U prvom dijelu članka predstavili smo crnu slavonsku svinju i banijsku šaru, njihove osobitosti, proizvodne potencijale i izazove s kojima se suočavaju uzgajivači. U drugom nastavku u središtu je turopoljska svinja, jedna od najstarijih hrvatskih izvornih pasmina. Osim toga, bavimo se širim pitanjem genetske sigurnosti, tržišne prepoznatljivosti i gospodarske održivosti naših izvornih svinja.
Očuvanje autohtonih pasmina svinja neće ovisiti samo o broju rasplodnih životinja i programima zaštite. Ponajprije će ovisiti o tome hoće li uzgajivači u toj proizvodnji prepoznati dugoročnu perspektivu. Jednako je važno da potrošači prepoznaju vrijednost mesa i proizvoda koje konvencionalni sustavi svinjogojstva ne mogu ponuditi. Naime, okus i kvaliteta mesa te proizvoda od autohtonih pasmina neusporedivi su s komercijalnim pasminama.
Turopoljska svinja koju je oblikovao život u šumi i močvari
Turopoljska svinja naša je najstarija izvorna pasmina, a potječe s područja Turopolja. Iznimno je dobro prilagođena tamošnjim močvarnim pašnjacima, poplavnim livadama i nizinskim šumama. U takvom okolišu koristi bilje, korijenje i žir hrasta lužnjaka, uz relativno malo dodatne hrane.
Izgled joj je također karakterističan. Bijelo-sivkaste je boje, a ponekad ima i crne mrlje po tijelu (oko 5 do 9 mrlja veličine šake). Čekinje su joj, za razliku od banijske šare, kovrčave i srednje duge. Glava je izdužena, uši poluklopave, trup dugačak, a leđa ravna. Riječ je o kasnozreloj pasmini srednje veličine i masnog tipa. Odrasle krmače teže oko 240, a nerasti oko 250 kilograma.
Broj krmača u tri godine pao gotovo 44 posto
Upravo je povezanost pasmine s okolišem jedna od njezinih najvećih vrijednosti. Danas je, međutim, i jedan od problema. Tradicionalni uzgoj turopoljske svinje teško je potpuno odvojiti od prostora na kojem je stoljećima živjela.
Broj krmača tijekom proteklog desetljeća najprije je davao razlog za optimizam. Sa 116 grla u 2016. porastao je na 263 u 2022. godini. Nakon toga ipak slijedi izrazit pad: na 231 u 2023., 157 u 2024. i samo 148 u 2025. godini. Drugim riječima, u samo tri godine broj krmača smanjio se za gotovo 44 posto.
Malo grla, a visoka srodnost
Kod turopoljske svinje dodatnu pozornost zahtijeva genetska struktura populacije. Genomsko istraživanje hrvatskih izvornih pasmina pokazalo je kod nje vrlo visoku razinu homozigotnosti i uzgoja u srodstvu. Procijenjeni genomski koeficijenti inbreedinga bili su znatno viši nego kod crne slavonske svinje. Zato su autori istaknuli potrebu za hitnim i dugoročnim programom očuvanja usmjerenim na genetsku raznolikost.
To je posebno važno jer je 2025. evidentirano samo 15 rasplodnih nerastova. Svaki od njih potencijalni je nositelj dijela genetske raznolikosti. Njezin gubitak poslije možda više neće biti moguće nadoknaditi.
Posebna kvaliteta mesa može spasiti pasminu
Turopoljska svinja, slično crnoj slavonskoj, teško može konkurirati modernim komercijalnim hibridima. Ne može ih pratiti ni brzinom rasta ni udjelom nemasnog mesa. Ipak, njezino meso ima drugačije vrijednosti. Tamnije je i crvenije boje te kompaktnije strukture. Osim toga, ima više masnog tkiva, osobito potkožnog i međumišićnog. Meso je sočno, punog okusa i specifične arome, kojoj pridonosi otopljena mast.
Ta su svojstva izrijekom navedena i u dokumentaciji na temelju koje je naziv zaštićen. Europska komisija upisala je Meso turopoljske svinje kao zaštićenu oznaku izvornosti (ZOI) 2023. godine. No oznaka na proizvodu sama po sebi neće sačuvati pasminu. To se neće dogoditi ako proizvoda nema dovoljno i ako uzgajivaču proizvodnja nije isplativa.
Građani podržavaju očuvanje pasmine
U istraživanju provedenom 2019. godine (Stupnišek i sur.) čak je 98 posto ispitanih građana smatralo važnim očuvanje turopoljske svinje. Rezultati su pokazali da građani njezino očuvanje povezuju, između ostaloga, s bioraznolikošću i nacionalnom baštinom.
Također, u istraživanju iz 2021. potencijalni kupci najviše su se zanimali za proizvode koje mogu kupiti izravno od proizvođača i na tradicionalnim tržnicama. Već je tada zaključeno da je potrebno jače povezivanje uzgajivača. Uz to, treba razviti specifične proizvode koji bi turopoljsku svinju jasnije izdvojili na tržištu svinjskog mesa.
Broj svinja samo je pola priče
Kad govorimo o očuvanju izvornih pasmina, lako se usredotočiti samo na broj krmača i nerastova. Međutim, dvije populacije s jednakim brojem životinja ne moraju imati jednaku genetsku sigurnost. Ako velik dio sljedeće generacije potječe od nekoliko nerastova, efektivna veličina populacije može biti mnogo manja od stvarne brojnosti. Srodnost se tada povećava iz generacije u generaciju, a s njom raste i uzgoj u srodstvu.
Zato očuvanje ne znači samo povećavati broj životinja. Potrebno je voditi kvalitetno rodoslovlje i ravnomjernije koristiti raspoloživa rasplodna grla. Isto tako, treba planski birati manje srodna parenja i sve više uključivati genomske podatke.
Banka gena dodatna je zaštita od gubitka vrijednoga genetskog materijala. Ipak, zamrznuti materijal ne može zamijeniti dovoljno brojnu, živu i dobro upravljanu populaciju. Iskustvo s afričkom svinjskom kugom (ASK) donijelo je još jednu pouku. Nije dobro da najveći dio genetski vrijedne populacije bude koncentriran na malom prostoru. Naime, bolest koja zahvati jedno područje može istodobno odnijeti velik broj životinja.
Bez uzgajivača nema očuvanja
Revitalizacija hrvatskoga svinjogojstva moguća je ne samo ulaganjima u konvencionalnu proizvodnju. Moguća je i proizvodnjom specifičnih proizvoda od izvornih pasmina, od kojih su neke kritično ugrožene. Izvorne pasmine teško će biti konkurentne ako ih vrednujemo samo prema dnevnom prirastu, konverziji hrane i udjelu mišićnog tkiva.
Njihov tržišni prostor mora biti u posebnoj kvaliteti mesa i tradicionalnim proizvodima. Važni su i poznato podrijetlo, ekstenzivan način uzgoja te lokalna gastronomija. Uz to, tu je i priča koju komercijalna svinjetina potrošaču ne može ponuditi, niti će.
Crna slavonska i turopoljska svinja već imaju europski zaštićeno meso. Banijska šara tek treba potpuno razviti svoju tržišnu priču. Ipak, nijedna oznaka ni program potpore neće dugoročno biti dovoljni bez čovjeka koji će ujutro hraniti te svinje. Netko mora čuvati krmače, odabrati nerasta i odlučiti da će iduće godine ponovno ostaviti rasplodni podmladak. U ovom trenutku i stanju u kojem je stočarstvo zapravo su nam potrebni entuzijasti.
Kakva je budućnost izvornih pasmina svinja
Crna slavonska danas je najbrojnija i tržišno najprepoznatljivija pasmina. Ipak, gubitak gotovo polovice krmača u odnosu na 2020. pokazuje koliko brzo višegodišnji napredak može krenuti unatrag.
Banijska šara najveća je pozitivna priča. Porast s 30 na 214 krmača pokazuje da se i vrlo mala populacija može obnoviti kad postoji organiziran interes za uzgoj. Sada treba paziti da rast brojnosti prati očuvanje što šire genetske osnove. Osim toga, treba pronaći proizvod po kojem će pasmina postati prepoznatljiva potrošačima.
Turopoljska svinja trenutačno izaziva najviše zabrinutosti. Samo 148 krmača i 15 nerastova, snažan pad nakon 2022. te visoka razina uzgoja u srodstvu dovoljan su razlog za oprez. Njezinu očuvanju zato treba pristupiti posebno pažljivo. Istodobno, upravo ona ima ono što je na tržištu teško umjetno stvoriti. To su stoljetna tradicija, specifičan način uzgoja i meso prepoznatljivih svojstava.
Iberijska svinja kao uzor
Izvorne pasmine ne smijemo promatrati samo kao nešto što treba sačuvati. Moramo raditi i na njihovoj tržišnoj prepoznatljivosti te jačati zanimanje za ove iznimno vrijedne pasmine. Pravi uspjeh bit će postignut tek kad crna slavonska, banijska šara i turopoljska svinja budu dovoljno genetski sigurne. Jednako tako, moraju biti dovoljno gospodarski vrijedne da ih poljoprivrednici žele uzgajati. Tada nitko neće morati razmišljati hoće li ih jednog dana trebati spašavati od nestanka.
Izvrstan su primjer pršut i drugi proizvodi od iberijske svinje u Španjolskoj. Toliko su cijenjeni, prepoznatljivi i dostupni da se ubrajaju među najpoznatije proizvode na svijetu. Dakle, može se, ali ništa ne ide preko noći, a ni trudom samo nekoliko entuzijasta.
