Ponovno je došao onaj dio godine u kojem su sva svjetla pozornice usmjerena na pšenicu, a predstava je već svima dobro poznata. Tako su u toj priči vječito nezadovoljni proizvođači kojima su svi drugi krivi za sve negativno što im se događa (ali baš nikada oni sami), zatim mrski, pohlepni otkupljivači i trgovci koji su glavni dežurni krivci za sve, te na kraju Ministarstvo koje vješto pere ruke od svega toga. Svi pričaju o otkupnoj cijeni pšenice, koja je, koliko god iznosila, preniska. Vuku se paralele s prošlom godinom, s cijenom od prije 10 ili 20 godina i slično. Svi propadaju, svi su nezadovoljni i stalno se traži nekakvo ad-hoc rješenje u pet do dvanaest (ili možda u ovom slučaju u dvanaest sati i pet minuta).
Naravno da takva rješenja ne postoje. I drugu godinu zaredom ćemo, prema statističkim podacima, vjerojatno proizvesti više od milijun tona pšenice. Ova će godina vjerojatno biti rekordna. U isto vrijeme, dok imamo rekordnu proizvodnju, domaća potrošnja pada i danas imamo situaciju da je više od polovice domaće proizvodnje osuđeno na izvoz. To znači borbu sa svim ostalim velikim izvoznicima poput Ukrajine, Rusije ili Argentine, gdje su troškovi proizvodnje i ekonomija obujma znatno povoljniji za proizvođače nego kod nas. I onda u drugoj polovici srpnja – tišina. Svatko odlazi na svoj godišnji odmor, pšenica postaje stvar prošlosti, a treba se pripremiti za nadolazeću jesen kako bi se opet zasijala ta ista mrska pšenica zbog koje su, eto, već svi propali, neki i po pet puta.
Burzovna matematika i propuštene prilike
Trenutna najniža otkupna cijena pšenice treće klase je oko 150 €/t. Međutim, još krajem svibnja je za tu istu pšenicu najniža cijena bila 175 i više €/t. To je značajna razlika za vrlo kratko vremensko razdoblje. S pravom se treba postaviti pitanje: zašto proizvođači nisu tada prodali makar dio svoje očekivane proizvodnje? Tko je za to kriv? Otkupljivač? Država? Ili možda ipak sam proizvođač? U tom trenutku donošenje poslovne odluke da se ništa ne proda s aspekta je rizika jednaka špekulacija kao i odluka da se proda određena količina. Onaj proizvođač koji je prihvatio rizik i tada prodao robu, danas je zaradio minimalno 25 €/t više nego njegov susjed, a onda je i profitabilnost sasvim drugačija. Poslovnog uspjeha bez preuzimanja dijela rizika nema.
Na strani prodaje, pšenica je jedna od značajnijih svjetskih burzovnih roba podložna globalnim kretanjima. Ako se ovaj dio ne razumije, ništa drugo nema smisla objašnjavati. Zašto je tržište palo? U ovih mjesec dana ispuhao se ratni rizik jer je tržište očekivalo dogovor SAD-a i Irana. Kako je, posljedično, i nafta pala s razine od 100 $/bbl, tako je pala i cijena ostalih burzovnih roba, uključujući i pšenicu. Dodatno, pojedini prodavatelji postali su agresivni u prodaji zbog nadolazeće žetve i dobrog uroda u pojedinim zemljama, pa je i to bio signal kupcima da spuštaju cijene i traže donju granicu po kojoj mogu kupiti sirovinu za svoju proizvodnju. Dakle, radi se o tržištu u svom punom i pravom smislu, u situaciji gdje je ponuda veća od potražnje.
Od seljaka do poduzetnika
Na strani nabave potrebno je razumjeti i prihvatiti da cijene inputa (kao što su gnojivo, sjeme i zaštita) mogu imati svoje neovisne trendove kretanja, ponekad potpuno suprotne od kretanja cijena outputa, kao što je primjerice pšenica. Upravo zato što su i gnojivo i pšenica burzovne robe. Kada se zbroje troškovi proizvodnje i kada se uzmu prodajne cijene, svi oni koji su pasivni proizvođači i nemaju iznadprosječne prinose mogu zaboraviti svoju budućnost u proizvodnji pšenice.
Jer naprosto prostora za površan pristup i posljedične pogreške nema. Ako nisi u pravom trenutku nabavio inpute, ako si propustio tržišne prilike za prodaju robe i još ako imaš prosječan ili ispodprosječan prinos – ne možeš živjeti od proizvodnje pšenice. Točka. Ili se prilagodi i promijeni pristup iz seljaka-proizvođača u proizvođača-poduzetnika, ili se udruži, ili promijeni poljoprivrednu kulturu koju proizvodiš, ili se vertikalno integriraj (iskorak prema stočarstvu) ako je to moguće, ili napusti proizvodnju, a zemlju daju u zakup onima koji to mogu raditi efikasnije od tebe.
Gledamo li kroz godine unatrag, izuzev anomalije izazvane ratom u Ukrajini, cijena pšenice tijekom otkupa kretala se u rasponu od 100 do 200 €/t. Ono što se može već danas reći jest da će i sljedećih deset i više godina cijena vjerojatno biti u sličnom rasponu, uz uvjet da ne bude velikih eksternih poremećaja poput rata i sličnog. Troškovi su, nažalost, sigurno rasli brže nego što je rasla prodajna cijena pšenice u zadnjih 10 ili 20 godina. Ali rastao je i prinos. Kod burzovnih roba borba s inflacijom i rastom troškova inputa vodi se kroz rast prinosa, odnosno kroz povećanje efikasnosti (efikasnija mehanizacija, primjena novih tehnologija, pametnije ulaganje i sl.). Nekad su najuspješniji proizvođači imali 6 t/ha, a danas takvi imaju 9 t/ha.
Kako se kod nas svemu pristupa površno, tako se vrlo lako prihvatila teza kako je danas cijena pšenice ista kao prije 20 godina. To nije istina. Cijena je ove godine niža nego što je bila 2008. ili 2012., ali je isto tako znatno veća nego što je bila 2016., 2017. ili 2020. godine, primjerice. Zašto je to tako? Zato što se radi o burzovnoj robi – konkretno o mlinskoj pšenici s minimalno 11 posto proteina i hektolitrom 76 kg/hl, za koju je potpuno svejedno je li proizvedena u Hrvatskoj ili nekoj drugoj zemlji te je li ju proizveo Marko, Petar ili netko treći. To je sama bit burzovne robe.
Tržište se definira u Italiji, a ne u Đakovu
Stoga ratari konačno moraju početi pratiti troškove i moraju znati koliko ih košta određena proizvodnja kako bi znali koja im je cijena potrebna da bi bili u plusu. Ako je nakon nekoliko godina ta proizvodnja i dalje u minusu, onda se trebaju zapitati trebaju li uopće to raditi ili trebaju proizvoditi nešto drugo. To je vrlo teška odluka, ali nekada je bolje odustati na vrijeme nego se iscrpljivati u situaciji u kojoj svjetla na kraju tunela nema.
Naravno, tada su krivi svi drugi. Tu su prvi na tapeti otkupljivači – svi redom negativci u očima proizvođača jer, prema njihovom mišljenju, na seljacima ostvaruju ekstraprofite. To je još jedna površna teza kojom se najlakše opravdava vlastiti neuspjeh. Otkupljivači se cijenom prilagođavaju uvjetima na širem tržištu i ne mogu utjecati na globalno kretanje cijene pšenice ili bilo koje druge kulture. Za naše se tržište cijena definira u Italiji, a ne u Đakovu. Oni stoje između proizvođača i krajnjih kupaca te u okviru tržišnih uvjeta traže svoju maržu kojom će pokriti troškove poslovanja, rizik financiranja proizvođača i ostvariti ciljani profit. Za profit rade i svi ostali dionici u lancu – od samog proizvođača, preko prijevoznika, do krajnjih kupaca.
Pomoći može nacionalna strategija u stvaranju domaćeg lanca nabave kojim će se hrvatska pšenica, preko domaćeg brašna i domaće tjestenine, označiti i kao takva uz premiju prodavati na tržištu te se na taj način izdvojiti od ostalih uvoznih proizvoda. To je kampanja na kojoj će trebati raditi godinama kako bi se utjecalo na svijest domaćeg potrošača. Kada se to ostvari, domaći mlinovi će moći dio premije prenijeti na proizvođače koji će time dobiti više za svoju robu.
Međutim, to je samo mala pomoć. Pravo rješenje je usmjeravanje proizvođača u one vrste proizvodnje koje stvaraju veću vrijednost, prema kulturama kojima odgovaraju naša klima i pedologija tla, prema navodnjavanju, jačanju domaće industrije i primjeni novih tehnologija. Onaj tko želi i tko zna – taj će se prilagoditi. Ostali neće, nego će nastaviti po starom: neće pratiti troškove, neće preuzimati rizike, pasivno će promatrati događaje oko sebe i sljedeće godine ponoviti igrokaz opisan na početku priče.
Neodrživo stanje u ratarstvu
Hrvatska poljoprivredna komora (HPK) organizirala je u Osijeku radni sastanak s predstavnicima Ministarstva poljoprivrede, otkupljivača žitarica, HGK-a i HUP-a. Glavna tema bila je problematika niskih otkupnih cijena ovogodišnjeg roda i osiguravanje ekonomske održivosti domaćeg ratarstva.
Sudionici su zaključili da je situacija u ratarstvu alarmantna te zahtijeva brz zaokret prema podizanju konkurentnosti i zaštiti domaće primarne proizvodnje. HPK je izrazio snažno nezadovoljstvo ponuđenim cijenama na domaćem tržištu, naglasivši da su one čak 30 posto niže od onih na Pariškoj burzi (MATIF), što Hrvatsku stavlja na samo dno EU. Prema analizi Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek (FAZOS), proizvođači ostvaruju gubitak između 30 i 40 eura po hektaru, dok je predsjednik Hrvatskog agronomskog društva, doc. dr. sc. Josip Haramija, iznio procjenu o gubitku ratara od čak 75 eura po hektaru, što prijeti urušavanjem sektora.
Otkupljivači su istaknuli da zbog poslovne tajne i Zakona o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi ne mogu javno objaviti kalkulacije te da na slobodnom tržištu svaki otkupljivač samostalno formira cijenu. Poljoprivrednici i Ministarstvo potvrdili su da država ne može zakonski biti arbitar u određivanju cijena.
Ipak, postignut je konsenzus da su snažnije udruživanje i investicije u preradu jedini pravi temelj za stabilnost. HPK je od Ministarstva zatražio hitno donošenje dugoročnih mjera:
- Veća ulaganja u prerađivačke i skladišne kapacitete kako bi se smanjio pritisak prodaje odmah nakon žetve.
- Snažniji angažman gospodarske diplomacije u otvaranju novih, konkurentnijih izvoznih tržišta.
Bolje kraj užasa, nego užas bez kraja. HPK će u roku od 30 dana izaći s cjelovitim paketom mjera za revitalizaciju ratarske proizvodnje u RH i predstaviti ih Ministarstvu i javnosti, izjavio je predsjednik HPK Željko Mihelić.
Naslovna foto: Gemini.ai
