Dugogodišnji raskorak između službenih podataka nadležnih institucija o brojnosti populacije vuka i stvarnog stanja na terenu doveo je do neodrživog pritiska na domaće stočarstvo. Dok se u administrativnim krugovima baratalo konzervativnim procjenama o stabilnoj populaciji, lovačke organizacije sustavnim su praćenjem – preko foto-zamki i tragova – upozoravale na znatno veći broj jedinki koje ubrzano šire svoj radijus kretanja.
Taj pritisak napokon je natjerao zakonodavce na akciju i upravo se donosi novi desetogodišnji Plan upravljanja populacijom vukova u Hrvatskoj. Do ove promjene dolazi jer je Europska unija službeno izmijenila status vuka iz “strogo zaštićene” u “zaštićenu” vrstu, što državama daje veću fleksibilnost u upravljanju (uključujući i ciljani odstrel problematičnih jedinki).
Stočari trpe najveći teret
Problem vuka u Hrvatskoj već odavno nije samo pitanje očuvanja bioraznolikosti, već ozbiljno ekonomsko pitanje. Vuk je predator lutalica koji u potrazi za hranom dnevno bez problema prijeđe više od 25 kilometara. Kako prirodnog plijena često nema dovoljno ili je stoka lakša meta, napadi na stada postali su brutalna svakodnevica. Prilikom takvih upada, vukovi rijetko usmrćuju samo jednu životinju; zabilježeni su strašni incidenti u kojima je u samo dvije večeri stradalo čak 75 grla stoke na imanjima obitelji koje žive na rubnim dijelovima staništa.
Učestalost ovakvih napada i golemi gubici izravno ugrožavaju opstanak stočarstva, posebice u ruralnim krajevima. Kada vukovi izvrše pokolj, šteta za uzgajivača je dvostruka – gube se rasplodna grla i trenutačni prihod, a administrativni procesi za naplatu potraživanja od države spori su i komplicirani. Iako je resorno ministarstvo u pojedinačnim dokazanim slučajevima isplaćivalo odštete, stočari su složni u ocjeni da su ti iznosi nedostatni i da ne pokrivaju stvarnu ekonomsku štetu niti izgubljenu dobit. Najveći kamen spoticanja u postojećem sustavu jest rigorozan postupak dokazivanja štete. Da bi država isplatila odštetu, ovlašteni vještak mora nedvojbeno utvrditi da je počinitelj vuk, što se najčešće radi mjerenjem raspona očnjaka na ugrizu vrata, koji kod vuka mora iznositi četiri centimetra ili više.
Međutim, terenska praksa skriva brojne probleme. Vlasnici u šoku i neznanju ponekad uklone ili nepropisno zbrinu lešine prije dolaska inspekcije, čime gube pravo na odštetu. Često se krivnja prebacuje na podivljale pse lutalice, iako lokalni lovci i čuvari po načinu napada i tragovima šapa odmah prepoznaju vučji potpis. Uzorci s terena poslani na genetsku analizu nerijetko budu kontaminirani ili nedostatni, pa se u službenim nalazima šteta klasificira samo kao djelo “velike zvijeri”, ostavljajući stočara u pravnom vakuumu. S obzirom na to da su službeni izvještaji nadležnih ministarstava i agencija često podložni duljim administrativnim obradama, točni, zbirni statistički podaci o prijavljenim i isplaćenim štetama od vukova u Hrvatskoj u razdoblju od 2022. do 2026. godine pokazuju jasne i zabrinjavajuće trendove na terenu.
- Prosječan broj napada: na godišnjoj razini bilježi se više od 2.500 prijavljenih napada vukova na domaću stoku
- Stradala stoka: u tim napadima godišnje strada (bude usmrćeno ili teško ozlijeđeno) između 4000 i 4500 grla domaćih životinja
- Struktura žrtava: najveći postotak šteta, čak oko 70-75%, otpada na ovce i koze (ponajviše janjad i jarad). Ostatak se odnosi na goveda (uglavnom telad na pašnjacima unutar sustava krava-tele) te u manjoj mjeri na konje i lovačke/pastirske pse.
Zbog rasta broja napada, ali i donošenja novog Pravilnika o naknadi štete od strogo zaštićenih životinja (koji je podigao odštetne cjenike po grlu), država za štete od vuka, na ime izravnih odšteta stočarima godišnje isplaćuje između 350 i 500 tisuća eura, dok se milijunski iznosi ulažu kroz prateće programe preventive i sufinanciranje kupnje električnih pastira, nabavu i uzgoj autohtonih pastirskih pasa (tornjaka), te troškove rada vještaka i monitoringa na terenu.
Problem nepriznatih šteta
Statistika skriva i velik broj odbijenih zahtjeva. Godišnje se u prosjeku oko 20% do 25% prijava odbaci. Razlozi su najčešće nemogućnost dokazivanja (jer su lešine prekasno pronađene ili pojedene od strane strvinara, pa vještak ne može izmjeriti raspon očnjaka) ili činjenica da stočar nije imao propisanu minimalnu zaštitu (ogradu ili psa čuvara), što je zakonski preduvjet za isplatu odštete. Udruge uzgajivača stoke konstantno napominju kako stvarna ekonomska šteta premašuje ove službene brojke za sigurno 30%. Mnogi stočari, razočarani kompliciranom birokracijom i niskim odštetnim cjenicima, napade s manjim brojem stradalih grla uopće više ne prijavljuju državnim vještacima.
