Ova zima opet pokazuje koliko globalne klimatske promjene djeluju i na području naše zemlje. Pravih hladnih zimskih razdoblja nema već godinama. Tako je i do sada bilo svega nekoliko hladnih dana koji nisu uspjeli niti povenuti travu nego su samo skinuli lišće s drveća i to tek u prosincu.
Ovakvo vrijeme ne pogoduje ratarstvu, povrtlarstvu i voćarstvu. Biljke su “zbunjene” pa žitarice prerano busaju, a voćni pupovi bubre. Uz biljke je i životinjama ovo neobično. Krajem prosinca i početkom nove godine mogle su se vidjeti solitarne pčele i bumbari kako traže mjesta za nova legla što se nekada događalo u ožujku. To znači da se i u košnicama događaju, za sada, nepoželjne promjene.
Opasnost za zajednicu
Topli dani i pretople noći, potaknuli su razvoj lijeske i cvatnju jaglaca. Na njima su pčele pronašle izvor peluda i počele ga obilato unositi u košnice. Zbog dovoljno topline slobodno se mogu kretati cijelom košnicom pa je i hrana dostupna. Svježi pelud i dovoljno hrane matici su znak da može pojačano razvijati leglo. Jedina prepreka da ne razvije previše legla je dužina dana. Noći su još uvijek duge pa bi to moglo usporiti maticu.
Ipak je u mnogim košnicama vjerojatno prevelika površina legla za ovo doba godine. Kad zahladi pčele će se oko legla zbiti u klupko kako bi osigurale dovoljno topline za njegov razvoj. Potraje li hladnoća dulje vrijeme klupko se neće pomicati za hranom iako je u košnici ima dovoljno. To može prouzročiti slabljenje zajednice ili njeno potpuno stradanje. Drugo što se može dogoditi je da postoji prevelika površina legla koje pčele ne mogu prekriti i grijati pa ono strada, ugiba i kasnije postaje podloga za razvoj raznih mikroorganizama. U oba slučaja nužna je intervencija pčelara, iako ishod može biti nepovoljan.
Prehlađeno leglo
Posljedica negrijanog legla je ugibanje ličinki i mladih pčela u stanicama saća. To dovodi do brojčanog slabljenja zajednica i neograničene mogućnosti za razvoj uzročnika bolesti. Ova opasnost prisutna je u većim razmjerima na kontinentu dok je u priobalju i na otocima gotovo uobičajeno da pčele stalno njeguju leglo i rijetko se stišću u klupko. Prilikom razvoja jajašaca, niske temperature djeluju štetnije ako je jaje starije, odnosno u starijem jajetu uznapredovao je embrionalni razvoj. Kod ličinki je šteta veća što su one mlađe. Iz toga proizlazi da su nepovoljni utjecaji jači za mlađe nepoklopljeno leglo. Na temperaturama ispod 0 oC leglo će sigurno propasti bez obzira u kojem se stadiju razvoja nalazi.
Kod temperature od 18 do 20 oC ličinke počinju ugibati nakon dva dana. Pri stalnoj temperaturi od oko 26 oC najveći dio legla uginut će već u stadiju ličinke, a mali broj kukuljica u poklopljenim stanicama uspjet će se razviti, ali će imati zakržljale pojedine dijelove tijela. Na temperaturi od 28 do 30 oC leglo će se razviti, ali će također biti zakržljalih ili nedovoljno razvijenih pčela. Ako dođe do manjeg pada temperature do 32 oC leglo će se normalno razviti, ali kroz duže vrijeme nego obično. Uvjeti koji dovode do snižavanja temperature, dovest će i do poremećaja u prehrani ličinke, a svaka takva promjena izaziva i usporeni razvoj. Ako dođe do jačih prehrambenih poremećaja, možemo očekivati ugibanje čitavog legla. To može prouzročiti stradavanje velikog broja pčelinjih zajednica.
Posljedice pothlađivanja
Jačina negativnih posljedica hladnoće ovisi u prvom redu o njenom trajanju i njenom stupnju. Kod slabijeg ili kraćeg djelovanja ne moramo uvijek uočiti znakove prehlađenog legla, ali su ličinke i mlade pčele smanjene opće otpornosti i prijemljivije za neke druge bolesti. Kod jačeg i duljeg djelovanja hladnoće nalazimo karakterističnu sliku na saću. U središnjem dijelu gdje su pčele stvorile klupko i zadržale toplinu nalazimo normalno razvijeno leglo, dok je ono na rubnim dijelovima ostalo nezaštićeno i uginulo.
Uginule ličinke se razgrađuju, gube bijelu boju, jedrost i sedefast sjaj. Prvo poprimaju žućkastu boju, zatim mlađe ličinke postaju crnosmeđe do crne, a starije sivosmeđe do smeđe. Dio uginulih ličinki se odmah osuši i one postaju mrvičaste, a dio se raspada u gnjecavu kašastu masu što se dovodi u vezu s razmnožavanjem bakterija u njima. Rjeđe dolazi do ugibanja kukuljica. Ako ipak uginu, najčešće se osuše i požute. Zahvaćeno leglo je obično bez mirisa, a u rijetkim slučajevima može imati miris po kiselini.
Pomoć pčelara
Uzgoj legla veže zimsko klupko na jedno mjesto. Istovremeno je za proizvodnju topline pojačana potreba za hranom. Povećana potrošnja hrane proizvodi i više vodene pare pa je u košnici pojačana vlažnost. Također zbog više probavljene hrane raste i potreba za pročisnim izletima pčela. Zbog hladnoće u košnici, pčele ne napuštaju klupko da bi došle do meda, iako ga može biti dovoljno na svega nekoliko centimetara od njih. U takvim slučajevima pčelar može pokušati pomoći tako da hranu približi klupku. Za toplijih dana kada pčele nisu zbite u čvrsto klupko pažljivo otvorimo košnicu i prerasporedimo okvire.
One s medom stavljamo do okvira na kojima je leglo, s vanjske strane klupka pazeći da leglo ostane u sredini odnosno da ga ne razdijelimo s drugim okvirima. Ako je to teško napraviti zbog lošeg vremena, možemo iznad klupka staviti mednošećernu pogaču. Bilo bi dobro da pogače ne sadržavaju stimulanse za razvoj legla u obliku mikroelemenata. Mogu sadržavati bjelančevinske dodatke koji će radilicama olakšati proizvodnju matične mliječi. Bez pomoći pčelara preživljavanje slabijih zajednica bit će upitno. Kad je košnica već otvorena, obratimo pažnju i na količinu vlage, pa ako je potrebno zamijenimo izolacijski materijal ili pojačamo ventilaciju, što ovisi o vremenskim prognozama za nastupajuće razdoblje.
