Dubrovačka ovca – ruda jedna je od devet izvornih hrvatskih pasmina. Većina njezine populacije (oko 1000 uzgojno valjanih grla) uzgaja se u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, na uskom pojasu jadranske obale od poluotoka Pelješca do granice s Crnom Gorom, ponajviše na području Imotice i u Konavlima, dok se manji broj grla (oko 60) nalazi u Šibensko-kninskoj županiji.
Sam naziv ruda povezuje se sa sličnostima njezina runa s merino ovcama jer je sastavljeno od vijugavih, odnosno kovrčavih vunskih niti. Pretpostavlja se da je dubrovačka ovca nastala na sličan način kao i ostale naše primorske i otočke ovce finije vune – oplemenjivanjem autohtone lokalne pramenke s merinom uvezenim iz Španjolske, Italije i Francuske. Iako nisu poznati točan lokalitet i vremensko razdoblje tog procesa, postoje naznake da su prvi merino ovnovi stigli u dubrovačko primorje i na otoke još u doba Dubrovačke Republike, i to iz Italije, Francuske, Portugala i Španjolske. Posljednji podaci o oplemenjivanju ove pasmine datiraju iz 1898. godine kad je Austrija dodjeljivala merino ovnove lokalnim uzgajivačima upravo radi održavanja i popravljanja finoće vunskih niti.
Građa, izgled i posebnosti pasmine
Dubrovačka ovca je osrednje tjelesne razvijenosti i skladne građe. Prosječna visina grebena odraslih ovaca iznosi 60,1 cm, dužina trupa 65,1 cm, obujam prsa 86,5 cm, širina prsa 19,8 cm, a dubina prsa 30,3 cm. Tjelesna masa ovaca doseže do 45 kg, a ovnova do 60 kg. Glava je srednje duga, sa savinutim nosnim dijelom i malim, uskim, vodoravno položenim uškama. Ovce su uglavnom bez rogova, dok ovnovi mogu biti i s rogovima i bez njih. Oba spola imaju dug i tanak vrat, mišićava i zaobljena prsa te uzak i dubok prednji dio trupa. Greben je nešto viši od križa pa se leđna linija blago spušta prema sapima. Leđa i sapi su relativno dugi i široki. Za razliku od pravilnog stava prednjih nogu, stražnje noge većine ovaca zakrenute su prema van (tzv. kravlji stav). Trbuh te donji dijelovi vrata i nogu uglavnom nisu obrasli vunom. Runo je bijele boje, poluzatvoreno do zatvoreno, sastavljeno od cilindričnih pramenova te bogato sijerom. Rep je dug i često doseže ispod skočnog zgloba.
Sezona pripusta dubrovačkih ovaca uglavnom započinje u drugoj polovici srpnja i traje do listopada, tako da janjenje traje od prosinca do ožujka, a većina janjenja bude u siječnju. Iz ovoga proizlazi da je ponuda janjećeg mesa na tržištu izrazito sezonska. Ovce najčešće janje jedno janje, dok se 15–30 % njih blizni.
Mlijeko, sir i meso
Šilježice se prvi put pripuštaju u dobi od 8 do 10 mjeseci. Porodna masa janjadi iznosi oko 3 kg. Ovce se neposredno prije janjenja smješta na pregon na kojemu je i staja kako bi se janjile u kontroliranim uvjetima. Nakon janjenja janje ostaje uz ovcu sve do klanja. U laktaciji koja traje od 7 do 8 mjeseci, ovce proizvedu oko 120 litara mlijeka. Samo manji dio mlijeka koristi se svježe, a većina se prerađuje u tradicionalne polumasne ili punomasne sireve, ovisno o području. Janjad se obično kolje pri tjelesnoj masi od 10 do 15 kg, s randmanom trupa od 49 do 52 %. Mlada janjetina priprema se pod pekom ili na ražnju, dok se starija ovčetina soli, salamuri i dimi, a potom konzumira sušena. Striža se obavlja jednom godišnje, u svibnju. Po grlu se dobiva od 0,8 do 1,4 kg vune, uz prosječni randman od 50 %. Prosječni promjer vunskog vlakna kreće se od 28 do 30 µm.
Čuvarica mediteranskog pejzaža i tradicije
Dubrovačke ovce – rude tijekom cijele godine borave na otvorenom, najčešće na prirodnim, mediteranskim pašnjacima gdje iskorištavaju najčešće oskudnu vegetaciju. Napasivanje dubrovačke rude ekološki je prihvatljiv i ekonomičan način korištenja i očuvanja mediteranskih pašnjačkih površina. Time se ne samo sprječava degradacija i sukcesija staništa (biotopa), već se ujedno omogućuje i proizvodnja kvalitetnih animalnih namirnica. Višestoljetni uzgoj dubrovačke rude kao i njezin izgled pridonosi poznavanju osobitosti lokalnog krajobraza, kao i održavanju specifičnih odlika ruralne tradicije dubrovačkog primorja.
Genetsko blago koje treba čuvati
Ova pasmina iznimno je značajna zbog svoje specifične genetske strukture te kao potencijalan izvor gena važnih za poboljšanje i očuvanje otpornosti na pojedine bolesti i okolišne uvjete. Osim toga, njezina važnost ogleda se u mogućnosti proizvodnje vrhunskih proizvoda (janjetina, kaštradina, zelena manestra, sir i dr.) s ekološkim predznakom ili zaštićenom oznakom kvalitete, ali i u doprinosu razvoju ruralnog turizma, uz blizinu tržišta za prepoznatljive i visokokvalitetne tradicionalne proizvode. U posljednjih desetak godina, zahvaljujući angažiranosti uzgajivača i suradnji sa stručnim i znanstvenim institucijama, zaustavljen je pad populacije dubrovačke rude te je postignuta stabilizacija uzgoja. Ipak, s obzirom na trenutačno opće loše stanje u stočarstvu, klimatske promjene i stalne prijetnje od zaraznih bolesti, broj grla i dalje nije na zadovoljavajućoj razini koja bi dugoročno jamčila opstanak pasmine bez državne potpore.
