Nakon što su ratari tijekom vegetacije pratili vremenske prilike i pokušavali sačuvati potencijal usjeva, prva procjena proizvodnje kasnih usjeva koju je DZS objavio u rujnu donosi zabrinjavajuće rezultate. Kukuruz, soja i šećerna repa bilježe znatan pad prinosa i ukupne proizvodnje. Jedina svijetla točka sezone jest suncokret, no i njegov rast otvara brojna pitanja o prilagodbi klimatskim promjenama i isplativosti proizvodnje.
Polako se privodi kraju još jedna zahtjevna proizvodna godina za hrvatske ratare. Tijekom vegetacije pratili su vremenske prilike, prilagođavali agrotehniku i pokušavali sačuvati proizvodni potencijal svojih usjeva. Sada su stigle i prve službene procjene.
Državni zavod za statistiku (DZS) objavio je prvu procjenu proizvodnje važnijih kasnih usjeva sa stanjem na dan 1. rujna. Rezultati, nažalost, nisu osobito ohrabrujući. U usporedbi s prošlom godinom očekuje se manja proizvodnja kukuruza za 8,6 posto, soje za 28,8 posto i šećerne repe za 26,1 posto. Jedina kultura s većom ukupnom proizvodnjom jest suncokret, i to za 20,3 posto.
Procjena proizvodnje kasnih usjeva: što otkrivaju prinosi po hektaru
Pogledamo li konkretne brojke, razlike između pojedinih kultura prilično su izražene. Već je na prvi pogled vidljivo da se struktura proizvodnje mijenja. Ipak, ukupne količine nisu jedini pokazatelj koji treba promatrati. Prosječni prinosi po hektaru možda još bolje oslikavaju uvjete u kojima su radili naši ratari.
- Kukuruz: očekuje se 5,9 t/ha, u odnosu na 6,4 t/ha godinu prije.
- Soja: procijenjen je prinos od 2,2 t/ha, dok je prošle godine iznosio 2,3 t/ha.
- Suncokret: trebao bi ostvariti 2,9 t/ha, neznatno manje od prošlogodišnjih 3 t/ha.
- Šećerna repa: očekuje se 40 t/ha, dok je prošle godine prinos bio 57 t/ha.
Ovi podaci pokazuju da se problemi ne mogu promatrati samo kroz promjene zasijanih površina. Kod pojedinih kultura velik dio objašnjenja leži u slabijem proizvodnom rezultatu po jedinici površine.
Drastičan pad prinosa šećerne repe i soje uzdrmao domaće ratarstvo
Najveće odstupanje u prinosu bilježi šećerna repa. S očekivanih 40 tona po hektaru, naspram prošlogodišnjih 57 tona, ukupna bi proizvodnja trebala pasti za 26,1 posto.
Gotovo je jednako nepovoljna situacija kod soje. Procijenjena proizvodnja od 141 tisuće tona predstavlja pad od gotovo 29 posto u odnosu na prethodnu godinu. Soja je posljednjih godina imala važnu ulogu u diversifikaciji ratarske proizvodnje. Osim što je vrijedna proteinska sirovina, lako se uklapa u plodored i pridonosi održavanju plodnosti tla.
Međutim, posljednje sezone pokazuju koliko ova kultura može biti osjetljiva na nepovoljne vremenske uvjete. Posebno je problematičan odnos uloženih sredstava i konačnog rezultata. Proizvođači moraju računati na troškove sjemena, zaštite, gnojidbe, obrade tla i žetve. Na kraju upravo prinos određuje hoće li proizvodnja biti isplativa.
Pad proizvodnje soje svakako otvara prostor za preispitivanje njezina udjela u budućim sjetvenim planovima. Ipak, bilo bi pogrešno donositi dugoročne zaključke na temelju jedne ili dvije loše sezone. Soja ima svoje mjesto u hrvatskoj poljoprivredi. Njezina će budućnost ipak uvelike ovisiti o izboru sorata, rokovima sjetve, tehnologiji proizvodnje i prilagodbi klimatskim uvjetima.
Kukuruz pod pritiskom: je li postojeći proizvodni model održiv?
Kukuruz je tradicionalno jedna od najvažnijih ratarskih kultura u Hrvatskoj. Njegova važnost ne proizlazi samo iz površina koje zauzima. Ključan je i za stočarstvo, prehrambenu industriju te cijeli sustav opskrbe.
Ipak, posljednje sezone sve češće otvaraju pitanje koliko je postojeći model proizvodnje prilagođen novim agroklimatskim uvjetima. Ovogodišnja procjena od 1,534 milijuna tona znači 145 tisuća tona manje nego u 2025. godini. Još je važnije to što se prosječan prinos i dalje kreće osjetno ispod potencijala hrvatskih polja.
Kukuruz u pojedinim fazama razvoja ima velike potrebe za vodom. Zbog toga nedostatak oborina i visoke temperature u kritičnim fazama mogu znatno ograničiti oplodnju, nalijevanje zrna i konačan prinos. Problem je što proizvođači na takve okolnosti teško mogu utjecati.
Navodnjavanje je jedno od mogućih rješenja, ali zahtijeva velika ulaganja u infrastrukturu, dostupnu vodu i dodatne troškove rada. Upravo zato sve je važnije pitanje ekonomske opravdanosti uzgoja kukuruza na pojedinim područjima. Nije dovoljno samo ostvariti određeni prinos. Potreban je prinos koji pokriva troškove i ostavlja prostor za zaradu.
Suncokret kao iznimka: više površina, ali manji prosječni prinosi
Za razliku od ostalih kultura, suncokret ove godine bilježi rast ukupne proizvodnje. Prema procjeni DZS-a, očekuje se 243 tisuće tona, što je 41 tisuću tona više nego lani. Zanimljivo je, međutim, da je prosječni prinos pao s 3 na 2,9 tona po hektaru.
Drugim riječima, rast proizvodnje nije rezultat boljeg prinosa nego većih zasijanih površina. To upućuje na promjene u strukturi sjetve. Dio proizvođača očito je površine namijenjene drugim kulturama preusmjerio prema suncokretu.
Suncokret ima određene prednosti pred drugim proljetnim kulturama, osobito zbog bolje prilagodbe sušnijim uvjetima. Naravno, to ne znači da je otporan na sušu ili da daje stabilne prinose bez obzira na vrijeme. Važan je i zbog tržišta uljarica te potrebe prerađivačke industrije za domaćom sirovinom.
Ipak, veća proizvodnja sama po sebi ne jamči veću zaradu. Za konačan rezultat presudni će biti otkupni uvjeti, cijene na međunarodnom tržištu, troškovi proizvodnje i mogućnosti skladištenja.
Klimatske promjene kao ekonomski rizik: potreban je novi pristup
Kada se promatraju ovogodišnji rezultati, teško je zaobići pitanje klimatskih promjena. Suša, visoke temperature, nepravilan raspored oborina i sve veće vremenske oscilacije snažno utječu na proizvodne rezultate. No klimatske promjene nisu samo agronomski problem. One su sve izraženiji ekonomski rizik.
Poljoprivrednik danas planira proizvodnju u uvjetima u kojima je sve teže predvidjeti konačan rezultat. Troškove proizvodnje mora podmiriti bez obzira na to je li godina povoljna ili ne. S druge strane, tržišne cijene ne prate nužno pad prinosa niti nadoknađuju izgubljeni prihod.
Zato upravljanju proizvodnim rizicima treba posvetiti više pažnje. To uključuje:
- ulaganja u navodnjavanje,
- kvalitetniju strukturu plodoreda,
- izbor prilagođenih hibrida i sorata,
- precizniju agrotehniku,
- razvoj sustava osiguranja poljoprivredne proizvodnje.
Pritom treba naglasiti da nijedna pojedinačna mjera neće riješiti sve probleme. Potrebna je kombinacija agronomskog znanja, ulaganja i kvalitetnog ekonomskog planiranja.
Naslovna foto: Shutterstock
