Kivano – rogata dinja

Kivano (lat. Cucumis metuliferus), tropsko je povrće, koje ima mnogo nazivlja, a u nas je poznat po opisnom: rogata dinja ili afrički bodljikavi krastavac. U susjednoj Mađarskoj zovu ga „sarvaš dinja“ ili jelenska dinja, također zbog „rogova“, a prijevod latinskog govori da je to „medonosni krastavac“. Zbog tog slatkog okusa, i kivano, kao i dinju i lubenicu, često zovemo voćem, iako je, kao i nabrojane „voćke“, ustvari biljka iz porodice tikvovki (Cucurbitaceae), kao i krastavac.

Podrijetlom s juga Afrike, kivano kao i svaki krastavac ima zbirno plodište s više stotina sjemenki koje se nalaze u plodištu punom ukusnog soka, nutritivno je bogat, s pregršt raznih vitamina, proteina i minerala, no u okolini pustinje Kalahari ga najviše cijene zbog mogućnosti čuvanja vode tijekom sušnih razdoblja.

Izgledom podsjeća na krastavac

Ima velike dlakave listove i svijetlo žute cvjetove, a stabljika/loza može doseći i više od 3 metra dužine. Iako se o ukusima ne raspravlja, okus kivanovog ploda može se najpribližnije opisati kao spoj okusa dinje, limuna, banane, kivija i jagode, ali neki prepoznaju i okus marakuje, limete, cukinija i drugih egzota. Izgledom najviše podsjeća na krastavac, a plod također tijekom razvoja prelazi iz zelene u narančasto-smeđe tonove, kao i kod običnog krastavca, no, izvana je razlika u izrazito velikim bodljama, koje su na vrhu nešto tamnije. Također, u unutrašnjosti se razlikuje od običnog krastavca narančasto-zeleno-žutom bojom, budući da svaka sjemenka ima svoju plodnu vrećicu te je uronjena u zelenkastu želatinoznu tekućinu.

Najčešće se konzumira svjež, dozreli plod, no u Africi ga znaju pripremati i kao kuhanog ili ga pak osuše na suncu. Također je poznata uporaba mladog, zelenog ploda za salatu, na isti način kao i obični krastavac. Zanimljivo je da se i mladi list može koristiti za pripravljanje variva te kao takav sadrži dosta korisnih minerala.

Premda ovo nije baš česta tropska biljka u Hrvatskoj, može se uzgojiti i u našim krajevima. Biljci kivana najbolje odgovara temperatura od 26 do 30 °C pa je preporučljivo uzgajati ga u zatvorenom prostoru ili pod plastenikom dok vanjske temperature zraka ne dosegnu ove vrijednosti. Iako podnosi i niže temperature i otporna je biljka, prestat će rasti na temperaturi ispod 15 °C. Stoga, za sjetvu kivana potrebno je čekati temperature tla iznad ove vrijednosti, ili ga presaditi kao presadnicu uzgojenu u zatvorenom prostoru kad se prijeđe već spomenuti temperaturni prag.

Moguć i ekološki uzgoj

Ranije spomenuta otpornost u odnosu na obične krastavce odnosi se i na veću otpornost na bolesti i štetnike koje bi inače poharale krastavac, pa je tako ovaj ukusni plod moguće uzgajati i u ekološkom uzgoju. Također, povećana otpornost na uobičajene patogene čini kivano zanimljivim i za kalemljenje drugih vrsta tikve na njega kao podlogu.

Sjetvena norma preporučena u literaturi jest 8-20 tisuća biljaka po hektaru, s međurednim razmakom od 1-1.5 m i razmakom u redu od 50-80 cm. Ukoliko se uzgaja bez potpornja, utoliko je poželjno uzgajati ga na foliji ili nekoj vrsti malča (npr. slama, kukuruzovina i sl.), više zbog kontrole korova nego da se, kao u jagoda, spriječi kontakt ploda s golim tlom.

Moguć je uzgoj i na potpornju kao što je mreža, ili potporna žica, u kom se slučaju loza može lakše razvijati, list nije u kontaktu s tlom te ne podliježe mogućnosti zaraze patogenima iz tla, a također je osunčan s više strana te može stvoriti više asimilata koji će plod učitiniti većim i ukusnijim. Također, budući da je plod osvijetljen sa svih strana, ne dolazi do diskoloracije kao kad leži na tlu, te je atraktivniji izgledom za kupce. U Izraelu ga uzgajaju kombinirano i podno i na nosačima, na otvorenom suncu i pod sjenilom, čime osiguravaju cjelogodišnju berbu i stalnu prisutnost na tržištima svijeta.

Kivano podnosi visoke temperature, u prirodi uspijeva i kod godišnjeg oborinskog režima od svega 450 mm kiše, no, u komercijalnom uzgoju potrebno ga je navodnjavati zbog ujednačenog dozrijevanja i maksimalizacije uroda. Na mraz nije pretjerano otporno lišće i loza, no, plodu kratkotrajna izloženost mrazu neće naškoditi.

Budući da je cvjetnica, za zametanje ploda su potrebni oprašivači, no, literatura navodi da nije „prvi izbor“ domaćim pčelama medaricama te ga obilaze samo ako nema poželjnije medopaše u blizini. Za uzgoj u zatvorenom za oprašivanje se koriste ili bumbari ili pčele-solitarke.

Zametnuti plodovi kivana punu veličinu dosežu nekih 40 dana nakon oplodnje, te im treba još oko 2 tjedna za potpunu zriobu. Plodovi se pojavljuju pri kraju ljeta, u kolovozu, i u ovisnosti o okolišnim uvjetima, može ih biti i do 20, no, u komercijalnom uzgoju ostavlja se 4 do 6 plodova, a ostali se uklanjaju. Plod kivana može narasti do 15 centimetara, a najčešće se bere u rujnu kada promijeni boju iz zelene u narančastu.

Čuvanje na sobnoj temperaturi i do 6 mjeseci

Skladištenje kivana nije zahtjevno, što je jedna od velikih prednosti ovog „voća“. Nakon berbe može se čuvati na sobnoj temperaturi, cca. 17-24 °C, te ne prevlažnom zraku i to bez ikakvih problema i do šest mjeseci. Ne bi ga trebalo pohraniti u hladnjak, jer mu to ,,ubijaʺ okus, omekšava koru, koju onda lako može probiti trn susjednog ploda. Pri transportu treba odvojiti fizički plod od ploda da se „ne pobodu“, tj. da ne oštete jedan drugoga, pa se često pri berbi odmah svaki plod stavlja u posebnu plastičnu pliticu. Naravno, može se rabiti i prirodniji materijal za odvajanje „rogatih“ pri transportu, kao što je piljevina, karton, drvena vuna ili čak i ovčja vuna. Berbu ploda treba obaviti vrlo oprezno, zbog spomenutih bodlji, pa profesionalni berači često koriste čvrste, „zidarske“, rukavice.

I za kraj, klijavo sjeme kivana možete si osigurati iz svakog zrelog ploda jednostavnim odstranjivanjem želatinozne mase sa samog sjemena, budući da isto sadrži inhibitore klijanja. Industrijski, na veliko, smjesa sjemena i pulpe se razrijedi s vodom, te se ostavi 5-7 dana na sobnoj temperaturi, dok se ne počne osjetiti miris „rada“ gljiva, nakon čega se sjeme ispere od sve želatine, te nakon toga osuši na mrežici. Za osobnu upotrebu može se u ustima „pocuclati“ sva želatina sa sjemena, te tako očišćeno sjeme rasprostrijeti na papirnati ubrus ili salvetu da dodatno ukloni vlagu i ostaviti na suhom i toplom mjestu, te nakon toga pohraniti do iduće sjetve ovog „krastavca-ježurke“.