U Val di Nonu, jednom od najvažnijih talijanskih područja za proizvodnju jabuka, dio plodova nakon berbe ne završava u klasičnim nadzemnim hladnjačama. Skladištenje jabuka ovdje se odvija duboko u planini. Plodovi iz pogona u Predaii putuju posebnom žičarom, a zatim se čuvaju u podzemnim komorama nekadašnjeg rudnika Rio Maggiore, oko 300 metara ispod površine. Gospodarski list obišao je ovaj sustav kao jedini hrvatski medij.
Val di Non – dolina jabuka
Kad se iz Trenta krene prema sjeveru, cesta se postupno uspinje u planinsko područje. Nakon prolaska kroz doline otvara se Val di Non. Na padinama su gotovo posvuda voćnjaci, a redovi stabala jabuka protežu se između naselja, prometnica i šumovitih planinskih obronaka.
Val di Non nalazi se u autonomnoj pokrajini Trentino. Zajedno sa susjednom Val di Sole čini glavno područje proizvodnje jabuka Melinde. Taj konzorcij zapošljava oko 1300 djelatnika i okuplja više od 4000 obiteljskih proizvođača, organiziranih u 16 voćarskih zadruga. Zajedno godišnje proizvode više od 400.000 tona jabuka, zbog čega je Italija peta po izvozu jabuka u svijetu.
Najzastupljenije sorte su zlatni delišes, crveni delišes i gala. Osim njih, proizvode i evelinu, renettu, dolcevitu, morganu i novu sortu sweetango. Tu je i fuji, koja kasnije dolazi u rod i bere se do sredine listopada.
Jedan od važnih proizvodnih i logističkih punktova nalazi se u Segno di Predaia. Ondje su smješteni MondoMelinda i pogon zadruge COCEA. Upravo odavde kreće jedan od najzanimljivijih puteva Melindinih jabuka – prema podzemnim skladištima u rudniku Rio Maggiore.
Zadružni model kao temelj sustava
Melindin proizvodni model počiva na povezivanju obiteljskih gospodarstava. Proizvođači ostaju nositelji primarne proizvodnje. S druge strane, zadruge i konzorcij preuzimaju poslove koji zahtijevaju veću infrastrukturu i ulaganja. To su prihvat i sortiranje voća, skladištenje, pakiranje, logistika, marketing i plasman.
Takva organizacija posebno je važna u intenzivnoj voćarskoj proizvodnji. Naime, kvaliteta proizvoda nije jedini čimbenik uspješnosti. Nakon berbe treba osigurati brzo preuzimanje plodova i odgovarajuće uvjete čuvanja. Jednako su važni precizno sortiranje, pakiranje i logistika koja omogućuje kontinuiranu opskrbu tržišta. Melinda navodi da njezini proizvođači obrađuju približno 6700 hektara voćnjaka.
Kamere prepoznaju svaku jabuku
Na linijama za sortiranje plodovi se razvrstavaju prema kvaliteti i veličini. Prvo se jabuke dobro isperu u vodi. Zatim ih mnoštvo kamera na trakama prepoznaje prema sorti, boji i obliku. Nakon toga svaka jabuka odlazi na odgovarajuću liniju za pakiranje.
Dio proizvodnje namijenjen je izravnom plasmanu. Drugi dio se skladišti i na tržište dolazi tijekom duljeg razdoblja. Upravo je skladištenje jabuka jedan od ključnih elemenata suvremenog voćarstva. Jabuku, naime, nije dovoljno proizvesti. Potrebno je sačuvati njezinu kvalitetu od trenutka berbe do trenutka prodaje.
Za dio svojih potreba Melinda je pronašla prilično neobično rješenje. Umjesto gradnje novih velikih skladišta na površini, iskoristila je prostor koji je već postojao – nekadašnji rudnik Rio Maggiore.
Od rudnika do skladišta jabuka
Riječ je o nekadašnjem rudniku dolomita. Rudarske aktivnosti oblikovale su podzemne prostore koji se danas koriste za skladištenje jabuka. Osim Melinde, prostore koristi još nekoliko tvrtki.
Kad zamišljamo rudnik, očekujemo uske, tamne i vlažne hodnike. Ipak, ono što se nalazi u dubini planine prilično je drukčije. Nakon ulaska u rudarski sustav otvaraju se široke galerije i velike pravilne komore. Za obilazak su potrebni dobra obuća i jakna.
Melindin sustav obuhvaća 34 podzemne komore. Svaka je približno 25 metara duga, 12 metara široka i 11 metara visoka. Komore se nalaze otprilike 275 do 300 metara ispod okolne površine, duboko u planinskom masivu.
Zašto je podzemno skladištenje jabuka učinkovitije
Stabilna temperatura jedan je od glavnih razloga zbog kojih je podzemni prostor pogodan za skladištenje. Masa dolomitne stijene djeluje kao prirodni toplinski regulator. Kvalitetu čuvanja dodatno osiguravaju kontrolirana atmosfera i sustavi za regulaciju uvjeta. Prema podacima Melinde, podzemna skladišta troše oko 30 posto manje energije od tradicionalnih nadzemnih skladišta.
Žičara koja prevozi jabuke
Podzemno skladište riješilo je jedan problem, ali je otvorilo drugi. Kako velike količine jabuka prevoziti između pogona u Predaii i rudnika bez dodatnog opterećenja lokalnih cesta? Odgovor je žičara za jabuke – Funivia delle Mele.
Sustav je u funkciji od 2025. godine i povezuje pogon u Predaii s područjem rudnika Rio Maggiore. Žičara je duga 1340 metara te ima 11 stupova i 28 kabina. Svaka kabina može prevoziti do tri velika spremnika, što je približno tona jabuka. Kapacitet sustava doseže oko 150 tona na sat.
Tijekom berbe tako se iznad krajolika umjesto kamiona kreću kabine pune jabuka. Na taj način izbjegava se više od 5000 kamionskih putovanja godišnje. Time se smanjuju promet na lokalnim cestama i s njim povezane emisije.
Projekt vrijedan oko 10 milijuna eura sufinanciran je sredstvima talijanskog Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (PNRR). Ministarstvo poljoprivrede pritom je sudjelovalo s 40 posto ulaganja.
Što je u ovoj priči važno za hrvatsko voćarstvo?
Melindin sustav hrvatskim proizvođačima može biti zanimljiv prije svega zbog načina organizacije. Proizvođači se povezuju kako bi zajednički ulagali u infrastrukturu. Takva ulaganja pojedinac teško može financirati i učinkovito koristiti.
U voćarstvu je to osobito važno jer proizvodnja ne završava berbom. Nakon nje slijede skladištenje, sortiranje, pakiranje, transport i plasman. Svaki od tih koraka utječe na konačnu vrijednost proizvoda. Melinda je kroz zadruge i konzorcij izgradila sustav u kojem se velik dio tih aktivnosti organizira zajednički.
Upravo je kombinacija obiteljske proizvodnje i zajedničke infrastrukture možda najvažnija poruka iz Val di Nona. Ovaj primjer pokazuje da suvremeno voćarstvo nije samo pitanje prinosa po hektaru. Jednako su važni organizacija proizvođača, infrastruktura nakon berbe i logistika. Važna je i sposobnost da se prirodni i postojeći resursi iskoriste na učinkovit način.
Za hrvatsko voćarstvo nije presudan sam oblik rješenja. Ipak, ideja koja stoji iza svega primjenjiva je: proizvođač ne mora sam rješavati svaki dio proizvodnog lanca. Zato je ovo zanimljiv primjer suradnje, organizacije te korištenja prostora i tehnologije u službi proizvođača. Ujedno pokazuje kako se može smanjiti pretjerano opterećenje okoliša.
