Ulaskom u jesen, vremenske prilike, prvenstveno temperatura, postaju ograničavajući čimbenik rasta i razvoja biljaka, čak i onih mezofilnih koje nemaju prevelike zahtjeve za toplinom. Smanjuje se i količina dnevnog svjetla i u svom trajanju budući da su dani sve kraći i u svom intenzitetu. Samim time smanjuje se i broj povrtnih vrsta koje uspješno rastu i razvijaju se tijekom ovog razdoblja. Stoga se uzgajaju biljne vrste koje podnose niže temperature i niži intenzitet svjetla. Berba ovih biljaka obavlja se u kasnu jesen i početkom zime (u mediteranskom području) ili tek u proljeće (uglavnom u kontinentalnom području).

Ovisno o biljnoj vrsti i lokaciji, tijekom jesensko-zimskog uzgoja biljke je potrebno zaštititi od niskih temperatura izravnim prekrivanjem ili čak uzgojem u zaštićenim prostorima (tunelima ili plastenicima).

Prekrivanje gredica agrotekstilom radi zaštite od niskih temperatura

Luk i češnjak

Luk i češnjak su povrtne vrste koje se uzgajaju na području cijele Hrvatske sadnjom u jesen ili proljeće. Dok kod luka na odabir roka uzgoja najviše imaju utjecaj vremenske prilike i namjena proizvodnje, rok uzgoja češnjaka određuje sorta, odnosno ekotip. Za obje vrste je svojstveno da se razmnožavaju vegetativno, tj.sade se lučice luka ili češnjevi češnjaka.

Sadnja lučica luka u listopadu

Luk i češnjak ne podnose sami sebe niti bilo koji luk kao predkulturu. Poželjno je da se ne uzgajaju na istoj površini najmanje 5 godina, što je najsigurnija mjera protiv lukove nematode. Dobre predkulture su kulture koje rano napuštaju parcelu i ostavljaju razrahljeno i nezakorovljeno tlo (pšenica i ječam, grašak, krastavci, krumpir, mahunarke, rajčica i paprika). Organska gnojidba se primjenjuje za predkulturu, a luk i češnjak se gnoje mineralnim gnojivima. Potrebna hraniva podmiruju se kompleksnim mineralnim gnojivom NPK 7-14-21 ili NPK 5-20-30 u količini 80 do 100 kg/1000 m2. Pri gnojidbi fosforom i kalijem treba imati u vidu da luk i češnjak imaju plitak korijen, male gustoće u tlu i da nema korijenovih dlačica te zbog toga treba veću koncentraciju fosfora i kalija u tekućoj fazi tla.

Lučice luka

Tlo za jesensku sadnju priprema se oranjem, krajem ljeta ili početkom jeseni na 25 do 30 cm dubine. Prije sadnje pripreme se uzdignute gredice, kako bi se izbjegla prevelika vlaga u zoni sadnje u slučaju obilnijih oborina tijekom zime, ali također treba izbjegavati i previše usitnjeni površinski sloj, kako se ne bi stvorila jača pokorica. U kontinentalnim područjima se lučice i češnjevi sade sredinom listopada, a u mediteranskim krajem listopada do sredine studenog.

Lučica se u jesen sadi malo dublje (4 do 5 cm), kako je golomrazica ne bi nadigla i oštetila mlado korijenje. Tijekom kasne jeseni i zime lučica će se dobro ukorijeniti, a ponekad i potjerati novo lišće, ali neće stradati od zime. Za jesensku sadnju prikladnija je sitnija lučica 9 do 15 mm promjera, jer je manja mogućnost da se tijekom zime i ranog proljeća vernalizira i kasnije potjera cvjetnu stabljiku. Krupne lučice ili sitnije lukovice često se sade u isto vrijeme, ali za korištenje mladog luka u proljetnom razdoblju.

Obično se sadi na uzdignute gredice ili na ravnu površinu u trake s razmakom redova 20 do 30 cm sa 4 do 5 redova u traci i razmakom među trakama 40 do 60 cm. Razmak sadnje lučica u redu je 10 do 15 cm. Veći razmak koristi se za krupniju lučicu. Ovisno o krupnoći, po hektaru je potrebno 400 do 1000 kg lučice, odnosno, po m2 se sadi 30 do 80 lučica. Najčešće sorte uzgajane iz lučice su: luk srebrenac (‘White Lisbon’ ili ‘Majski srebrenac’); bijele sorte: ‘Holandski žuti’ ili ‘Stuttgarter Riesen’, ‘Sturon’ i ‘Radar’; ljubičaste sorte: ‘Ptujski crveni’ ili ‘Ptujski rdeči’ i ‘Red baron’.

Češnjevi iz zdravih i neoštećenih krupnijih lukovica pravilnog oblika se odvajaju neposredno pred sadnju. Sadnjom krupnijih češnjeva (4 do 6 g) dobiju se veće glavice. Sadnja se obavlja na gredice u četveroredne ili petoredne trake s razmakom redova 20 do 30 cm. Razmak biljaka u redu ovisi o krupnoći češnjeva za sadnju, a najčešće iznosi 10 do 15 cm. Ako se sade krupniji češnjevi (5 do 6 g) 20 biljaka/m2 može dati vrlo dobar prinos. Sitniji češnjevi sade se na sklop do 40 biljaka/m2. Za jesenski uzgoj potrebno je 1000 do 1200 kg/ha sadnog materijala. Pri jesenskoj sadnji i u hladnijim područjima češnjevi se polažu uspravno, na dubinu 4 do 5 cm.

Osnovu proizvodnje češnjaka u Hrvatskoj čine lokalni ekotipovi

Češnjak posađen u jesen, trebao bi se prije jakih mrazeva ukorjeniti i razviti 1 do 2 lista. Osnovu proizvodnje češnjaka u Hrvatskoj čine lokalni ekotipovi. Jesenski ili ozimi ekotipovi sade se u jesen, od sredine listopada (kontinentalni dio) do kraja prosinca (mediteranski dio), prezimljuju i u sljedećoj godini razvijaju vegetativnu masu lukovicu mase 50 do 70 g s 8 do 12 češnjeva u lukovici, teže se čuvaju nakon vađenja. Neki od najpoznatijih jesenskih ekotipova su Slavonski ozimi, Polački ozimi i Cerićki ozimi.

Matovilac

Zbog svoje velike otpornosti na niske temperature, matovilac se najviše uzgaja u područjima kontinentalne klime, ali za tržnu proizvodnju prednost imaju područja s blagim zimama, što omogućuje dospijevanje i berbu zimi. Može podnijeti golomrazicu i do -15 °C. Minimalna je temperatura klijanja tek nešto iznad 0 °C, a rasta 5 °C, dok je optimalna temperatura za rast 10 °C. Visoke temperature uz intenzivnu svjetlost smanjuju kvalitetu proizvoda.

Zimska proizvodnja u Mediteranu, gdje to tip i struktura tla dozvoljava, može biti interesantna za obiteljska gospodarstva. Kako zauzima tlo od jeseni do ranog proljeća, dobro se uklapa u plodosmjenu s ostalim povrtnim kulturama. Može se posijati nakon vađenja krumpira ili berbe graha i brati prije proljetne sjetve ili sadnje.

Matovilac nema velike potrebe za hranivima

Različiti načini zaštite usjeva, kao što je pokrivanje gredica agrotekstilom, perforiranom PE-folijom ili niskim tunelima mogu pospješiti rast, omogućiti raniju berbu i osigurati bolju kvalitetu. U visokim tunelima te negrijanim i posebno grijanim plastenicima kad temperature padnu ispod minimalne temperature rasta, može se postići berba zimi ili čak više turnusa tijekom zime.

Matovilac nema velike potrebe za hranivima. Ako je prethodni usjev obilno gnojen često nije potrebna gnojidba. Ne preporučuje se gnojidba stajskim gnojem ili nedovoljno zrelim kompostom, zbog mogućnosti nepoželjnog mirisa matovilca. Pripremu tla za uzgoj matovilca korisno je započeti najmanje 2 tjedna prije planirane sjetve. To će pospješiti nicanje korova koji će se u predsjetvenoj pripremi uništiti. Kako je sjeme vrlo sitno, sjetveni sloj mora biti dobro izravnan i fine mrvičaste strukture. Na lakšim tlima može se povaljati laganim valjkom.

U kućnim vrtovima može se sijati omaške (širom), a za proizvodnju za tržište prednost ima sjetva u redove. Razmak redova može biti 7 do 15 cm s 50 do 80 sjemenki/m u redu. Količina sjemena za sjetvu ovisi o krupnoći sjemena. Za sitnije sjeme koristi se 1 do 2 g/m2, a za krupnije i do 5 g. Optimalna dubina sjetve je oko 1 cm. Od sjetve do nicanja obično treba 8 do 10 dana. U našim kontinentalnim područjima uobičajena je sjetva od sredine kolovoza do sredine listopada. Ranija sjetva omogućuje berbu od listopada do prosinca, a kasnija od ožujka do kraja travnja ovisno o vremenskim uvjetima. Njega usjeva sastoji se od kontrole korova, a krajem zime još se prihranjuje sa 30 do 40 kg/ha dušika. Najpoznatije su sorte Holandski i Žličar te hibridni kultivari Cirilla, Accent, Etap i dr.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakKrumpira će biti manje, ali neće zato biti znatno skuplji
Sljedeći članakOPG Polak – kvalitetom vrhunski, a cijenom realni!
izv. prof. dr. sc. Božidar Benko
Docent na Agronomskim fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uža specijalnost: zaštićeni prostori (plastenici i staklenici), konvencionalni i hidroponski uzgoj povrća u zaštićenim prostorima. Božidar Benko rođen je 1977. Dodiplomski studij završava 2001. godine. Iste godine se zapošljava kao znanstveni novak u Zavodu za povrćarstvo Agronomskog fakulteta. Kao suradnik, sudjeluje u znanstvenim i stručnim projektima vezanima za hidroponski uzgoj povrća. Magistarski rad je obranio 2005., a doktorsku disertaciju 2009. godine. U znanstveno-nastavno zvanje docenta izabran je 2012. godine. Koordinator je četiri modula na preddiplomskim i diplomskim studijima Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Pod njegovim mentorstvom dosad je izrađeno i obranjeno 40 diplomskih i završnih radova. Aktivno je sudjelovao na osamnaest međunarodnih i tri nacionalna znanstvena skupa, s cjelovitim radovima ili njihovim sažecima, a dosad je kao autor i koautor objavio 50-ak znanstvenih i stručnih radova. Član je International Society for Horticultural Science, Znanstveno se usavršavao na Mediterranean Agronomic Institute of Bari (CIHEAM-MAIB), a stručno u Izraelu.