Ratarska proizvodnja oduvijek je ovisila o vremenskim prilikama, ali posljednjih godina proizvođači se sve češće suočavaju s pojavama koje je teško predvidjeti i uklopiti u uobičajenu tehnologiju uzgoja. Suše, toplinski valovi, blage zime, kasni mrazovi, obilne oborine, poplave, tuča i olujni vjetrovi postaju važni rizici u proizvodnji žitarica, uljarica, proteinskih i industrijskih kultura.
Prema Strategiji prilagodbe klimatskim promjenama Republike Hrvatske, poljoprivreda je posebno osjetljiva na promjene temperature i rasporeda oborina. Posljedice su veće oscilacije prinosa, povećane potrebe za vodom, promjene rokova sjetve i žetve te širenje bolesti i štetnika.
Kad voda nedostaje – ili je ima previše
Jedan od najvećih problema nije samo smanjenje količine oborina, nego njihova nepovoljna raspodjela. Velika količina kiše koja padne u nekoliko dana ne može nadoknaditi višemjesečni nedostatak vode. Na tlu slabije strukture voda površinski otječe, zadržava se u depresijama ili izaziva eroziju, dok usjev ubrzo ponovno može biti izložen suši.
Hrvatska je poljoprivreda dodatno osjetljiva zbog nedovoljno razvijenih sustava navodnjavanja i odvodnje te smanjenog sadržaja organske tvari na dijelu intenzivno korištenih poljoprivrednih tala. Takva tla slabije zadržavaju vodu, sklonija su zbijanju i eroziji, a biljke brže osjećaju posljedice suše.
Suša nakon sjetve uzrokuje neujednačeno klijanje i nicanje, dok nedostatak vode tijekom cvatnje, oplodnje i nalijevanja zrna izravno smanjuje prinos. Obilne oborine, s druge strane, mogu odgoditi sjetvu, prihranu, zaštitu i žetvu, izazvati ispiranje hraniva i polijeganje te onemogućiti ulazak mehanizacije na parcelu.
Visoke temperature skraćuju vrijeme za stvaranje prinosa
Povećanje temperature ubrzava razvoj biljaka, ali kraća vegetacija često znači i manje vremena za stvaranje prinosa. Posebno su opasne visoke temperature tijekom cvatnje, oplodnje i nalijevanja zrna. Biljka tada pojačano gubi vodu, smanjuje se fotosinteza, ubrzava starenje listova i dolazi do prijevremenog dozrijevanja. Posljedice su manji broj zrna, slabija nalivenost i niža masa tisuću zrna.
Kod pšenice i drugih strnih žitarica toplinski stres tijekom klasanja i nalijevanja može smanjiti prinos i kakvoću. Topla jesen može potaknuti prejak razvoj ozimih usjeva, a rano proljetno zatopljenje pokrenuti vegetaciju prije kasnog mraza.
Kukuruz je osobito osjetljiv u razdoblju metličanja, svilanja i oplodnje. Ako se metličanje i pojava svile vremenski razdvoje, oplodnja je slabija, klipovi ostaju nepotpuni, a broj zrna se smanjuje. Kod soje su kritične faze cvatnja, formiranje mahuna i nalijevanje zrna, a nedostatak vode može prouzročiti odbacivanje cvjetova i mahuna.
Suncokret zahvaljujući snažnom korijenu bolje podnosi kraću sušu, ali dugotrajni stres u cvatnji smanjuje oplodnju i prinos ulja. Uljana repica posebno je ugrožena ako nakon sjetve nastupi suha jesen jer je tada otežano brzo i ujednačeno nicanje.
Rok sjetve više se ne može određivati samo prema kalendaru
Ranija sjetva jarih kultura može omogućiti bolje korištenje zimske i proljetne vlage te pomoći da usjev osjetljive faze završi prije najjačih ljetnih vrućina. Međutim, prerana sjetva u hladno i vlažno tlo povećava rizik od sporog nicanja, propadanja sjemena i napada zemljišnih štetnika.
Rok sjetve zato se ne bi trebao određivati samo prema kalendaru, nego prema temperaturi i vlažnosti tla, vremenskoj prognozi, stanju parcele i zahtjevima sorte ili hibrida. Proizvođači bi trebali izbjegavati oslanjanje na jednu kulturu ili genotip – širi plodored smanjuje klimatski rizik, poboljšava strukturu tla te smanjuje pritisak korova, bolesti i štetnika.
Blaže zime mogu povećati uspješnost prezimljenja pojedinih štetnika i biljnih patogena, produljiti razdoblje njihove aktivnosti te, kod nekih vrsta, omogućiti veći broj generacija tijekom vegetacije. Moguća je ranija pojava štetnika, širenje toploljubivih vrsta i promjena optimalnog vremena zaštite.
Sušni uvjeti mogu pogodovati pojedinim grinjama i kukcima, dok topla i vlažna razdoblja stvaraju povoljne uvjete za biljne bolesti. Zaštita se zato ne može temeljiti samo na kalendaru tretiranja – potrebni su redoviti pregledi, prognozni modeli, lovke i pragovi štetnosti. Stres izazvan sušom i oštećenja od kukaca mogu povećati osjetljivost zrna na naseljavanje toksigenim gljivama i pojavu mikotoksina, a rizik ovisi o uzročniku, vremenskim uvjetima tijekom cvatnje i dozrijevanja te uvjetima žetve, sušenja i skladištenja.
Zdravo tlo temelj je prilagodbe
Najvažnija mjera prilagodbe jest očuvanje plodnosti i strukture tla. Tlo bogato organskom tvari može primiti i zadržati više vode, otpornije je na zbijanje i eroziju te omogućuje bolji razvoj korijena. Organska tvar povećava se pravilnim gospodarenjem žetvenim ostacima, primjenom stajskog gnoja i komposta, pokrovnim usjevima, zelenom gnojidbom i uključivanjem leguminoza u plodored.
Obradu treba prilagoditi tipu i zbijenosti tla. Reducirana i konzervacijska obrada mogu smanjiti gubitak vode i eroziju, ali nisu prikladne za svaku parcelu. Na zbijenim tlima može biti potrebno ciljano podrivanje, a obradu prevlažnog tla treba izbjegavati. Pokrovne usjeve u sušnijim područjima treba pravodobno prekinuti kako ne bi potrošili previše vode.
Izbor sorte ili hibrida treba se sve više temeljiti na stabilnosti prinosa tijekom različitih godina, a ne samo na rekordu ostvarenome u povoljnim uvjetima. Prednost imaju genotipovi prilagođeni proizvodnom području, odgovarajuće vegetacije, snažnog korijena te dobre tolerantnosti na sušu, visoke temperature, bolesti i polijeganje. Pritom nije pravilno govoriti o potpunoj otpornosti na sušu – nijedan genotip ne može bez gubitaka podnijeti dugotrajan nedostatak vode u kritičnoj fazi, pa je točnije govoriti o povećanoj tolerantnosti i stabilnosti u stresnim uvjetima.
(Nastavlja se)
Naslovna foto: Shuttertsock
