S prvim kalendarskim danima jeseni, kreće i najvažniji događaj u godini za hrvatske ratare – berba kukuruza. Kukuruz je uz pšenicu najzastupljenija kultura kod hrvatskih ratara, a ove dvije kulture u dobrim godinama možemo proizvesti oko 3,5 mil tona. Berbom kukuruza ratari završavaju jednu proizvodnu sezonu, koja je započela sjetvom uljane repice 365 dana ranije. Međutim, ove godine nema previše zadovoljnih ratara.
Razlog tome su relativno visoke cijene repromaterijala (u odnosu na prethodnu godinu ili prosjek zadnjih nekoliko godina) koje su imali u proizvodnji i relativno niske cijene koje dobivaju za proizvedenu robu (u odnosu na prethodnu godinu ili prosjek zadnjih nekoliko godina). Pravo pitanje je, je li to moralo biti baš tako i je li se moglo/trebalo nešto napraviti drugačije?
Agro poduzetnici
Lako je biti general poslije bitke, ali neke temeljne stvari prosječan ratar mora promijeniti u svom načinu razmišljanja i pogledu na ovaj posao kako bi stvorio veći potencijal za veće blagostanje u bližoj/daljoj budućnosti. Možda ključna i najvažnija stvar je da ratari moraju što prije postati agro-poduzetnici. Što to znači? To znači da uz svoje ratarsko znanje (znanje kako proizvesti određenu kulturu) moraju usvojiti znanja i ponašanje poduzetnika i početi razmišljati o svojem poslovanju kao što to čini svaki drugi poduzetnik iz bilo koje druge branše. Ta promjena mindseta je najteža, ne ide preko noći, ali je ključna.
Često možemo čuti ratare kako kažu da cijena koju dobivaju na tržištu ne pokriva niti njihove troškove proizvodnje ili da njima treba cijena XY za pokrivanje njihovih troškova proizvodnje i da ostvare nekakvu zaradu.
Mindset “meni treba toliko” je odavno iza nas i takav stav vodi u propast. Ratarska proizvodnja je proizvodnja burzovne robe. Cijena nije vezana uz trošak proizvodnje, jer se radi o lako zamjenjivoj robi koju može isporučiti bilo tko (bitno je samo da ispoštuje traženu specifikaciju). Cijena burzovnih roba mijenja se na dnevnoj bazi, a ovisi o puno faktora, što samo dodatno komplicira stvari i otežava donošenje odluka. Zasnivanje ratarske proizvodnje je poslovni poduhvat koji netko poduzima s ciljem da ostvari ekonomsku dobit. Međutim to ujedno znači i prihvaćanje svih rizika koje takav poduhvat nosi – poput rizika proizvodnje i rizika promjene cijene. Kao i u svakom poslu, ne postoji garantirani dobitak. Postoje više ili manje uspješni poduzetnici, više ili manje profitabilni subjekti, a nažalost ima i onih koji propadnu. Ratarstvo nije izuzeto od toga.
Koliko košta proizvodnja?
Na rizik proizvodnje mogu proizvođači utjecati djelomično (odabir sjemena, zaštite, poštovanje svih agrotehničkih mjera) pa čak i na dio vremenskih neprilika poput suše (navodnjavanjem). Ono čime se može upravljati je kalkulacija i cijena proizvodnje. Svaki proizvođač bi trebao u bilo kojem trenutku znati koliko će ga koštati proizvodnja kilograma robe koju proizvodi, a pogotovo bi to trebao znati nakon žetve/berbe (jer tada ima sve varijable poznate – zasijane hektare, ukupnu proizvodnju i sve troškove koji u tome prethodili (sjemena, zaštite, gnojiva, goriva i dr). Kad barata tim podatkom, onda je lakše upravljati i prodajom i lakše je donijeti odluku o trenutku prodaje.
Za rizik promjene cijene postoji mnogo alata koji mogu pomoći ratarima da zaključaju svoju maržu. Ključno pitanje je – koliko marže je dovoljno? Naime, u ljudskoj je prirodi želja da se ostvari maksimalan profit, ponekad čak i ako to znači rizik da se sve izgubi, pa čak i pod cijenu da se na kraju ostvari gubitak. To objašanjava i razlog zašto gotovo nitko od OPG-ova nije iskoristio mogućnost i ugovorio prodaju primjerice pšenice na početku godine kada je kotacija bila i do 40 posto veća od otkupne cijene na ljeto.
Nitko nema kristalnu kuglu da može znati koja će cijena pojedine žitarice ili uljarice biti u budućnosti. Svako cijenu u budućnosti vidi na drugačiji način i tu leži sva čar i prokletstvo ovog posla. Svako treba donositi svoje odluke za sebe, na bazi vlastite sklonosti prema riziku. Uzimajući sve navedeno u obzir, proizvođač može koristiti različite strategije prodaje – prodati sve od jednom (najčešće u post-žetvenom razdoblju), ostaviti robu na skladištu i čekati s prodajom ili odlučiti se na strategiju disperzije rizika, odnosno u ovom slučaju postupne prodaje robe (forward ugovori) tijekom cijele godine (što je primjerice puno manje rizična strategija od prodaje cijele količine u jednom trenutku, ali potencijalno i manje profitabilna).
Još nešto, obrasce kretanja cijene iz prošlih godina treba uzeti samo kao jedan od faktora, nikako ne kao princip koji se ponavlja iz godine u godinu. Svaka godina je zasebna i cijena ovisi o faktorima koji su specifični za tu godinu, bilo interni ili eksterni. Zato treba uložiti podosta vremena u prikupljanje informacija te u analizu istih, kako bi što objektivnije mogli sagledati situaciju u kojoj se nalazimo i procijeniti pravi trenutak za donošenje svojih odluka.
