Konzumacija rogača pozitivno utječe na spriječavanje probavnih tegoba, smanjenje lošeg kolesterola i šećera u krvi, Potiče iskašljavanje i pomaže kod astme, jača imunitet. Djeluje protiv alergija, jača kosti i štiti zdravlje srca i krvnih žila. Iako sadrži visok postotak sladora, sadrži 60 % kalorija u odnosu na čokoladu pa se koristi kao zamjena za kakao. Sjemenke su smeđe boje, tvrde i koriste se kao prirodno sredstvo za zgušnjavanje i želiranje. 

Iako podrijetlom s Mediterana, rogač (Ceratonia siliqua L.) se sada uzgaja u cijelom svijetu. Godišnja svjetska proizvodnja iznosi 300 000 t. Od toga glavni proizvođači proizvode oko 75 % (Španjolska 45 %, Italija 16 %, Portugal 9 %, Maroko 7,5 %). Rogač čini sastavni dio vegetacije u pojedinim dijelovima obalnog područja Dalmacije. Uzgaja se kao pojedinačna stabla u vrtovima ili pak uz rubove parcela. Stablo rogača je vazdazeleno, razgranato, a može narasti i do 15 metara visine. Kora rogača je u mladosti sivkasta i glatka, kasnije raspuca uz dominantnu crvenu boju. Cvate u rujnu i listopadu.

Uzgaja se zbog plodova, povijenih mahuna, nalik na rog (rogači), po kojima su i rod i vrsta dobili ime (grčki keres = rog; siliqua = mahuna). Duljina mahune do 30 cm, širina 1,5-3,5 cm i debljine oko 1 cm s tupim ili šiljasnim vrhom. Razvoj mahune traje gotovo cijelu godinu i ona je zelene boje sve do dozrijevanja kad prelazi u crvenkasto smeđu s kožastom i naboranom površinom. Mahuna je mesnata i slatka, a prema kemijskom sastavu sadrži više od 50 % šećera u suhoj tvari te dosta škroba, tanina, vitamina B skupine, D i E kao i kalcija, fosfora, kalija i magnezija.

Mahune rogača koriste se kao svježe (suho) stolno voće ili prerađen u ekstrakt rogača iz osušena ploda, brašno rogača iz pulpe cijeloga ploda. Mahuna je bogata i polifenolima koji imaju snažno antioksidativno djelovanje pa se rogač sve više koristi kao prirodna i zdrava namirnica. U antičko doba sjemenke rogača služile su kao jedinica za mjeru pri vaganju zlata (karat). Drvo srži rogača upotrebljava se u stolarstvu.

Stablo rogača

Kakvi uvjeti odgovaraju rogaču?

Rogač je dugoživuće zimzelena termofilna biljna vrsta koja se uzgaja u područjima subtropskog mediteranskog klimata čija su obilježja topla i vruća ljeta, i blage i kratke zime.

Stabla su osjetljiva na niske temperature pa manja oštećenja grana i lišća nastaju već kod temperature od 4°C, a pri temperaturi od -7°C dolazi do pozebe stabla. Temperature iznad 10°C pogoduju njegovom vegetativnom rastu. Stabla mogu izdržati ljetne temperature iznad 40°C te vruće i suhe vjetrove. Rogač je biljka prilagođena suhom klimatu te se uzgaja u područjima gdje godišnje padne od 250 do 500 mm oborina. U stresnim situacijama rogač pruža svoje korijenje dublje u tlo u potrazi za vodom, tako da može preživjeti dugo razdoblje suše.

Jesenske kiše mogu negativno utjecati na oprašivanje i oplodnju, tj. zametanje plodova, a time i rodnost. Uspješno se uzgaja na različitim tipovima tala, od siromašnog pijeska i kamenjara do dubokih, dobro dreniranih. Dobro podnosi visoku količinu aktivnog vapna u tlu i salinitet do 3 % NaCl – a. Jaki vjetrovi mogu izazvati oštećenja u obliku loma grana i grančica, trganja plodova. Najbolje uspjeva do 150 metara nadmorske visine na blago nagnutim terenima, čiji nagib ne prelazi 5 %, južne i jugoistočne ekspozicije.

Podizanje i njega nasada

Kvalitetna priprema tla za sadnju preduvjet je za uspješan rast, razvoj i rodnost rogača, a provode se kao i kod ostalih višegodišnjih voćnih vrsta (krčenje prethodne vegetacije, duboko oranje, meliorativna gnojidba, ravnanje terena). Zbog lošeg vegetativnog umnažanja sadnice rogača se proizvode cijepljenjem kultiviranih sorata na sjemenjake. U mediteranskom području rogač se uzgaja u obliku piramide ili koltaste krošnje (vaze) ovisno o načinu berbe (ručno ili mehanizirano). Sadi se na razmak 10 x 9 m do 7 x 8 m (100-175 stabala/ha), ovisno o tipu zemljišta.

Rogač je uglavnom dvodomna biljka, tj. ima odvojeno muške i ženske biljke, a rjeđe hermafroditni tip (muški i ženski cvjetovi na istom stablu). Za osiguranje rodnosti potrebno je u nasadu, osim ženskih biljaka koje donose rod zasaditi 12 % muških ili hermafroditnih biljaka kao oprašivača, odnosno na 8 ženskih biljaka treba biti 1 muška ili hermafroditna biljka. Sorte prilagođene našim klimatskim i pedološkim uvjetima u kojima daju i dobru kakvoću su: ‘Komiški tusti‘, ‘Puljiški’, ‘Šipanski’, ‘Medunac’ i ‘Široki korčulanski’.

Komiški tustije autohtona sorta otoka Visa, a uzgaja se na ograničenom području otoka, točnije na području mjesta Komiža po kojem je i dobio ime. Razvija jaka, razgranata, srednje bujna stabla s obilatom, ali alternativnom rodnošću. Plodovi dozrijevaju prilično ujednačeno, krajem kolovoza i početkom rujna. Zrele mahune su mesnate, sočne, slatkaste i mirisne, smeđe su boje, glatke površine, prilično ujednačene po veličini i masi. Sadrži oko 45 % šećera, oko 4 % masti i oko 4 % bjelančevina, što je svrstava među kvalitetnije sorte rogača. Mahune se lako beru sa stabla, lome, drobe i melju. Plod se prilično dobro čuva u skladištima i pogodan je za preradu.

rogač uzgoj rogača
Komiški tusti

Šipanski (boglić, boglićev, boglićki) je autohtona stolna sorta. Razvija bujna, razgranata stabla sa savijenim granama. Rodnost je alternativna, ali obilna. Mahune dozrijevaju početkom rujna. Plodovi su blago savijeni, glatki, tamnokestenjaste boje, a krajevi su šiljasti. Meso je srednje mekano, aromatično i tamnosive boje. Plod se ne može dugo čuvati u skladištu.

Medunac je autohtona sorta otoka Korčule. Razvija srednje bujna stabla, uspravne krošnje. Obilato rađa svake druge godine. Plodovi su vrlo ukusni, mesnati, sočni, aromatični i pripadaju skupini stolnih sorti rogača. Mahune su ravne ili vrlo malo savijene bez šiljastih krajeva, a dozrijevaju u prvoj polovici kolovoza. Plodovi se slabo drže za stablo, tako da se vrlo lako beru. Plod se dobro čuva u skladištu.

Široki korčulanski (široki lumbarajski, smokviški, žrnovski) autohtona je sorta otoka Korčule. Razvija srednje bujna stabla, rijetke krošnje. Rađa svake godine. Mahune su tamnokestenjaste boje s dugom peteljkom, teško se odvajaju od stabla, a dozrijevaju početkom rujna. Meso je sočno, tamnosmeđe boje. Plodovi se slabo čuvaju u skladištima.

Puljiški je talijanska sorta i jedina je strana sorta rogača uzgajana u RH koja je na naše područje donesena u vrijeme mletačke vladavine nad Dalmacijom. Sorta razvija razgranata, široka i srednje bujna stabla. Ovo je vrlo rodna sorta s manje izraženom alternativnom rodnošću. Pripada stolnim sortama jer plodovi ne trpe sušu, teško se lome i melju i ne mogu se dugo čuvati u skladištu. Plodovi dozrijevaju krajem kolovoza, ali se čvrsto drže uz grane, pa je berba otežana. Mahune su blago savijene, slabo šiljaste na krajevima, čokoladnokestenjasto boje. Meso je svijetlo smeđe boje.

Kod održavanja tla u nasadu (ovisno o tipu tla i sustavu uzgoja) provode se iste agrotehničke mjere kao i kod ostalih voćnih vrsta (oranje, kultiviranje, gnojidba, rezidba, zaštita od bolesti i štetnika). Rogač je osjetljiv na rezidbu zato ona mora biti lagana, svake 3-4 godine. Rezidba se provodi nakon berbe, a najbolje je u godinama kad se očekuje značajniji urod.

Rogač, hermafroditni cvat

Rogač, muški cvat

rogač uzgoj rogača
Rogač, ženski cvat

Dinamika rodnosti, berba i čuvanje

U dobrim uvjetima uzgoja rodnost rogača započinje u 5-6 godini nakon cijepljenja, a punu rodnost dostiže u 20-25 godini nakon sadnje. Važno je istaknuti da je rogač okarakteriziran alternativnom rodnošću. To je povezano s genskim osobinama sorte i klimatskim prilikama tijekom vegetacije (nedovoljne količine oborina, mraz, magla, oštećenje cvjetova tijekom berbe plodova i nedostatak agrotehničkih mjera). Prosječni urod rogača po stablu je 50-70 kg, a dobro razvijena starija stabla mogu dati prirod i veći od 100 kg. Navodnjavanjem nasada prirod se značajno povećava.

Berba plodova se obavlja od sredine kolovoza i početkom jeseni kad mahune u potpunosti potamne i počnu otpadati. To je pokazatelj da je da je mahuna zrela i da ima maksimalni sadržaj šećera. Berba se obavlja uglavnom ručno, tj. pomoću bambusovih ili sličnih štapova. Pri takvoj berbi često dolazi do oštećenja cvjetova koji su potencijal rodnosti za sljedeću godinu. Ručna berba čini 30-35 % ukupnih troškova proizvodnje. Radni učinak ručne berbe je 250-280 kg/dan. U cilju smanjenja troškova berbe i smanjenja oštećenja stabla koriste se tresači. Tip tresača ovisi o konfiguraciji terena i površinama koje će se zasaditi. Nakon berbe plodove treba čuvati u adekvatnim skladišnim uvjetima do stavljanja na tržište ili upućivanja na preradu. 

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakMinistarstvo poljoprivrede predložilo uključenje ribe u školsku prehranu
Sljedeći članakMeđunarodni znanstveno-stručni skup “Inovacije i agrobiznis”
Avatar
Rođena je 1971. godine u Splitu. Na Fakultetu poljoprivrednih znanosti Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je 1995. godine. Magistrirala je 2003. godine na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, a doktorsku disertaciju obranila 2010. godine. Od 2003. godine radi u Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša u Zavodu za biljne znanosti. Suradnica je Gospodarskog lista od 2016. godine. Rođena je 15.08.1971. godine u Splitu. Nakon završene Srednje poljoprivredne škole u Kaštel Štafiliću 1989. godine upisuje se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, smjer voćarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo. Magistrirala je 2003. godine na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorsku disertaciju na temu 'Reproduktivna kompatibilnost sorata trešnje' obranila je 2010. godine na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2003. godine radi na Zavodu za biljne znanosti Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša, Split. U zvanje znanstvenog suradnika izabrana je 2012. godine, a u zvanje višeg znanstvenog suradnika i naslovnog docenta 2013. godine. U svom znanstvenom i stručnom radu bavi se prikupljanjem i očuvanjem autohtonih voćnih vrsta te reproduktivnom biologijom voćaka. Voditeljica je i suradnica većeg broja domaćih i međunarodnih znanstvenih i stručnih projekata. Sudjelovala je na četrdesetak stručnih i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Objavila je više od 20 znanstvenih i stručnih radova te sudjelovala u izradi stručnih studija i strategija za razvoj mediteranske poljoprivrede. Od 2008. do 2014. godine radila je na Međusveučilišnom studiju 'Mediteranska poljoprivreda' kao suradnik na modulima iz područja voćarstva. Suradnica je Gospodarskog lista od 2016. godine.