Uvjeti i načini navodnjavanja poljoprivrednih usjeva

Navodnjavanje je potrebno za sve kulture i usjeve, osobito povrće i višegodišnje nasade (voćnjaci, vinogradi, maslinici). Navodnjavanjem se znatno povećava i urod krumpira na velikim površinama (u prosjeku 25-30%).

Na otvorenim površinama navodnjavanje ovisi o količini oborina, pa prije navodnjavanja treba odrediti količinu vlage u tlu tenziometrom. Kada se raspon vlage u tlu kreće 50-60%(PVK), vlažnost je optimalna, a ako je niža potrebno je navodnjavanje. Da bi navodnjavanje bilo optimalno valja voditi računa o: obroku, početku i turnusu. To su parametri koji određuju količinu vode i razdoblja u kojima se oni ponavljaju.

Različiti sustavi za navodnjavanje

Navodnjavanje je prošlo dug put otkada je prvi put primijenjeno prije više tisuća godina. Suvremeni sustavi za navodnjavanje vrlo su napredni, a u svijetu se koriste različiti sustavi:

Površinski sustavi uključuju vodu koja se premješta preko površine poljoprivrednog područja kako bi namočila tlo. Ovo je jedna od najstarijih tehnika koja se koristi, a slična je navodnjavanju poplavama rijeka, koje datiraju tisućama godina.

Navodnjavanje u brazde i lokve: pogodno je za velike površine povrćarskih kultura i ratarskog usjeva te voćnjake i vinograde. Kod glinastih tala brazda može ići u svaki red, a kod lako propusnih u svaki treći. Brazde se mogu postaviti i između visokih gredica napravljenih gredičarom i natapa se tlo prevlaživanjem. Mogu se koristiti protočne ili slijepe crpke koje se nadopunjavaju vodom, a trebaju imati pad od 1-1,5% radi boljeg protoka. Nedostatak je velika potrošnja vode kroz evaporaciju. Protočni sustav ima mogućnost ispusta u drugu akumulaciju odatle se višak vode može ponovno koristiti. Vrlo je jednostavan i jeftin jer sadrži crpku i sifone ili sabirnike. Izvlačenje brazdi ili kanala može biti s dvostrukim plugom koji para tlo i razgrće ga lijevo i desno. Postoje i traktorski priključci s lancem koji rotira, a na sebi ima motičice koje kopaju kanale. Dubina se namješta hidraulički (15-30cm).

Lokve se rade oko jednog ili više stabala ili čokota u obliku kvadrata ili kruga, a time se troši manja količina vode i preciznije se dozira. Voda se dovodi gumenim ili plastičnim cijevima. Kod svakog stabla je odvojak koji se može zatvoriti slavinom. Iskopani kanal ili nasip oko voćke se napuni vodom.Veličina lokve ovisi o površini krošnje.

Samohodno bočno kišno krilo (pivot) treba biti lagano i zato je izrađeno od aluminija. Kreće se pomoću kotača i pogonskog motora. Dužina krila može biti i do 400m. Tlak u radu je 3-4,5 bara, a intenzitet kišenja je prosječno 12mm/h. Cijevi na krilu imaju rasprskivače na udaljenosti 10 -20m i svaka cijev ima ispusni ventil. Pogodni su za ravne terene i niske usjeve. Na kraju parcele kišno krilo se premješta u sljedeći radni položaj samo ili pomoću traktora. Suvremeni linearni sustav se kreće pravcem po njivi, a upravlja se sajlama ili brazdama. Optimalni zahvat je 2000m. Može mu se prilagoditi i visina kada njime želimo navodnjavati visoke usjeve. Uspješan rad je samo kada imamo veliku količinu vode u blizini. Prije sjetve treba planirati prolaz za kotače da se smanji gaženje zasijanih biljaka.

Kišne rampe trebaju manji radni pritisak 1,5-2 bara i stvaraju fine kapljice pomoću sprej rasprskivača koji ne oštećuje ni tek ponikle biljke. Cijevi mogu biti čelično pocinčane raspona 12-50m. Aluminijsko čelične omogućavaju veću širinu do 70m. Veći je protok vode koji omogućava brže namotavanje crijeva. Temeljni dio sustava kišenja čini tifon. Tifon sustav se sastoji od: koluta crijeva, turbine, usisne cijevi. Crijevo se u radu lagano povlači unatrag pomoću velikog zupčanika. Može biti dužine 200 -700m. Duže crijevo s jačom crpkom ima kapacitet opskrbe vodom kišnog krila i do 70m.

Za pogon pokretnog crpnog agregata treba snaga traktora 15 -50 kW ovisno o kapacitetu. Brzina okretanja kardana mora biti 540 o/min. Kapacitet crpljenja ovisi o snazi pumpe i kreće se od 80 -150 m³/h. Brzina povlačenja, količina vode, protok i tlak su regulirani elektronički, ali i promjerom cijevi. Površinsko navodnjavanje ima nedostatak izazivanja temperaturnog šoka (hladna voda na vruće zelene dijelove biljke). Sitnije kapljice smanjuju pojavu ožeglina.¸

Lokalizirano navodnjavanje naziv je za opisivanje različitih vrsta metoda navodnjavanja koje se danas koriste. Uključuje distribuciju vode pod pritiskom na točno određeno mjesto, a uključuje navodnjavanje kap po kap i navodnjavanje rasprskivačima. To omogućuje veću točnost i kontrolu distribucije vode, što je bitno za mnoge vrste suvremene intenzivne poljoprivrede. Gdje god možemo, crpke treba koristiti samo za punjenje spremnika od kojih dalje vodi sustav perforiranih cijevi navodnjavanja „kap po kap“. Dalje voda odlazi slobodnim padom koji je najjeftiniji. Rečeni sustav je najštedljiviji i dovodi vodu u točno određenoj količini. Povoljan je za plastenike i povrćarske kulture. Ekstremna ljeta u plastenicima stvaraju temperature iznad 40° C!

Kap po kap ne zalijeva lisnu masu pa ne izaziva ožegotine i šok. Manja vlaga nadzemne mase doprinosi i smanjenju biljnih bolesti. Za vrijeme rada ne stvara se blato i moguća je kontinuirana berba u plasteniku. Njime se može provoditi i fertirigacija tj. istovremeno navodnjavanje i gnojidba vodotopivim gnojivima. Sustav kap po kap se sastoji od spremnika, razvodnih cijevi, ventila, crpke i šupljikastih cijevi. Slavina na početku perforirane cijevi se može otvarati i zatvarati po potrebi. Zbog veće stabilnosti cijevi na krajevima je potrebno fiksirati kolčićima. Osim u povrćarstvu svoje mjesto sve više nalazi i u voćarstvu. Umjesto kapaljki možemo ugraditi i mikrorasprskivače radijusa 1-3m. Postavljaju se tako da se kišenje preklapa između redova. Trošimo više vode i potreban je tlak u cijevima čime poskupljujemo navodnjavanje. Šupljikave cijevi u trajnim nasadima se odignu od tla zbog lakše košnje.

Podzemno navodnjavanje je napredniji oblik navodnjavanja koji se široko koristi u cijelom svijetu. To uključuje umjetno podizanje razine vodenog sloja ispod zemlje, koje zatim vlaži tlo odozdo, umjesto da nanosi vodu na tlo odozgo. To je popularna tehnika na mnogim mjestima u svijetu, a koristi se i u staklenicima.

Subirigacija je način korištenja sustava za odvodnju kao sustava za navodnjavanje. Cijevna drenaža može poslužiti za odvodnju tijekom kišnog razdoblja i za navodnjavanje ljeti. Budući da cijevi imaju u tlu nagib, možemo koristiti slobodni pad. Krajeve koji izviruju u otvorene kanale treba začepiti. Sva voda će doći do korijena prevlaživanjem kapilarno. Tako imamo sustav u funkciji cijelu godinu i znatno pojeftinjujemo proizvodnju.

 Dostupnost vode

Da bi navodnjavanje bilo isplativo važno je imati vlastiti bunar ili u blizini imati neku površinsku vodu koja ne presušuje ljeti. Smještaj bušotine u sredini nasada je najbolji, jer se cijevi lakše raspoređuju do biljaka. Kada se planira višegodišnji nasad najprije se treba „potražiti“ nepresušni izvor vode na što manjoj dubini (do 10m). Kopanje bi trebalo biti u suho doba godine, kako bi bili sigurni da je voda na toj dubini osigurana kada ju najviše trebamo.“Bliža“ voda traži manju snagu crpke. Prvu vodu treba dobro ispumpati da mulj ne ulazi u sustav cijevi i ventila. Voda za navodnjavanje ne smije sadržavati soli i teške metale, pa je preporuka da se obavi analiza vode. Voda za potrebe natapanja tla se može podijeliti u IV klase.

Prva, druga i dijelom treća se mogu koristiti, dok je četvrta zagađena navedenim otpadnim tvarima i nije dobra za biljke. Isto tako, dugotrajno zaslanjivanje smanjuje upojnu moć korijena, a slana voda smanjuje i pH tla (slučaj u dolini Neretve). Pristupačna voda za korijen se drži u tlu snagom 0,33 bara. U krškim područjima gdje voda ponire valja ju sakupljati kroz kišno razdoblje od jeseni do proljeća. U južnoj Lici, Dalmaciji i zaleđu treba raditi akumulacije, tako da se iskopa bazen ili iskoristi prirodne vrtače koje se mogu popločati kamenom, izbetonirati ili samo prekrijemo čvrstom folijom. Kapacitet vodne akumulacije planiramo prema broju stabala ili zasađenoj površini odnosno veličini plastenika.