U uljarice spadaju različite biljne vrste koje se uzgajaju radi proizvodnje ulja preradom sjemena ili ploda. Uljarice se upotrebljavaju za proizvodnju prehrambenih proizvoda, za hranu za životinje, gorivo te u industrijske svrhe. Prešanjem uljarica dobivaju se biljna ulja i brašno. Biljno ulje općenito se upotrebljava u prehrambenoj industriji ili za proizvodnju biodizela, a brašno od uljarica važan je sastojak hrane za životinje.
Koje su to najvažnije uljarice u svijetu i u RH?
Najvažnije uljarice u svijetu su soja, uljna palma, uljana repica, suncokret, maslina, sezam i uljani lan. U Europskoj uniji najzastupljenija uljarica je uljana repica pa zatim suncokret i soja. U Republici Hrvatskoj najviše se uzgajaju soja, suncokret i uljana repica, a manje zastupljene uljarice su uljna buča, konoplja, lan, mak, podlanak i šafranika. Republika Hrvatska je samodostatna u proizvodnji uljarica. Nekoliko je čimbenika utjecalo na promjenu strukture sjetve na našim oraničnim površinama u korist uljarica. Rekordna otkupna cijena suncokreta u 2021. godini utjecala je na povećano zanimanje za njegovom sjetvom u 2022. godini.
Također, posljednjih nekoliko godina tradicionalno područje uzgoja suncokreta – područje istočne Hrvatske postupno se proširilo prema zapadnim područjima. Istodobno, površine zasijane uljanom repicom nakon 2018. godine imaju trend pada. Dijelom je tome uzrok otežano suzbijanje ekonomski značajnih štetnika radi pojave rezistentnosti na insekticide iz skupine piretroida (repičin sjajnik), a dijelom klimatske promjene koje utječu na smanjenje uroda uljane repice po jedinici površine.
Soja je naša najzastupljenija uljarica. Na oraničnim površinama u Republici Hrvatskoj 2015. godine značajno je povećana ukupna površina zasijana sojom (za oko 30000 ha u odnosu na dotadašnji višegodišnji prosjek). Jedan od razloga jesu novosti propisane u Programu izravnih plaćanja za razdoblje od 2015. do 2020. godine među kojima je i provođenje poljoprivrednih praksi korisnih za klimu i okoliš. Provođenje ovih praksi omogućilo je poljoprivrednicima ostvarenje dodatnog prava na osnovno plaćanje po hektaru. Poljoprivredne prakse korisne za klimu i okoliš propisane u Programu izravnih plaćanja za razdoblje od 2015. do 2020. godine bile su: raznolikost usjeva, postojanje ekološki značajne površine na poljoprivrednoj površini i održavanje postojećih trajnih travnjaka. Soja spada u botaničku porodicu mahunarki, ima sposobnost fiksacije dušika pa su površine oranica zasijanih sojom u glavnom roku sjetve zadovoljavale uvjet za ekološki značajne površine.
Osim toga, poljoprivredni proizvođači za soju proizvedenu za stočnu hranu ostvaruju proizvodno vezanu potporu za krmne proteinske usjeve, ako ih proizvedu na najmanje jednom hektaru prihvatljive površine i posjeduju propisani broj uvjetnih grla po hektaru krmnih proteinskih usjeva. Dodatna potpora za uzgoj mahunarki nastavlja se i Strateškim planom Zajedničke poljoprivredne politike Republike Hrvatske 2023.-2027. kroz mogućnost odabira Eko sheme 31.05. Minimalni udio leguminoza od 20% unutar poljoprivrednih površina i zadovoljavanje propisanih uvjeta. Eko sheme su dobrovoljne klimatsko okolišne intervencije unutar izravnih plaćanja. Sam naziv eko sheme poveznica je sa specifičnim klimatsko-okolišnim ciljevima Zajedničke poljoprivredne politike. Pri provedbi eko shema poljoprivrednici se odlučuju za prakse koje nadilaze osnovne zahtjeve i obveze te preuzimaju jednogodišnju obvezu njihovog provođenja. Korisnicima se za eko sheme dodjeljuje potpora u obliku godišnjeg plaćanja po prihvatljivom hektaru, a poljoprivredni proizvođači dobrovoljno preuzimaju obvezu provedbe poljoprivrednih praksi korisnih za klimu i okoliš.
Porast cijena utječe na strukturu sjetve
Uz sve navedeno, cijene repromaterijala, u prvom redu gnojiva i goriva višestruko su porasle u odnosu na prethodne sezone. Poskupljenja gnojiva i goriva su višestruka što izravno povećava cijenu koštanja poljoprivrednog proizvoda i utječe na strukturu sjetve svakog poljoprivrednog gospodarstva. Uvjeti za proizvodnju uljarica na području Republike Hrvatske su povoljni (ovisno o godini) pa ne treba čuditi da smo po ostvarenim prinosima soje i suncokreta iznad svjetskog i europskog prosjeka. Kod uljane repice je nešto drugačija situacija. Iako posljednjih godina poljoprivredni proizvođači koji primjenjuju preporučene agrotehničke mjere ostvaruju prinos veći od 4,5 t/ha, prosječni ostvareni urod uljane repice na području Republike Hrvatske znatno je niži u usporedbi prosječnim urodima koje ostvaruju proizvođači u Njemačkoj i Francuskoj.
No, ukupno smo u proizvodnji uljarica konkurentni na tržištu. Navedeno bi trebalo osigurati stabilnost u narednom izazovnom razdoblju. Utjecaj na tržište uljarica ima rusko-ukrajinski rat jer su Rusija i Ukrajina najveći svjetski proizvođači suncokreta, a nalaze se i među 10 najvećih svjetskih proizvođača soje. Aktualne informacije o nacionalnim i europskim tržištima uljarica, uključujući podatke o uvozu, izvozu, cijenama i proizvodnji. dostupne su na poveznici:
Uljarice u Republici Hrvatskoj
Površine zasijane sojom, uljanom repicom i suncokretom za koje je zatražena potpora u razdoblju od 2015. do 2025. godine prikazane su u Tablici 1 (Izvor podataka: Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju).
Tablica 1: Površine zasijane sojom, suncokretom i uljanom repicom za koje je zatražena potpora u razdoblju od 2015. do 2025. godine
| Površine najznačajnijih uljarica u Republici Hrvatskoj (ha) | |||
| godina | soja* | uljana repica | suncokret |
| 2015. | 94139,28 | 21495,21 | 34616,89 |
| 2016. | 75364,32 | 36520,78 | 40161,93 |
| 2017. | 89555,56 | 50606,18 | 40193,24 |
| 2018. | 84290,52 | 55653,94 | 42504,64 |
| 2019. | 80871,36 | 45560,43 | 38614,22 |
| 2020. | 84302,28 | 39885,44 | 37909,26 |
| 2021. | 86193,76 | 30651,24 | 41654,66 |
| 2022. | 91173,59 | 22722,09 | 53119,27 |
| 2023. | 71191,09 | 15590,58 | 60934,76 |
| 2024. | 91483,32 | 17482,67 | 61959,21 |
| 2025. | 80015,71 | 18082,47 | 66584,50 |
| PROSJEK | 62353,70 | 32204,64 | 47113,87 |
*obuhvaćene su površine prijavljene za izravna plaćanja (soja i soja za stočnu hranu)
Grafikon 1: Trend promjena površina prema vrsti najzastupljenijih uljarica na području Republike Hrvatske (razdoblje 11 uzastopnih godina)
Uspjeh proizvodnje ovisi o velikom broju čimbenika
Pri izboru parcele za sjetvu potrebno je voditi računa o pravilnom plodoredu (suncokret, soja i uljana repica imaju zajedničke biljne bolesti), o izboru sorata/hibrida pogodnih za uzgoj u pojedinom području, o pravilnoj i uravnoteženoj gnojidbi u skladu s očekivanim prinosom i uz poznavanje plodnosti tla na odabranoj parceli. Ponovna sjetva ovih uljarica na istoj površini preporuča se tek nakon 4 – 5 godina. Dobri predusjevi suncokretu su strne žitarice i kukuruz, a loši šećerna repa i lucerna jer u sušnim godinama jako isušuju tlo. Suncokret je dobar predusjev većini ratarskih kultura.
Najbolje pretkulture za soju su strne žitarice i krumpir, a soja je odlična pretkultura za sve kulture osim suncokreta i uljane repice. Najbolji predusjevi za uljanu repicu su oni koji ostavljaju dovoljno vremena za kvalitetnu pripremu tla za sjetvu kao npr. žitarice (ječam i pšenica), rani krumpir, rano povrće i ozimi krmni usjevi. Uljana repica je pogodan predusjev za sve vrste žitarica jer rano napušta tlo i ostavlja dovoljno vremena za kvalitetnu pripremu tla. Posebnu pozornost treba obratiti na usjeve uljane repice koji graniče s usjevima posijanima u postrnom roku sjetve s vrstama iz botaničke porodice kupusnjača (npr. uljna rotkva, bijela gorušica…). Te usjeve treba redovito obilaziti jer su izloženiji napadu zajedničkih štetnika.
Suncokret se može uzgajati na gotovo svim tipovima tala, ali treba izbjegavati tla bogata dušikom, jer se razvija bujna nadzemna masa, a biljke su slabije otporne na nepovoljne uvjete (suša, bolesti i dr.) te jak vjetar. Uspijeva na tlima slabo kisele do slabo alkalne reakcije (pH 5,7 – 8,0). Uljana repica najbolje uspijeva na dubokim, humusom i kalcijem bogatim ilovasto-glinastim tlima u kojima glavni korijen ima mogućnost dubokog prodiranja u tlo. Može se uzgajati i na drugim tipovima tala, ali joj zbijena tla s nepropusnim slojem i tla na kojima stagnira voda ne odgovaraju. Korijen uljane repice prodire duboko u tlo i traži znatno više kisika od korijena žitarica pa joj za ostvarenje visokih i stabilnih prinosa ne odgovaraju neuređena tla na kojima se zadržava voda tijekom kišnih razdoblja.
Uljana repica zahtjeva neutralnu do slabo alkalnu reakciju tla (pH 6,6-7,6), ali dobro uspijeva i na tlima kisele reakcije do pH 4,5. Odabir parcele pogodne za uzgoj soje je jedan od ključnih čimbenika uspješne proizvodnje. Soja se može uzgajati na različitim tipovima tala, ali treba izbjegavati uzgoj na tlima loših vodozračnih odnosa i kiselim tlima. Najpovoljnija tla su duboka, strukturna tla neutralne reakcije (6,5-7 pH), povoljnih fizikalno kemijskih svojstva.
Utjecaj okolišnih čimbenika na prinos i kakvoću uljarica
Na poljoprivrednu proizvodnju u velikoj mjeri utječu sve ekstremnije vremenske pojave. Ekstremi sve dulje traju, izraženiji su i učestaliji. Poljoprivredna proizvodnja jedan je od najranjivijih sektora na koje utječu klimatske promjene. Stoga su izazovi s kojima se susreću poljoprivrednici sve veći. Svaka je proizvodna godina različita. Redovitim praćenjem usjeva gubitci se mogu umanjiti. Znanstvenici i stručnjaci nastoje oplemenjivačkim i selekcijskim radom odgovoriti na izazove stvarajući nove sorte koje su adaptabilnije na uvjete okoliša. Niže u tekstu opisani se samo neki od izazova s kojima se susreću proizvođači kod uzgoja uljarica. Od velike je važnosti količina i raspored oborina tijekom vegetacije. Izuzetno je važno da biljke u kritičnim razdobljima vegetacije ne budu izložene suši jer deficit vlage u tim razdobljima nije moguće nadoknaditi u kasnijim fazama i sigurno će se odraziti na visinu prinosa. Ali, i suvišak vode može negativno utjecati na biljke.
Stresni uvjeti tijekom vegetacije, bilo da se radi o nedostatku ili suvišku oborina, velikoj količini oborina u kratkom razdoblju ili slično, uvijek imaju manji negativni učinak na usjeve koji se uzgajaju na tlima optimalnog sadržaja humusa. No, intenzivnu biljnu proizvodnju prati stalni trend smanjenja sadržaja humusa u tlu, a posljedica toga je opće pogoršanje fizikalnih, kemijskih i bioloških svojstava tla.
Intenzivna poljoprivredna proizvodnja, preuzak plodored, sve manje korištenje stajskog gnoja (krutog i tekućeg) na oranicama, odvoženje biljnih ostataka s parcela doveli su do smanjenja sadržaja humusa u tlu. Na sadržaj organske tvari čovjek utječe sustavom biljne proizvodnje, obradom, gnojidbom…
Humus je važan za održavanje povoljne strukture tla, biološka, kemijska i fizikalna svojstva tla. Humus popravlja vodozračni režim i toplinska svojstva tla. Kod nastanka strukturnih agregata humus poboljšava aeraciju (sadržaj zraka u tlu) i drenažu tla. Sve navedene činjenice opravdavaju važnost unošenja biljnih ostataka u tlo, naročito na tlima gdje nema mogućnosti unošenja organskih gnojiva. Žetveni ostaci su „besplatni“, ne treba ih dovoziti na poljoprivrednu površinu. Samo treba znati gospodariti njima na ispravan način.
Žetveni ostaci sadrže puno celuloze, a malo hranjivih tvari, ali se te hranjive tvari nalaze na mjestu primjene i nije potreban nikakav transport do poljoprivrednih površina. Osim toga, u tlu žive mikroorganizmi, bakterije i gljive koji ne mogu živjeti bez organske tvari. Količina žetvenih ostataka u intenzivnoj biljnoj proizvodnji je različita i ovisi o biljnoj vrsti, pa i sorti, ali i o vremenskim uvjetima tijekom vegetacije. Kod kukuruza se količina biljnih ostataka kreće u rasponu 8-12 t/ha, kod ozime pšenice količina slame je 5-7 t/ha, kod suncokreta je količina žetvenih ostataka 4-6 t/ha, soje 3,5-5 t/ha, a kod šećerne repe 40-60 t/ha. Količinu žetvenih ostataka može se približno procijeniti i uz pomoć žetvenog indeksa (omjera biološkog i merkantilnog prinosa). Uobičajeni žetveni indeks za pšenicu i ječam je 1,5, za kukuruz, soju i zob je 1,0, a za krumpir i šećernu repu 0,25.
Vrijednost žetvenih ostataka ovisi o sadržaju hraniva i omjeru ugljika i dušika te o količini celuloze i lignina. Količina i sadržaj organskih tvari kao i sadržaj hraniva različiti su kod različitih biljnih ostataka. Različite poljoprivredne vrste ostavljaju različitu količinu nadzemnih žetvenih ostataka, ali i podzemnih organskih ostataka. Organska tvar u tlu sadrži oko 50% ugljika i oko 5% dušika. Dakle, omjer ugljik/dušik (C/N) iznosi približno 10:1. Prilikom unošenja žetvenih ostataka u tlo, unosi se biljna masa širokog C/N omjera. Mikroorganizmi svojom aktivnošću dovode do sužavanja tog omjera u procesu oksidacije ugljika. Sve dok C/N omjer ne padne na određenu vrijednost mikroorganizmi sav oslobođeni dušik koriste za svoje potrebe. Omjer ugljika i dušika najširi je u slami strnih žitarica 50-150 : 1, (npr. kod pšenice 75 : 1), kukuruza 50-60 : 1, suncokreta 40-50 : 1, a kod lucerne svega 14 : 1.
Taj je odnos u zrelom stajnjaku 20 : 1, a u trajnom humusu oko 10 : 1. Osim unošenja biljnih ostataka u tlo ili ostavljanja biljnih ostaka na površini tla (ostavljanje mulcha) preporučuje se i uvođenje siderata u plodored. Sideracija ili zelena gnojidba je planirano unošenje u tlo nadzemne mase određenih poljoprivrednih vrsta posijanih isključivo za tu svrhu. Siderati obogaćuju tlo organskom tvari, poboljšavaju biološku aktivnost tla, koriste teže pristupačna hraniva iz tla, utječu na pedohigijenu te osiguravaju opskrbu tla organskom tvari i bolju pristupačnost hraniva. Na težim tlima imaju ulogu biološke drenaže tla, a na lakšim tlima povećavaju kapacitet tla za vodu. Održavanje obradivog tla u funkciji pogodnog supstrata za uzgoj poljoprivrednih kultura mora biti prioritet agronomske struke, ali i poljoprivrednih proizvođača. Unošenjem organske tvari u tlo osigurava se energija koju koriste organizmi tla. Koristi od organske tvari tla su višestruke. Organska tvar:
- je izvor 90 do 95% dušika u tlima koja se ne gnoje mineralnim gnojivima,
- može poslužiti kao važan izvor biljci pristupačnog fosfora i sumpora ako sadržaj humusa prelazi 2%,
- izravno ili neizravno putem mikrobiološke aktivnosti osigurava „cement“ koji međusobno povezuje strukturne agregate tla.
Ovog proljeća je veliki broj poljoprivrednika na jarim usjevima uljarica zamijetio fitotoksično djelovanje zemljišnih herbicida. Posljedica je to veće količine oborina koje su isprale herbicid dublje, do zone korijena uzgajane biljke. Oštećenja su veća na pjeskovitim i lakšim tlima te na tlima u kojima je sadržaj humusa manji od 1,5%. Na takvim je tlima sposobnost za vezivanje (adsorpciju) herbicida slaba. Herbicidi u takvim tlima s većim količinama kiše dospiju u zonu korijena kulturne biljke pa je i mogućnost fitotoksičnog djelovanja veća. Ista količina herbicida u tlu s visokim sadržajem organske tvari i koloidnih čestica bit će u većoj mjeri adsorbirana. Stoga primijenjena doza mora varirati s obzirom na tip tla. Preporuka za upotrebu nekog zemljišnog herbicida redovito se izdaje u nižim količinama za lakša tla, odnosno u višim, za teža i humusom bogatija tla.
Soja različito tolerira nedostatak vode
Zrno soje prosječno sadrži 40% bjelančevina, 20% ulja, 34% ugljikohidrata i 5% minerala (kalij, fosfor, sumpor, kalcij, željezo, mangan, natrij), a bogato je i vitaminima A, B-kompleksa, D, E i K. Bjelančevine soje najsličnije su bjelančevinama životinjskog porijekla (jaje) i blizu su optimumu za prehranu ljudi. Velik dio proizvodnje soje koristi su hranidbi stoke, a soja je i značajna industrijska sirovina za proizvodnju lecitina. Soja je biljka umjereno toplog i vlažnog podneblja. Uzgojnim područjem soje može se smatrati uzgojno područje kukuruza. Minimalna temperatura za klijanje soje je 6-7 °C, optimalna 15-25 °C. Kratkotrajni mrazovi do -5 °C ne nanose štetu u fazi klijanja, u fazi jednostavnih listova soja može podnijeti do -3 °C, a u fazi 3. troliske do -1°C (ako je trajanje negativnih temperatura najviše 2 sata). Tijekom intenzivnog rasta soja zahtjeva relativno visoku temperaturu 20-25 °C.
Razvoj lisne mase najveći je pri temperaturama 18-30 °C. Temperature ˃ 26 °C skraćuju vrijeme cvatnje, a temperature > 32 °C povećavaju opadanje cvjetova i mahuna. Voda je jedan od ograničavajućih faktora u proizvodnji soje jer potrebe za vodom rastu kako raste i biljka. Soja se može uspješno uzgajati u područjima s prosječno 600-700 mm oborina, uz povoljan raspored tijekom vegetacije. Nedostatak oborina može se djelomično nadoknaditi dobrom agrotehnikom. U fazi klijanja suvišna voda može biti štetna, kao i njezin manjak.
Od nicanja do cvatnje (oko 60 dana) soja može podnijeti kratkotrajna razdoblja suše bez većih posljedica, ali je u fazi cvatnje vrlo osjetljiva na nedostatak vode. Najveće potrebe za vodom su u fazi formiranja mahuna i nalijevanja zrna.
Različite sorte soje različito toleriraju nedostatak vode za vrijeme vegetacije (smanjenje prinosa 20-40%). Važno je da u razdoblju lipanj-kolovoz bude oko 150 mm oborina. Sve češća pojava ekstremno visokih temperatura tijekom ljeta značajno utječe na prinose soje. U uvjetima visokih temperatura uz istodobno nepovoljno stanje vlage u tlu (suša) tijekom cvatnje, formiranja mahuna i nalijevanja zrna mogu značajno smanjiti prinos i kakvoću soje. Biljke u takvim uvjetima odbacuju cvjetove i mahune. Na taj se način biljka bori protiv stresa izazvanog visokim temperaturama. U vrijeme cvatnje optimalna vlaga zraka iznosi 75 – 85%. Ako je vlaga zraka niža od 65% prinos će biti značajno smanjen jer pri niskoj relativnoj vlazi zraka soja odbacuje cvjetove, a u uvjetima suše (suh zrak i tlo) mogu biti odbačene i oplođene mahune.
Visoke temperature i niska relativna vlaga pogoduju pojavi grinja na soji. U povoljnim uvjetima za njihov razvoj, grinje mogu razviti 10 generacija u vegetaciji. Uslijed jakog napada grinja, biljke zaostaju u rastu što dovodi do znatnog smanjenja prinosa.
Štete na soji uzrokuje obična koprivina grinja (Tetranycus urticae) i atlanska grinja (Tetranycus atlanticus). To su vrlo sitne grinje, jedva vidljive prostim okom, žućkaste boje. Štete na soji prave sišući biljne sokove, najčešće na naličju lista. Posljedica ishrane je smanjena fotosinteza, zaostajanje biljaka rastu, formiranje sitnijih mahuna i smanjen prinos. Da bi se spriječilo širenje grinja treba redovito kontrolirati i pregledavati usjeve, posebno na rubovima parcele. Po uočenim prvim simptomima potrebno je tretirati dijelove usjeva registriranim pripravcima i spriječiti širenje. Posljednjih nekoliko godina na većem broju povrtnih i ratarskih kultura pa i na soji bilježe se štete od stjenica iz porodice Pentatomidae, a dominira smrdljiva zelena stjenica (Nezara viridula). Stjenice su polifagni štetnici. Zelena stjenica ima 4 do 5 generacija koje se preklapaju tijekom godine. Štete nastaju uslijed sisanja biljnih sokova iz listova i mahuna soje. Posljedica je smanjen broj i kvaliteta zrna (niži sadržaj ulja, smanjena klijavost).
Suncokret je i vrijedna pčelinja paša
Suncokret se prvenstveno uzgaja za proizvodnju ulja, iako se zbog visokog sadržaja proteina u zrnu smatra i proteinskom kulturom. Vrlo kvalitetno suncokretovo ulje bogato je nezasićenim masnim kiselinama i vitaminima A, D, E i K, ima visoku energetsku i biološku vrijednost i najviše je korišteno ulje u hrvatskim domaćinstvima. Suncokretovo se ulje koristi u proizvodnji margarina, majoneza, biljnih masti, sapuna, glicerina, boja, lakova, medicinskih pripravaka i kozmetičkih proizvoda. Suncokretove pogače i sačma važna su komponenta u pripremi koncentrirane stočne hrane.
Cijele biljke suncokreta mogu se silirati, ljuske suncokreta se koriste kao visoko kalorično gorivo, za proizvodnju alkohola i stočnog kvasca. Glave suncokreta koriste se za dobivanje pektina, a mogu se i izravno koristiti kao stočna hrana. Suncokret je vrijedna pčelinja paša. Suncokret je vrlo osjetljiv na vanjske utjecaje. Tijekom rasta i razvoja suncokret zahtijeva veću količinu topline. Minimalna temperatura za klijanje i nicanje je 5 °C, a za ujednačeno klijanje i nicanje potrebna je temperatura u 5 cm oraničnog sloja 6-8 °C. U fazi klijanja i nicanja biljke suncokreta mogu podnijeti kratkotrajni mraz do -5 °C.
Optimalna temperatura za rast i razvoj suncokreta je 20-25 °C. Suncokret treba puno vode jer stvara veliku količinu organske mase. Zahvaljujući dubokom korijenu crpi vodu iz dubljih slojeva i zato bolje podnosi sušu od mnogih ratarskih kultura. Tijekom vegetacije treba 500 mm oborina. Najosjetljiviji je na nedostatak vode u fazama pojave butona (pupa), cvatnje, oplodnje i nalijevanja sjemena.
Rast i razvoj suncokreta ovise o količini i kvaliteti sunčevog svjetla. U uvjetima kratkog dana suncokret se brže razvija, a u uvjetima dugog dana sporiji je rast, formira se više listova, a cvatnja ne ovisi o duljini dana. Suncokret loše podnosi godine s viškom oborina. Stoga je za uzgoj u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske potrebno birati hibride kraće vegetacije.
Suvišak vode nakon sjetve i nakon nicanja utječe na nicanje, ostvaren sklop, lisnu površinu i sadržaj suhe tvari. Prema fazama rasta i razvoja suncokreta potrebe za suncokreta vodom su: najveće potrebe za vodom suncokret ima u fazi intenzivnog porasta (od butonizacije do cvatnje – oko 43%), a od cvatnje do fiziološke zriobe približno 38%. Ovo su kritične faze za potrebe suncokreta za vodom. Posljedice nedostatka, ali i suviška vode u ovim fazama su slabija cvatnja i nalijevanje zrna. Sve je češći broj godina kad u ovoj fazi razvoja suncokreta nedostaje oborina, a taj nedostatak istovremeno bude praćen i visokim temperaturama. Raspored i količina oborina tijekom vegetacije sve učestalije odstupaju od prosječnih godina. Upravo takvi uvjeti (visoke temperature praćene nedostatkom vlage u tlu) imaju negativan utjecaj na formiranje i nalijevanje zrna. Temperatura također utječe i na sintezu ulja. Nedostatak vlage u fazi sinteze ulja dovodi do smanjenog postotka ulja.
Za uljanu repicu zadnjih godina dosta nepovoljni uvjeti za sjetvu
Komponente budućeg prinosa uljane repice stvaraju se najvećim dijelom tijekom jeseni. Za postizanje dobrog i ujednačenog nicanja jako je važna kvaliteta pripreme tla za sjetvu. Tijekom pripreme tla za sjetvu treba postići finu mrvičastu strukturu tla uz tvrdu i vlažnu posteljicu u koju će se položiti sjeme. Sjeme uljane repice je sitno. Dubina sjetve varira ovisno o uvjetima od 1 cm (u idealnim uvjetima), do 2-3 cm u uvjetima kad u tlu nije optimalan sadržaj vlage. Razvijenost biljke uljane repice prije ulaska u zimu treba biti 10-12 listova uz razvijen snažan korijen.
Biljke bi u zimsko razdoblje trebale ući u fazi rozete s duljinom osi stabljike ne većom od 2 cm tako da konus rasta ostane pri samom tlu. Takve biljke mogu, ako tlo nije zasićeno vodom, izdržati temperature do -20 °C. Jedan od preduvjeta uspješne proizvodnje je uravnotežena gnojidba koja se temelji na poznavanju rezultata kemijske analize tla. Posljednjih godina uvjeti za sjetvu uljane repice često nisu povoljni. Radi nepovoljnog sadržaja vlage u tlu sjetva uljane repice pomiče se u kasnije rokove. Ako se sjetva pomiče u zakašnjele rokove, treba voditi računa da bi uljana repica trebala razviti barem 8 listova prije temperaturnog praga od 5 °C da bi bila spremna za hladno razdoblje.
Zbog pojave sušnih razdoblja tijekom ljetnih mjeseci (srpanj, kolovoz), a u nekim godinama i početkom rujna, sjetva se odgađa što ima za posljedicu sporije klijanje i nicanje. Takve se biljke do zime nedovoljno razviju, formiraju manji broj listova, sadrže manje rezervnih tvari u nadzemnim organima i korijenu više stradavaju uslijed niskih temperatura te slabije i sporije regeneriraju tijekom proljeća. Posljedice su rjeđi sklop i niži prinosi. Na žalost, kod suviše kasne sjetve pojedini usjevi uljane repice moraju se presijati jer propadnu uslijed izmrzavanja.
Nasuprot tome, suviše bujno razvijene usjeve uljane repice posijane u ranim rokovima preporučuje se tretirati nekim od fungicida koji su ujedno i regulatori rasta i razvoja, sukladno preporuci proizvođača. Poznavanje razvojnih faza uljane repice omogućuje pravovremenu prihranu, ali i primjenu sredstava za zaštitu bilja i regulatora rasta. Uljana repica treba dosta vlage za klijanje. Za klijanje uljane repice potrebna je minimalna temperatura od 2 do 3 °C, a optimalna od 20 do 30 °C.
Uljana repica ima velike potrebe za vodom. Često je jedan od uzroka nižeg prinosa uljane repice nedostatak vlage u vrijeme prve proljetne prihrane. Najkritičnije faze razvoja uljane repice za vodom su faze pupanja, cvatnje i nalijevanja zrna. Suša u ovim fazama značajno smanjuje prinos.
No, napominjemo da učestala kiša u vrijeme cvatnje loše utječe na oplodnju i zametanje komuški. Važna je i temperatura u cvatnji koja u našim uvjetima počinje pri srednjoj dnevnoj temperaturi zraka između 11 i 14 °C (obično početkom travnja) i traje 20-ak dana. Na žalost, posljednjih godina učestala je pojava tuče. Uljana repica je jedna poljoprivrednih vrsta koja se uzgaja na oranicama i koja ima najveće gubitke uslijed oštećenja tučom. Najosjetljivija je u razdoblju od početka zriobe do žetve. Tuča može otkinuti pupove, cvjetove i komuške. Ako se tuča dogodi ranije u vegetaciji kad usjev još cvate, usjev uljane repice može se zaštiti primjenom registriranih fungicida (pazeći pri tom na karencu) od jačeg napada uzročnika biljnih bolesti na oštećenim dijelovima biljke.
Tuča (grad) u fazi nalijevanja zrna i formiranja komuški nanosi mehanička oštećenja na usjevu uljane repice. Štete nastaju uslijed rasipanja sjemena: zrna ispadaju iz oštećenih komuški što izravno umanjuje konačni prinos, a uz to nastupaju i infekcije. Oštećeno biljno tkivo i pukotine na stabljikama i komuškama postaju ulazna vrata za uzročnike bolesti. Tijekom vlažnih kišnih jeseni uz pojavu rose i magle usjeve uljane repice mogu oštetiti puževi golaći. Najznačajnije štete u uljanoj repici čine kod klijanja i nicanja te u stadiju prvog pravog lista pa do stadija razvoja 4 prava lista.
Svaka je proizvodna godina različita. Redovitim praćenjem usjeva mogu se izbjeći gubitci uroda i kakvoće, ili ih se barem može umanjiti. Poljoprivredni proizvođači imaju priliku pratiti savjete o potrebi zaštite svojih usjeva od štetnih organizama koje redovito objavljuju agronomi, specijalisti iz područja biljne zaštite čije se preporuke nalaze na mrežnim stranicama https://savjetodavna.mps.hr/. Na istim mrežnim stranicama mogu se pronaći preporuke o pravilnoj i pravovremenoj gnojidbi, sjetvi, odabiru sortimenta, njezi usjeva i njihovoj žetvi.
foto: mr. sc. Tatjana Martinović
