Vječno pitanje koje si svi oni uključeni u poljoprivredu ili oko nje postavljaju jest: može li se od poljoprivrede živjeti? Da odmah riješimo i tu dilemu – da, od poljoprivrede se može živjeti, ali uz značajna ulaganja, naporan rad, znanje o financijama i prilagodbu tržištu. Ključ uspjeha često leži u dodavanju vrijednosti (vertikalna integracija) umjesto prodaje sirovina, diverzifikaciji kultura te korištenju tehnologije, čime se obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG) pretvaraju u komercijalne biznise.
Iako je rizik poljoprivredne proizvodnje velik, ponajviše zbog vrlo nestabilnih i nepovoljnih klimatskih faktora, poljoprivreda nudi sigurnost jer su ljudi uvijek spremni trošiti novac na hranu.
Ono što treba u startu prihvatiti jest činjenica da je zaokružena poljoprivreda u širem smislu radno intenzivna djelatnost, što znači da zahtijeva veliku količinu ljudskog rada u odnosu na uloženi kapital ili površinu zemlje. Ipak, njezin se intenzitet danas značajno razlikuje ovisno o vrsti proizvodnje i stupnju tehnologije, pa tako možemo poljoprivredu podijeliti na visoko radno intenzivne grane i manje radno intenzivne, odnosno kapitalno intenzivne grane. Kao radno intenzivne grane izdvajaju se vinogradarstvo (proizvodnja grožđa može zahtijevati i do trideset puta više rada nego proizvodnja pšenice), stočarstvo (tko god da je imao životinje, zna da vikend, praznik ili godišnji odmor ne postoji), povrćarstvo i voćarstvo (ove grane zahtijevaju stalni ljudski nadzor, posebno tijekom osjetljivih faza berbe) i ljekovito bilje koje se često oslanja isključivo na ručni rad.
Nasuprot njih su ratarstvo, gdje je uzgoj žitarica poput pšenice ili kukuruza na velikim površinama danas visoko mehaniziran, i industrijska poljoprivreda koja koristi masovne strojeve, automatizaciju i visoka ulaganja kapitala kako bi se smanjio izravni ljudski rad po jedinici proizvoda. Dok moderna, komercijalna poljoprivreda teži postati kapitalno intenzivna (zamjena ljudi strojevima), ekološki uzgoj i manje obiteljske farme često ostaju radno intenzivni zbog specifičnosti proizvodnih procesa koji ne dopuštaju potpunu automatizaciju. Tehnološki napredak tu svakako pomaže, a vjerojatno će u bližoj ili daljnjoj budućnosti roboti zamijeniti dio (manji ili veći) ljudskog rada. Ili to ili nastavak uvoza jeftinije radne snage iz Azije, a oboje s ciljem održavanja konkurentnosti proizvodnje.
Nužnost promjene smjera: od sirovine do finalnog proizvoda
U kojem smjeru bi onda trebala ići hrvatska poljoprivreda? Ekonomski gledano, trebalo bi poticati stvaranje veće dodane vrijednosti u poljoprivredi i u tom kontekstu bi trebalo stvarati sustav potpora i poticaja. Dakle, voćarstvo, povrćarstvo, vinogradarstvo i stočarstvo bi trebali biti fokus naše poljoprivrede, a ne ratarstvo. Posebice u trenutnom kontekstu gdje smo u svim ratarskim kulturama i više nego samodostatni. Kroz sustav poticaja trebali bismo pritiskati ratare u daljnje korake poljoprivredne proizvodnje, gdje bi ratarstvo predstavljalo sirovinu za njihovu daljnju proizvodnju, a eventualni višak bi bio predmet izvoza. Kod nas se u zadnjih 15-ak godina taj proces obrnuo, pa su manje-više svi stočari postupno napuštali proizvodnju u korist ratarske proizvodnje i tako smo i došli u trenutnu poziciju. Zato je, primjerice, danas kraj oko Križevaca ili Bjelovara, nekad poznat po stočarskoj proizvodnji, neto izvoznik kukuruza.
U takvom pristupu treba iz poljoprivredne politike izbaciti socijalne slučajeve, jer problemi takvih ljudi trebaju se rješavati u sklopu socijalne politike, a ne poljoprivredne. Iznimka bi trebali biti pojedini ruralni krajevi Hrvatske gdje je politički cilj zadržati stanovništvo. U tako definiranim prostorima trebala bi vrijediti posebna pravila, ali i ona bi trebala biti izvan okvira poljoprivredne politike, a više unutar nekih drugih ministarstava. Tu bi se onda trebalo kroz demografsku, socijalnu, poreznu i gospodarsku politiku iznaći model koji bi poticao ljude na ostanak i doseljavanje u takve krajeve. Isto vrijedi i za politiku prema mladima na selu, jer oni su budući nositelji proizvodnje.
Nalaz državne revizije: milijarde eura bez vidljivog rasta
Koliko smo trenutno udaljeni od takvog sustava, najbolje je pokazala državna revizija i njihovo zadnje izvješće. Naime, Državni ured za reviziju predao je Hrvatskom saboru izvješće za 2025. godinu, u kojem se, između ostalog, analizira učinkovitost dodjele i korištenja potpora iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj. Što mislite, što su zaključili? Revizori su ustanovili da je korisnicima tijekom 2025. godine isplaćeno više od tri i pol milijarde eura, ali da statistički podaci ukazuju na to da sredstva nisu pridonijela značajnom rastu poljoprivredne proizvodnje ni ruralnom razvoju.
Začuđuje li to ikoga? Ono što svi uključeni akteri kontinuirano već godinama govore, potvrdili su i državni revizori koji ističu da je sustav dodjele potpora i dalje opterećen složenim procedurama i administrativnim zahtjevima, razvojne smjernice definiraju se općenito, a provedbeni programi ne uspostavljaju jasnu vezu između dodijeljenih sredstava i konkretnih rezultata. Poseban su problem rokovi isplate: raniji su rokovi bili 120 dana, sada se u praksi bilježe kašnjenja od 600 do 800 dana, što otežava planiranje i korištenje sredstava.
Slika 1. foto:Gemini.ai Zato revizori preporučuju reorganizaciju procedura, definiranje jasnijih kriterija dodjele te smanjenje administrativnog opterećenja. Suma sumarum svega je da izdvajamo značajna sredstva za potpore poljoprivrednoj proizvodnji, ali krajnje neefikasno i bezglavo, pa zato do nekog značajnijeg rezultata i nismo mogli doći. Na kraju možemo samo citirati izjavu nekadašnjeg ministra poljoprivrede, Tomislava Tolušića koji je rekao da je (tadašnji) iznos za potpore iz EU fondova vrlo izdašan i poručio poljoprivrednicima: „Uzmite nam novce!“. Neki su uspjeli.
