Čičoka (lat. Helianthus tuberosus L.) kao povrtna vrsta popularna je u nekim kuhinjama diljem svijeta (Kina, Japan, Amerika), posebno u dijetalnim jelima, vegetarijanskim receptima i jelima s niskim glikemijskim indeksom, dok je kod nas još uglavnom nepoznata i slabo zastupljena.
Ova gomoljasta vrsta ubraja se u istu skupinu kao i primjerice salata, endivija, radič ili artičoka, odnosno u skupinu glavočika (lat. Asteraceae).Gomolji čičoke mogu se naribati i jesti svježi kao salata, ili se mogu kuhati, peći i pržiti te poslužiti kao prilog jelima.
Pogodna za dijabetičare
Posebno treba istaknuti da je zbog ugljikohidrata inulina kojeg sadrži u velikoj količini pogodna za dijabetičare pa se upotrebljava kao zdravija verzija zamjene za krumpir. Osim toga, u literaturi se navodi kako može doprinijeti boljoj probavi i zdravlju srca. Također je poznata i po nazivima “Jeruzalemska artičoka” ili “Jeruzalemski krumpir”, iako nema veze s Jeruzalemom i nije povezana s običnim krumpirom. S artičokom se povezuje vjerojatno zbog blagog i slatkog okusa.
Otporna je i bez velikih zahtjeva
Čičoka je po životnom ciklusu višegodišnja vrsta, ali uzgaja se kao jednogodišnja. Otporna je biljka koja se lako uzgaja i razmnožava putem gomolja. Relativno je otporna i bez velikih zahtjeva, pa raste u širokom rasponu klimatskih i edafskih uvjeta. Minimalna temperatura rasta je već na 5 °C, a mlade biljke mogu podnijeti čak do -5, dok gomolji zimi čak i -40 °C. Optimalna temperatura za rast čičoke je 15 do 20 °C. Dosta dobro podnosi sušu te u takvim uvjetima obično stagnira svoj rast, ali pri dobroj opskrbljenosti vodom opet nastavlja intenzivni rast i stvara veliku nadzemnu masu.
Gomolji se bolje razvijaju u lakšim tla neutralne ili blago alkalne reakcije. Ovisno o kultivaru može narasti u visinu čak do 3,5 metra, a iz jednog gomolja može se razviti ili jedna ili čak više stabljika. Listovi su u pravilu srcoliki, grubi i dlakavi, a biljka na vrhu razvije cvat koji podsjeća na suncokret. Lijepi svijetložuti cvjetovi pojavljuju se obično u jesen kad je dan kraći od 12 sati, a razlog tome je to što je čičoka biljka izrazito kratkog dana.
Kultivari čičoke razlikuju se prema obliku gomolja, pa tako mogu biti pravilniji okrugli, zatim ovalni, vretenasti ili nepravilniji što u pravilu otežava čišćenje. Osim toga, razlikuju se prema duljini vegetacije, što je u izravnoj vezi s bujnošću nadzemnog dijela biljke. Primjerice, raniji kultivari razvijaju kraću stabljiku (1,5 do 2 m) te lišće odbacuju sredinom jeseni. Kasniji kultivari imaju veću nadzemnu masu, samim time kasnije odbacuju lišće, ali zato stvaraju više gomolja.
Nije potrebna zaštita
Tehnologija uzgoja čičoke po mnogočemu je slična uzgoju krumpira. Kao što je već spomenuto, čičoka se razmnožava isključivo vegetativno, gomoljima (zbog kasne cvatnje u našim klimatskim uvjetima sjeme ne dozori). Gomolji veličine 30 do 50 g sade se u kasnu jesen ili rano proljeće (najkasnije do sredine travnja), a prije sadnje ne preporučuje ih se rezati, što je praksa pri uzgoju krumpira kako bi se dobio veći broj sadnog materijala. Preporučeni razmak sadnje je 70 × 40 cm, a saditi se može ručno u pripremljene plitke brazde ili strojno sadilicama za krumpir.
Kroz vegetaciju provode se dvije međuredne kultivacije uz prihranu, a pri zadnjoj kultivaciji je redove potrebno nagrnuti u cilju boljeg razvoja gomolja. Kako kod nas uzgoj čičoke još uvijek nije zastupljen te je ova vrsta rijetko prisutna u kulturi, za sada nije potrebna nikakva zaštita od bolesti i štetočinja što pojeftinjuje proizvodnju. Kao i kod ostalih povrtnih vrsta, količina gnojiva određuje se na temelju potreba za kalijem, stoga je poželjno gnojiti s gnojivima koja sadrže veću količinu ovog makroelementa, a manju dušika. Dušik u prevelikoj količini može utjecati na pretjerani razvoj nadzemnog dijela i odgoditi cvatnju te razvoj gomolja.
Gomolji se mogu vaditi dugo razdoblje – od početka jeseni pa čak do kretanja sljedeće vegetacije u proljeće. Slično kao i kod krumpira, prije vađenja čičoke potrebno je pokositi i odstraniti nadzemnu masu, a potom se gomolji vade ručno iskapanjem ili vadilicama za krumpir. Nedostatak vadilica je što može doći do oštećenja pokožice koja je vrlo tanka, nakon čega dolazi do relativno brzog propadanja gomolja. Ono što može predstavljati potencijalni problem za uzgajivače je činjenica da nakon vađenja uvijek nešto gomolja ostane u tlu, koji će potjerati sljedeće proljeće budući da se čičoka jako lako razmnožava vegetativnim putem i dosta brzo širi. Međutim, ako se u proljeće ti gomolji koji su potjerali zagrtanjem premjeste u redove, to može znatno pojeftiniti proizvodne troškove.
Prednost u uzgoju čičoke je ta da još uvijek ne treba provoditi strogi plodored, što znači da se može uzgajati na istoj površini do 3 godine.
Nakon tog razdoblja je poželjno saditi neku okopavinu jer se zbog gore navedenih razloga biljke čičoke sporadično pojavljuju tijekom vegetacije, pa ih je potrebno na vrijeme detektirati i uništiti.
Čičoku treba vaditi po potrebi
Zbog tanke pokožice, nakon vađenja gomolji vrlo brzo dehidriraju i smežuraju se. Stoga je za osobne potrebe čičoku najbolje vaditi prema potrebi. Gomolji se kraće vrijeme mogu skladištiti u podrumima u vlažnom pijesku ili u hladnjači pri temperaturi 0 – 1 °C i visokoj vlazi zraka (95 – 97 %). Potencijalni izazov u uzgoju čičoke je njena sklonost brzom širenju i dobra prilagodljivost, što može rezultirati njezinim statusom invazivne vrste s potencijalno štetnim ekološkim učincima na autohtone biljne vrste. Čičoka tako može postati teško kontrolirana vrsta i izazvati probleme u održavanju krajobraza.
Zato je važan odgovorni uzgoj i nadzor pri uzgoju čičoke. S druge strane, ove karakteristike čičoke mogu se iskoristiti na koristan način, naročito za ekološke poljoprivrednike čije se parcele nalaze uz prometnice. Naime, u ekološkoj poljoprivredi kontrolno tijelo kontrolira udaljenost ekološkog gospodarstva od izvora onečišćenja, što iznosi 50 m, ali ako je gospodarstvo odvojeno ogradom visine 1,5 m onda se to smanjuje na 20 m. Zbog sposobnosti brzog rasta i stvaranja obilne nadzemne mase, upravo čičoka može djelovati kao prirodna ograda i barijera. Stoga je važno odgovorno upravljanje ovom biljkom kako bi se maksimizirale koristi i minimalizirali potencijalni ekološki problemi.
 kao povrtna vrsta popularna je u nekim kuhinjama diljem svijeta (Kina, Japan, Amerika), posebno u dijetalnim jelima.){kind=link}