrednim gospodarstvima koji ujedinjuje održivu praksu u pogledu okoliša i klime. Usmjerena je na obnovljive izvore energije i odgovorno korištenje prirodnih resursa te provedbu čitavog niza mjera usmjerenih na očuvanje bioraznolikosti.
Osim samog uzgoja hrane, velika važnost pridaje se kompostiranju (prirodnoj razgradnji organskog materijala), zatim recikliranju i ponovnoj prenamjeni iskorištenih materijala u cilju održivog upravljanja otpadom.
Sve se više proizvođača okreće vlastitoj proizvodnji povrća
U uzgoju je zabranjena upotreba agrokemikalija (mineralna gnojiva, pesticidi) i genetički modificiranih organizama, a cijeli proces uzgoja organske hrane podliježe strogim stručnim kontrolama i procesu certifikacije, a konačni proizvod dobiva propisanu oznaku ekološkog znaka EU (Slika 1).
Ekoznak predstavlja jedinstveni vizualni identitet ekoloških proizvoda proizvedenih u Europskoj uniji i služi kao jamstvo potrošaču da je navedeni proizvod uzgojen sukladno strogim zahtjevima i propisima koji vrijede za ekološku proizvodnju. S obzirom na to da su tako certificirani ekološki proizvodi obično skuplji i teže dostupni od konvencionalnih, sve više potrošača okreće se vlastitom uzgoju povrća, ako za to postoji mogućnost.
Nakon iskustva s COVID-19 pandemijom i neizvjesnošću koju su donijeli globalni događaji (pojava ratova, klimatske promjene …), porasla je svijest potrošača i briga za zdravlje, potičući potrebu za uzgojem ekološkog povrća u vlastitom vrtu. No, najveći izazovi i problemi u tom procesu mogu biti štetnici, bolesti i korovi, s obzirom da primjena pesticida nije dozvoljena.
Preventivne mjere
Razmišljanje o održavanju zdravlja biljaka u ekološkoj proizvodnji povrća, ali i drugih uzgajanih kultura započinje mnogo prije sjetve i sadnje biljaka. Glavni naglasak stavlja se na preventivne mjere (biljno-higijenske, agrotehničke i biološke), dok se kurativne mjere koriste tek kada je to potrebno, odnosno ako dođe do pojave štetnika ili bolesti. Biljno-higijenske mjere koje se primjenjuju prije početka uzgoja kulture, obično su kompleksne i uključuju različite postupke, u cilju osiguravanja optimalnih uvjeta za rast biljaka, a samim time i smanjenja rizika od pojave štetnika i bolesti. Neke od ovih biljno-higijenskih mjera mogu uključivati uklanjanje biljnih ostataka s prethodnih kultura kako bi se spriječilo nakupljanje patogena u sljedećoj vegetacijskoj sezoni. Zdravi biljni materijal zbrinjava se recikliranjem i kompostiranjem, dok je zaraženi potrebno ukloniti s parcele i propisno uništiti.
Nadalje, važno je koristiti zdravo sjeme i sadni materijal kako bi se osiguralo početno zdravstveno stanje biljaka, redovito provoditi dezinfekciju opreme i alata (kontejneri za proizvodnju presadnica, potporni materijali) te koristiti pasterizirani supstrat kako bi se spriječilo unošenje patogena na gospodarstvo. Biljno-higijenske mjere zaštite bilja koje se primjenjuju tijekom uzgoja povrća uglavnom se svode na upotrebu čiste opreme i strojeva za obradu tla i berbu. Važna mjera je izbjegavanje korištenja duhana (cigarete) jer se virus mozaika duhana (TMV) vrlo lako prenosi rukama. Stoga je važno prije berbe rajčice i paprike oprati ruke vodom i sapunom.
Agrotehničke mjere
Druga skupina mjera su agrotehničke mjere koje se isto tako počinju primjenjivati puno prije početka uzgoja i uključuju sljedeće postupke: izbor makro- i mikrolokacije uzgoja, odabir prirodno otpornih/tolerantnih sorti, plodored, gnojidbu te izbor adekvatne metode uzgoja. Odabir prirodno otpornih ili tolerantnih sorti vrlo je važan, a ovisit će o lokalitetu uzgoja, očekivanim glavnim štetočinjama, ali i općenito o postojanju tolerantnih sorti.
Primjerice, kod graha mahunara mogao bi biti važan odabir sorata tolerantnih na virus običnog mozaika graha i antraknozu; kod krastavca je preporuka birati sorte tolerantne na virus mozaika krastavca (CMV) i virus žutog mozaika tikvice (ZYMV), kao i na plamenjaču, pepelnicu i antraknozu. Kod paprike odabiru se sorte tolerantne na virus mozaika duhana (TMV), kod rajčice one koje su tolerantne na venuće izazvano gljivama iz rodova Fusarium i Verticillium te na plamenjaču. Za sorte salate važna je tolerantnost sorata na plamenjaču, dok su kupusnjače najosjetljivije na napad buhača i kupusnog moljca.
Plodored je jedna od najvažnijih preventivnih mjera
Povrtnjak je specifično mjesto u našem vrtu gdje se na istoj površini tijekom godine uzgajaju dvije, a ponekad i tri različite kulture koje je potrebno na istim površinama rotirati u prostoru i vremenu. Stoga je plodored jedna od važnijih preventivnih mjera svakog ekološkog uzgajivača, a najlakše se može definirati kao prostorna i vremenska izmjena kultura na određenoj površini. Naime, zbog prečestog uzgoja jedne kulture na istom mjestu, može doći do pojave istih štetnika i bolesti te iscrpljivanja tla, pa se dobro osmišljenom izmjenom kultura potiče mikrobiološka aktivnost tla i održava njegova plodnost.
Među iskusnim je vrtlarima već uvriježena praksa da se u povrtnjaku izmjenjuju kulture, kako se na istom mjestu ne bi uzgajale iste vrste ili vrste iz iste porodice godinu za godinom. Osim toga, razne vrste povrća imaju i razne potrebe za hranivima i nejednako razvijen korijenov sustav, tj. pojedine kulture troše neka hraniva više, a druge manje, pa bi uslijed uzgoja samo jedne kulture na istoj površini došlo do nepravilnog i jednostranog iskorištavanja hraniva iz tla.
Pravilo je da u uzgoju povrća na prvo mjesto dolaze skupine koje zahtijevaju najviše hraniva i imaju dugu vegetaciju – kupusnjače i plodovito povrće, a zatim slijede lisnato, korjenasto i lukovičasto povrće. Potom na istoj parceli slijede mahunarke, a nakon njih zelena gnojidba, odnosno, ugar, s kojim se zatvara ciklus.
Kompost možemo vrlo lako sami spremiti
Već je spomenuto da ako želimo proizvesti organsku hranu nije dozvoljeno koristiti mineralna dušična gnojiva i druga mineralna gnojiva s lako dostupnim hranivima, od kojih su najpoznatija N-P-K gnojiva. Međutim, poželjno je primijeniti organska gnojiva kao što je zreli stajski gnoj. Osnovni problem predstavlja manjak i nemogućnost nabavke zrelog stajskog gnoja iz ekološkog uzgoja pa se kao rješenje navodi primjena tvorničkih dehidriranih organskih gnojiva u obliku granula ili peleta koja se mogu kupiti pakirana u vreće. Na tržištu postoje razna dehidrirana organska gnojiva, a razlikuju se u kemijskom sastavu (količini hraniva) ovisno o vrsti životinja, njihovom načinu uzgoja i ishrane. Ova gnojiva mogu se kombinirati s kompostom, čime će se biljci osigurati sve potrebno za rast i razvoj te nakupljanje djelatnih tvari.
Vrtni kompost je gnojivo prirodnog podrijetla, koji za razliku od stajskog gnoja kojeg stvaraju životinje nastaje razgradnjom vrtnih i kućnih otpadaka. Kompost vrlo lako možete sami pripremiti, samo je potrebno nešto više vremena i naravno dobre volje, a u nastavku su prikazane neke osnovne smjernice. Kompostirati se može gotovo svugdje, na hrpi kraj vrta ili u improviziranom drvenom okviru koji može poslužiti kao kompostište te u komposteru kupljenom za tu namjenu. Važno je da materijal koji se stavlja u kompost bude raznovrstan i dobro usitnjen i da ne bude izložen direktnom suncu niti vjetru kako se ne bi isušio. Hrpu je potrebno redovito miješati i dodavati vodu (ako je presuha) ili suhi materijal (ako je prevlažna).
U kompost se ne smiju stavljati osjemenjeni korovi i zaražene biljke jer bi moglo doći do širenja bolesti i štetnika preko takvog komposta u zdravi usjev. Kompostirati se može suho lišće, slama, sijeno, drvena sječka, pokošena trava, ostaci biljaka, uvelo cvijeće, piljevina. Iz domaćinstva dozvoljeno je stavljati karton, kuhinjske ubruse, salvete, tuljke od toalet papira, kore voća i povrća te njihove ostatke, ljuske jaja, stare začine i brašno. Agrumi, lišće oraha i hrasta zaustavljaju proces razgradnje te ih nije preporučljivo stavljati u kompost. Nikako se ne smije kompostirati kuhana hrana, ulje, tekućine i prerađevine, ostaci mesa i ribe, kosti, mlijeko i mliječni proizvodi, korištene maramice, pelene, ulošci, lijekovi, vrećice iz usisavača za prašinu, izmet pasa i mačaka, papir, novine, pepeo.
Osim navedenih krutih gnojiva veliku primjenu u ekološkom vrtlarenju imaju i tekuća organska gnojiva, odnosno biodinamički pripravci od ljekovitog bilja (kopriva, gavez, preslica, hren).
Gnojivo od koprive i gaveza: priprema se na način da se 1 kg svježeg ili 100 g suhog usitnjenog bilja moči u 10 L vode (biljke ne smiju imati sjeme kako ne bi došlo do klijanja). Bilje se moči tijekom 10 do 20 dana (Slika 2) prilikom čega dolazi do fermentacije, a kada se sadržaj prestane pjeniti pripravak je gotov. Vodite računa da kante s biljem postavite na udaljenije mjesto jer se tijekom fermentacije stvara neugodan miris, a mogu se i prekriti drvenom daskom kako bi se to ublažilo.
Otopinu treba redovito miješati drvenim štapom, barem jednom dnevno. Fermentiranu otopinu potrebo je procijediti i razrijediti vodom u omjeru 1:10-20. Pripremljenom otopinom (ekološkim gnojivom) poželjno je zalijevati biljke (tlo) jednom tjedno. Ukoliko želimo pripravak koji je bogatiji dušikom utoliko ćemo koristiti koprivu, dok je gavez nešto bogatiji kalijem. Isto tako, moguće je kombinirati i više biljaka prilikom izrade pripravka za prihranu biljaka. Ovisno o načinu pripreme, ovakvi pripravci mogu djelovati i insekticidno. Tada je potrebno isti pripremiti u znatno kraćem roku (24 h) i primijeniti ga prskanjem po listovima biljaka (folijarno).(nastavlja se)
