Kukuruz šećerac (Zea mays var. saccharata Korn.) jednogodišnja je biljna vrsta. Potječe iz središnje Amerike, gdje se u početku koristio isključivo za proizvodnju alkohola za ritualne obrede. S vremenom je postao sve cjenjeniji kao povrće te se proširio po Južnoj Americi, Aziji, Novom Zelandu i Europi.

Radi se o varijetetu običnog kukuruza za zrno (Zea mays L.) od kojeg je vjerojatno nastao mutacijom, a njihove razlike očituju se u morfološkim karakteristikama i kemijskom sastavu ploda odnosno zrna. Cilj uzgoja je pšeno u fazi mliječne zrelosti, koja se prepoznaje po mliječnom soku koji na pritisak među prstima izlazi iz zrna.

Iako se može jesti u svježem stanju, najčešće se kukuruz šećerac konzumira kuhan i pečen te konzerviran sterilizacijom. Konzumira se kao prilog glavnom jelu, zelenoj salati ili čak kao desert. Zbog svoje slatkoće nerijetko se smatra da se radi o visokokaloričnoj namirnici, no sadrži tek četvrtinu količine šećera u odnosu na jabuku. U optimalnoj tehnološkoj zrelosti zrno sadrži 70 do 73 % vode te 27 do 30 % suhe tvari. Siromašan je mastima, ali zato bogat vlaknima, vitaminima i mineralima, a najbolje se može usporediti s mladim graškom.

Kukuruz šećerac uzgaja se kao ratarska kultura, no zbog kratke održivosti nakon berbe, fazi tehnološke zrelosti u kojoj se provodi berba, načina pripreme te prerade zrna, ubraja se u skupinu povrtnih kultura.

Prethodni članakBamija – povrće moderne gastronomije
Sljedeći članakMjehurasta snijet smanjuje urod kukuruza šećerca
Sanja Radman, mag.ing.agr.
Znanstvena novakinja na Agronomskim fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u Zavodu za povrćarstvo. Uža specijalnost: uzgoj i korištenje aromatičnog i ljekovitog bilja, introdukcija zaštićenih ljekovitih vrsta u poljoprivrednu proizvodnju, ekološki uzgoj povrća i ljekovitog bilja. Rođena je 1986. godine. Preddiplomski sveučilišni studij smjer Hortikultura završila je 2008., a diplomski studij smjer Voćarstvo 2010. godine. Poslijediplomski doktorski studij Poljoprivredne znanosti na Agronomskom fakultetu u Zagrebu upisala je 2011. godine, od kada radi kao znanstvena novakinja u Zavodu za povrćarstvo. Tijekom izrade doktorske disertacije započela je istraživanje o mogućnosti introdukcije koprive u poljoprivrednu proizvodnju. Znanstveni interesi su joj vezani za ekološku proizvodnju povrća i ljekovitog bilja, utjecaj ekoloških i tehnoloških čimbenika na prinos i kvalitetu ljekovitog i aromatičnog bilja te introdukciju zaštićenih ljekovitih vrsta u poljoprivrednu proizvodnju. Sudjeluje u nastavi pripremom i samostalnim izvođenjem vježbi na preddiplomskom i diplomskom studiju na modulima Organsko-biološka proizvodnja poveća, Osnove uzgoja aromatičnog i ljekovitog bilja te Suvremena proizvodnja aromatičnog i ljekovitog bilja. Autorica je desetak znanstvenih radova, a do sada je sudjelovala na 6 međunarodnih znanstvenih skupova. Članica je Međunarodnog znanstvenog hortikulturnog društva (International Society for Horticultural Science –ISHS).