Zaštita bilja jedan je od ključnih čimbenika uspješne proizvodnje voća i povrća. Tijekom vegetacije uzgajane biljke mogu biti izložene napadima bolesti, štetnika i korova, koji mogu uzrokovati smanjenje prinosa, pogoršanje kakvoće proizvoda i gospodarske gubitke. Pod pojmom zaštita bilja podrazumijeva se skup preventivnih i kurativnih mjera kojima se čuva zdravlje biljaka i osigurava stabilna proizvodnja. Te se mjere primjenjuju u različitim proizvodnim uvjetima, primjerice u polju, voćnjacima, rasadnicima, plastenicima i staklenicima. U ovom tekstu prikazat će se jednostavne, prirodne i preventivne metode zaštite bez primjene kemijskih sredstava, prikladne za kućne vrtove i manje voćnjake.
Prirodna zaštita počinje prevencijom
Jedna od najvažnijih preventivnih mjera u ekološkom voćarstvu i povrćarstvu je odabir sorti koje su prirodno otpornije na bolesti i štetnike. Takve sorte zahtijevaju manje zaštitnih mjera pa se problem smanjuje već u fazi planiranja voćnjaka i povrtnjaka, prije nego što se nasad uopće podigne. Primjerice, kod jabuke se preporučuju sorte otpornije na krastavost i pepelnicu, poput topaza i florine. Kod kruške se biraju sorte koje pokazuju veću tolerantnost na bakterijski palež, kao što su harrow sweet, harrow delight i ječmenka. Kod šljive su za uzgoj pogodne sorte koje pokazuju veću tolerantnost na šarku šljive, primjerice čačanska rodna, čačanska ljepotica, čačanska rana i stanley. Kod breskve i nektarine prednost imaju sorte tolerantnije na kovrčavost lista, poput redhavena i suncresta.
Kod trešnje se često biraju sorte koje pokazuju veću otpornost na pucanje plodova i neke bolesti, primjerice lapins, kordia i regina. Kod povrća je također važno birati udomaćene stare sorte prilagođene lokalnim uvjetima koje pokazuju veću otpornost ili tolerantnost na najčešće bolesti i štetnike. Primjerice, kod rajčice biraju se sorte tolerantnije na plamenjaču, a kod krastavaca na pepelnicu. Korištenje zdravog i prilagođenog sjemena važno je jer takve biljke bolje niču, ravnomjernije rastu i otpornije su na bolesti i štetnike. Pri odabiru kultura treba voditi računa o vrsti tla i klimatskim uvjetima lokaliteta. U ekološkoj proizvodnji za sjetvu se koristi ekološki proizvedeno sjeme, a preporučuje se birati dobro razvijene i zdrave biljke za vlastitu reprodukciju.
Pravilan uzgoj i održavanje nasada
Važna je i sjetva ili sadnja u optimalnom vremenu. Kod povrća to znači sjetva u dovoljno toplo i pripremljeno tlo kako bi biljke brzo niknule i razvile se. Preuranjena ili zakašnjela sjetva može dovesti do veće opasnosti od napada štetnika i bolesti jer biljke u nepovoljnim uvjetima slabije niču i sporije rastu. Slično vrijedi i u voćnjaku, gdje je važno saditi voćke u odgovarajuće vrijeme, najčešće u jesen ili rano proljeće, kako bi se biljke dobro ukorijenile prije početka intenzivnog rasta.
Biljke koje su pravilno posađene i dobro ukorijenjene, razvijaju se snažnije i otpornije su na nepovoljne uvjete, bolesti i štetnike. Važan je i uzgoj u optimalnoj gustoći u voćnjaku i povrtnjaku, jer u pregustom nasadu ili usjevu nastaje mikroklima koja pogoduje razvoju bolesti i štetnika. Kad su biljke ili stabla previše zbijeni, lišće se sporije suši nakon kiše ili rose, smanjuje se prozračnost i povećava vlažnost zraka, pa se bolesti lakše šire s biljke na biljku.
Zbog toga je važno održavati preporučene razmake sadnje i redovito provoditi rezidbu voćaka kako bi krošnja ostala prozračna. Jedna od osnovnih preventivnih mjera u ekološkoj zaštiti voćaka je uklanjanje zaraženih dijelova biljke rezidbom. Na granama i izdancima često prezimljuju štetnici i uzročnici bolesti pa njihovo uklanjanje značajno smanjuje mogućnost širenja zaraze. Nakon rezidbe zaraženih grana preporučuje se spaliti biljni materijal kako bi se spriječilo daljnje širenje patogena i štetnika. Ako rezidbom nastanu veće rane potrebno ih je premazati voćarskim voskom ili drugim zaštitnim sredstvom kako bi se spriječio prodor bolesti. Osim rezidbe važno je redovito sakupljati otpale plodove i lišće koji su zaraženi jer oni mogu biti izvor infekcije u sljedećoj vegetacijskoj sezoni. Također se preporučuje struganje stare kore s debla voćaka jer se ispod nje često skrivaju štetnici poput štitastih ušiju i drugih kukaca koji prezimljuju na stablu.
Plodored je jedna od najvažnijih preventivnih mjera u ekološkoj proizvodnji povrća jer pomaže u smanjenju pojave bolesti, štetnika i korova. Podrazumijeva plansko izmjenjivanje različitih kultura na istoj površini kroz više godina. Preporučuje se da se ista biljka ili biljke iz iste porodice ne uzgajaju na istom mjestu najmanje četiri godine. Ako se iste kulture uzgajaju svake godine na istoj površini, u tlu se nakupljaju štetnici i uzročnici bolesti. Primjerice, kupusnjače često napadaju kupusni moljac i kupusna sovica, dok rajčica i krumpir mogu oboljeti od iste bolesti – plamenjače.
Promjenom kultura prekida se njihov razvojni ciklus jer u sljedećoj sezoni ne nalaze odgovarajuću biljku domaćina. U plodoredu je korisno uključiti i travnjake, djetelinsko-travne smjese ili biljke za zelenu gnojidbu. One poboljšavaju strukturu tla, povećavaju sadržaj organske tvari i doprinose većoj otpornosti biljaka na bolesti i štetnike. Obrada tla također ima važnu ulogu u zaštiti povrća. Potrebno je tlo poorati prije zime kako bi prezimljujući oblici štetnika bili izloženi hladnoći i tako uništeni. Predsjetvenu pripremu tla treba dobro obaviti kako bi se smanjio razvoj puževa. Redovito rahljenje i okopavanje sprječava razvoj potencijalnih bolesti i štetnika, poboljšava prozračnost tla i omogućuje bolji razvoj korijena. Za stabilnost i jače korijenje neke kulture treba zagrtati zemljom, primjerice bob, grašak, krastavce, rajčice, lisnate i glavate kupusnjače, krumpir i poriluk. I ova mjera doprinosi otpornosti biljke, a time i manjoj osjetljivosti na napad štetnih organizama.
Malčiranje ima više korisnih učinaka na tlo i biljke, a može pomoći i u smanjenju pojave štetnika. Malč je sloj organskog materijala koji se postavlja na površinu tla oko biljaka, a može se sastojati od slame, sijena, pokošene trave, lišća, komposta ili usitnjenih biljnih ostataka. Sloj malča stvara prepreku između tla i biljke pa otežava kretanje nekih štetnika koji žive u tlu, primjerice puževa ili kukaca. Istodobno može pružiti stanište korisnim organizmima poput trčaka, stonoga i pauka koji se hrane štetnim kukcima. Malč također smanjuje prskanje zemlje na lišće tijekom kiše, čime se smanjuje mogućnost prijenosa bolesti s tla na biljke. Zbog toga malčirane kulture često pokazuju manju pojavu bolesti.
Pravilna gnojidba ima važnu ulogu u zaštiti biljaka od bolesti i štetnika. U ekološkom uzgoju u voćnjaku i vrtu koriste se prirodni izvori hraniva, poput zrelog stajskog gnoja i komposta. Biljne ostatke treba pravilno kompostirati. Važno je da stajski gnoj bude dobro razgrađen jer svježi gnoj može nepovoljno djelovati na rast biljaka. Kod gnojidbe treba paziti na uravnoteženu količinu hraniva, osobito dušika. Previše dušika potiče bujan, ali osjetljiv rast biljaka pa se češće javljaju lisne uši, puževi i neke bolesti. Zato je preporučljivo koristiti organska gnojiva, kompost i biljne pripravke u umjerenim količinama kako bi biljke bile snažne i otpornije. U ekološkom uzgoju voća i povrća koriste se sredstva koja potiču prirodnu obranu biljaka, tzv. biostimulatori ili sredstva za ojačavanje biljaka. To su pripravci koji ne djeluju izravno na štetnike ili uzročnike bolesti, već potiču fiziološke procese u biljci i jačaju njezinu prirodnu otpornost. Na taj način biljke postaju otpornije na nepovoljne uvjete okoliša, poput suše, visokih ili niskih temperatura, ali i na napad bolesti i štetnika.
Često se koriste pripravci na bazi morskih algi, primjerice ekstrakti smeđih algi koji sadrže prirodne biljne hormone, vitamine i minerale te potiču bolji razvoj korijena, listova i cvjetova. Drugu skupinu čine biljni ekstrakti, primjerice pripravci od koprive, preslice ili gaveza, koji mogu ojačati biljna tkiva i povećati otpornost biljaka. Koriste se i aminokiseline koje sudjeluju u metaboličkim procesima u biljci i pomažu joj da se brže oporavi nakon stresnih uvjeta poput suše, hladnoće, tuče ili presađivanja. Važnu skupinu čine i huminske i fulvo kiseline, koje potječu iz organske tvari u tlu i poboljšavaju strukturu tla, dostupnost hranjivih tvari te razvoj korijenova sustava. U ekološkom uzgoju često se koriste i tekuća organska gnojiva, biljni pripravci i kamena brašna, koji osim hranidbenog imaju i zaštitni učinak jer biljke u dobroj kondiciji lakše podnose stres i otpornije su na napad bolesti i štetnika.
Na zdravstveno stanje biljaka utječe i način navodnjavanja. Prednost ima zalijevanje uz tlo ili navodnjavanje kapanjem jer se tako lišće manje vlaži, pa je manja opasnost od razvoja bolesti. Kad se voda zadržava na listovima, osobito u gustim nasadima ili za toplog vremena, stvaraju se povoljniji uvjeti za širenje zaraze. Zbog toga je u voćnjaku i vrtu bolje vodu dovoditi izravno do korijena, uz umjereno i redovito navodnjavanje.
Navodnjavanje utječe na zdravstveno stanje biljaka. Najkvalitetnija voda za navodnjavanje je kišnica jer je meka i ne sadrži klor. Preporučuje se zalijevanje mlakom vodom kako bi se izbjegao temperaturni šok biljaka. Najbolje je zalijevati ujutro do 10 sati ili predvečer. Pravilno i umjereno navodnjavanje važno je jer biljke pod stresom zbog manjka ili viška vode postaju osjetljivije na bolesti i štetnike.
Važan dio ekološke zaštite je i održavanje higijene u voćnjaku i vrtu te čistoće alata, strojeva i radne opreme. Bolesti se mogu širiti sa zaraženih na zdrave biljke tijekom rezidbe, berbe, pinciranja ili drugih zahvata ako se koriste onečišćeni alati ili ako se biljke dodiruju nakon rada sa zaraženim dijelovima. Zato je važno redovito čistiti i po potrebi dezinficirati škare, noževe, strojeve i drugu opremu te voditi računa o čistoći odjeće i obuće tijekom rada. Nakon obrade tla strojeve je potrebno oprati, a po potrebi i dezinficirati kako se uzročnici bolesti ne bi prenijeli na druge biljke ili kulture.
Biološka zaštita i korisni organizmi
U voćnjaku i vrtu važno je poticati biološku raznolikost i očuvanje korisnih organizama, jer se u takvom sustavu štetnici rjeđe prenamnože. Raznolikost se može povećati održavanjem travnjaka, sadnjom živica, cvjetnih traka i korisnih biljaka uz rubove nasada ili među povrćem. Takva staništa pružaju sklonište i hranu brojnim organizmima koji prirodno smanjuju broj štetnika. U ekološkoj proizvodnji sve se više koristi biološka kontrola štetnika, odnosno korištenje organizama koji se hrane štetnicima. Npr. bubamare koje se hrane lisnim ušima, čipkarice (zlatooke), grabežljive grinje te parazitske osice.
Bubamara sedmotočka jedan je od najpoznatijih prirodnih neprijatelja lisnih uši, dok se zelena čipkarica hrani lisnim ušima, ali i jajima i ličinkama drugih štetnih kukaca. Grabežljive grinje često se hrane štetnim grinjama poput crvenog voćnog pauka. Od parazitskih osica poznate su vrste Aphidius colemani i Aphidius ervi, koje parazitiraju lisne uši, te Trichogramma spp., koje polažu jaja u jaja štetnih leptira i time sprječavaju razvoj gusjenica. Osim kukaca, važnu ulogu imaju i ptice kukcojedi poput sjenica, crvendaća i lastavica, koje se hrane velikim brojem štetnih kukaca. Jedan od učinkovitih načina prirodne zaštite voćnjaka je poticanje naseljavanja ptica koje se hrane kukcima. Postavljanjem kućica za ptice potiče se njihovo zadržavanje u blizini voćaka i vrtova.
Ptice poput sjenica, kosa, vrabaca i crvendaća hrane se velikim brojem kukaca, gusjenica i drugih štetnika koji napadaju biljke. Kućice se najčešće izrađuju od drva jer ono osigurava dobru toplinsku izolaciju, dok krov može biti izrađen od plastike ili drugog vodootpornog materijala. Postavljaju se na visinu od 1,5 do 2 metra, a najbolje vrijeme za postavljanje je jesen ili najkasnije tijekom siječnja kako bi ptice na vrijeme pronašle mjesto za gniježđenje. U prirodnom smanjenju brojnosti puževa i drugih štetnika sudjeluju i ježevi, žabe te gušteri. Očuvanjem takvih organizama i njihovih staništa jača se prirodna ravnoteža i smanjuje potreba za drugim mjerama zaštite.
Mješovita sadnja i dobri susjedi
U voćnjaku i vrtu važnu ulogu ima međusobno djelovanje biljaka, odnosno sadnja biljaka koje se dobro podnose i mogu pomoći jedna drugoj u rastu i zaštiti od štetnika. Takav način uzgoja naziva se mješovita sadnja ili sadnja dobrih susjeda. Neke biljke svojim mirisom ili izlučevinama mogu odbijati štetnike, privlačiti korisne kukce ili povoljno utjecati na tlo. Primjerice, aromatične biljke poput lavande, kadulje, bosiljka ili čubra mogu pomoći u smanjenju napada lisnih uši i drugih štetnika.
U povrtnjaku se često koriste i korisne kombinacije kultura: grah dobro uspijeva uz salatu i celer, grašak uz mrkvu i kupus, mrkva uz luk ili poriluk, a salata uz češnjak, mrkvu ili rotkvicu. S druge strane, postoje i biljke koje nisu dobri susjedi jer se međusobno natječu za hranjive tvari ili povećavaju rizik od bolesti. Primjerice, grah nije dobar uz luk, krastavci uz rajčicu, krumpir uz rajčicu, a salata uz peršin. Pravilnim odabirom biljaka može se smanjiti pojava štetnika i postići zdraviji i stabilniji usjev.
Jedna od zanimljivih ekoloških metoda je korištenje trap biljaka, odnosno biljaka koje privlače štetnike i odvlače ih od glavne kulture.
Štetnici se tada zadržavaju na tim biljkama, što omogućuje lakše uklanjanje ili smanjenje njihove populacije u voćnjaku. Primjerice, gorušica i uljana repica mogu se koristiti kao trap biljke jer privlače različite vrste kukaca koji bi inače napadali voćke. Kadifica se često sadi uz rubove voćnjaka jer može privući neke štetnike, ali i smanjiti pojavu nematoda u tlu. Kopar, komorač i korijandar privlače brojne kukce, uključujući i štetnike koji se tada zadržavaju na tim biljkama. Dragoljub se često koristi kao biljka mamac jer snažno privlači lisne uši, koje se tada skupljaju na toj biljci umjesto na voćkama ili drugim kulturama. U nekim slučajevima suncokret može poslužiti kao biljka mamac za određene kukce, pa se sadi uz rubove nasada.
Fizičke mjere i suzbijanje korova
U ekološkoj zaštiti važnu ulogu imaju i fizičke barijere koje sprječavaju pristup štetnika biljkama. To mogu biti zaštitne mreže, agrotekstil, zaštitni pokrovi ili različite mehaničke prepreke postavljene oko biljaka. Takve mjere posebno su korisne u zaštiti povrća i manjih voćaka jer onemogućuju štetnicima pristup listovima, plodovima ili tlu u koje polažu jaja. Primjenom fizičkih barijera može se značajno smanjiti potreba za drugim mjerama zaštite.
Suzbijanje korova predstavlja značajan problem u ekološkom uzgoju povrća i zahtijeva dosta znanja i fizičkog rada. Korovi uzgajanim biljkama oduzimaju svjetlo, vodu i hraniva, smanjuju im vegetacijski prostor te mogu biti domaćini bolestima i štetnicima. Zbog toga suzbijanje korova nije važno samo radi boljeg rasta povrća nego i kao mjera zaštite od štetnih organizama. Osim plijevljenja i okopavanja, dio korova suzbija se mehanički, i to dok su još mali. Također je potrebno postići optimalni sklop uzgajanih biljaka kako bi njihova nadzemna masa zasjenila tlo i spriječila nicanje korova. Učinkovita metoda suzbijanja korova jest prekrivanje tla prozirnom polietilenskom folijom. Zbog visokih temperatura koje se razvijaju ispod folije brzo dolazi do klijanja i nicanja korova, a kontakt s jako zagrijanom folijom ih uništava. Na taj način uništava se i velik broj patogenih mikroorganizama, čime se smanjuje mogućnost zaraze uzgajanih biljaka.
Ova metoda važna je ne samo za suzbijanje korova, nego i za smanjenje pritiska nekih uzročnika bolesti u tlu. U sprječavanju rasta korova koriste se i crne polietilenske folije koje se postavljaju na dobro pripremljeno i umjereno vlažno tlo. Zbog nepropusnosti svjetla ispod njih sjeme korova ne niče, a uzgajane se kulture siju, sade ili presađuju u rupe napravljene na foliji. Crna folija osim što smanjuje zakorovljenost, čuva vlagu u tlu pa se smanjuje potreba za zalijevanjem, a biljke su izložene manjem stresu, što posredno pridonosi boljoj otpornosti na bolesti i štetnike.
Praćenje i mehaničko suzbijanje štetnika
Važan dio ekološke zaštite je redovito praćenje pojave štetnika. To uključuje vizualni pregled stabala, pregled lišća i plodova te korištenje različitih vrsta klopki i metoda za praćenje brojnosti štetnika. Cilj ovih mjera je pravovremeno reagirati prije nego što se štetnici previše razmnože i uzrokuju značajne štete. Tijekom vegetacije redovito se pregledavaju listovi, mladice, cvjetovi i plodovi kako bi se uočili prvi znakovi napada štetnika. Primjerice, na donjoj strani listova često se mogu uočiti lisne uši, kolonije crvenog voćnog pauka ili jaja pojedinih kukaca. Na plodovima jabuke mogu se primijetiti ubodne točke ili oštećenja od jabučnog savijača, dok se na listovima mogu pojaviti mine koje uzrokuju lisni mineri. U ekološkom voćnjaku koristi se i metoda masovnog hvatanja štetnika.
Ona uključuje postavljanje velikog broja klopki koje koriste različite atraktante poput mirisa voća, boje, svjetlosti ili feromona. Na taj način smanjuje se ukupna populacija štetnika u voćnjaku. Štetnici poput rovaca, osa i nekih drugih kukaca mogu se suzbijati i mehaničkim metodama hvatanja pomoću različitih klopki. Rovac se može učinkovito uhvatiti ukopavanjem posuda u tlo jer se on kreće neposredno ispod površine tla. Postavljanjem daščica koje ga usmjeravaju prema posudi s vodom povećava se učinkovitost hvatanja. Za hvatanje osa mogu se koristiti plastične boce s izbušenim otvorima u koje se stavlja mamac, najčešće gnječeno ili prezrelo voće koje privlači ose.
One ulaze kroz otvore, ali kasnije teško pronalaze izlaz. U zaštiti voćaka koriste se i ljepljive ploče. Bijele ljepljive ploče smanjuju napad osica, dok žute ljepljive ploče smanjuju napad lisnih uši, trešnjine muhe, maslinove muhe i drugih letećih štetnika. Bijele ploče treba postavljati na sunčanim mjestima jer djeluju na temelju refleksije svjetlosti i bijele boje. Jedna od vrlo učinkovitih ekoloških metoda zaštite voćaka je korištenje feromona. Feromoni su kemijske tvari koje insekti prirodno izlučuju kako bi privukli jedinke suprotnog spola tijekom razmnožavanja. U voćnjacima se koriste umjetno proizvedeni feromoni koji se postavljaju u različite vrste klopki ili dispenzera. Feromonske klopke mogu služiti za smanjenje broja štetnika, jer privlače mužjake koji zatim ostaju uhvaćeni u klopci.
Na taj se način smanjuje broj jedinki koje mogu sudjelovati u razmnožavanju. Ove klopke često se koriste kod štetnika poput jabučnog savijača, breskvinog moljca te šljivinog savijača. Posebna metoda koja se temelji na feromonima je ometanje ili zbunjivanje parenja. Kod ove metode u voćnjaku se postavlja veći broj feromonskih dispenzera koji stalno ispuštaju miris feromona u zrak. Zbog velike količine mirisa mužjaci ne mogu pronaći ženke, pa dolazi do poremećaja u pronalaženju partnera i smanjuje se uspješnost razmnožavanja štetnika. Najčešće se koristi u nasadima jabuke, breskve i šljive, gdje pomaže u suzbijanju različitih vrsta voćnih moljaca.
Prirodni i biološki pripravci
U ekološkom uzgoju voća i povrća mogu se koristiti različiti prirodni i biološki pripravci koji pomažu u suzbijanju bolesti i štetnika, a pritom su prihvatljiviji za okoliš. To su, primjerice, kamena brašna, biljni ekstrakti i čajevi od koprive, preslice, luka ili hrena te pripravci od buhača. Takvi pripravci mogu se kupiti ili pripremiti u vlastitom vrtu, a najčešće djeluju preventivno i pomažu u jačanju otpornosti biljaka. U ekološkoj zaštiti često se koriste i biološki pripravci koji sadrže korisne mikroorganizme. Najpoznatiji su pripravci na bazi bakterije Bacillus thuringiensis (Bt), koji djeluju protiv gusjenica štetnih leptira, primjerice jabučnog savijača, kupusnog moljca ili kupusne sovice. Kada gusjenice pojedu tretirano lišće, prestaju se hraniti i ugibaju.
Postoje i pripravci na bazi korisnih gljiva koje mogu zaraziti i uništiti određene kukce, kao i pripravci s virusima koji napadaju pojedine štetnike, primjerice granulovirus jabučnog savijača. Prednost takvih sredstava je što djeluju vrlo ciljano na određene štetnike, a pritom uglavnom ne štete korisnim kukcima poput oprašivača i prirodnih neprijatelja štetnika. Kao prirodno sredstvo može se primjenjivati piretrin dobiven iz biljke buhača protiv lisnih uši, tripsa, bijelih mušica, gusjenica, komaraca, muha i nekih kornjaša. Djeluje i relativno se brzo razgrađuje u okolišu, pa ne ostavlja dugotrajne ostatke na biljkama.
