Stočar s petnaest godina iskustva nedavno je opisao scenu koju je viđao gotovo svake druge sezone: janjad u dobi između tri tjedna i dva mjeseca, dotad naizgled zdrava, odjednom počne padati s nogu. Nekoliko sati kasnije, jedno ili dva grla uginu. Antibiotik ne pomaže, gubici se nastavljaju – sve dok mu kolega ne predloži injekciju selena i vitamina E. Nakon toga se stanje u stadu smiri.
Ovakvih je situacija u hrvatskom ovčarstvu i kozarstvu daleko više nego što bi trebalo biti. Većina njih nije posljedica zaraznih bolesti, loše genetike niti previda u veterinarskoj skrbi. Najveći je dio njih posljedica nedostatka jednog ili više minerala – elemenata koje životinja treba u sitnim, gotovo zanemarivim količinama, ali bez kojih cijeli organizam ne funkcionira. Selen u količini od pola grama godišnje po ovci. Kobalt u količini od desetinke grama dnevno. Jod u količini koja se mjeri mikrogramima. A bez te sitne količine, stado ne napreduje.
Ovaj članak donosi pregled važnijih makro- i mikrominerala u hranidbi malih preživača: koji su simptomi nedostatka, kako ih prepoznati u staji prije nego što ugine prvo grlo te koji su praktični i pristupačni izvori – od kalcitnoga brašna do specijaliziranih masa za lizanje i premiksa.
Makro- i mikrominerali – razlika koja u praksi mijenja sve
U hranidbi domaćih životinja minerale dijelimo u dvije velike skupine:
- Makrominerali (makroelementi) su oni koje životinja troši u gramima dnevno: kalcij (Ca), fosfor (P), natrij (Na), klor (Cl), magnezij (Mg), kalij (K) i sumpor (S).
- Mikrominerali (mikroelementi) ili elementi u tragovima troše se u miligramima ili čak mikrogramima dnevno: selen (Se), bakar (Cu), cink (Zn), mangan (Mn), željezo (Fe), jod (I), kobalt (Co) i nekolicina drugih.
Razlika nije samo u količini. Makrominerali se uglavnom unose kroz osnovna voluminozna i koncentrirana krmiva. Mikrominerali, nasuprot tome, najviše ovise o sastavu tla na kojem je hrana uzgojena. A hrvatska tla, posebno krš te brdsko-planinska područja Like, Gorskog kotara, Zagore i otoka, kronično su siromašna selenom, kobaltom i jodom.
Posljedica: ovce i koze koje se hrane prirodno, samo iz okoliša, gotovo neminovno imaju jedan ili više deficita mikroelemenata. U intenzivnom uzgoju, gdje životinje borave u staji i hrane se balansiranim smjesama, problem se rješava industrijski – kroz premikse i vitaminsko-mineralne dodatke (VMD). U ekstenzivnom, pašnom uzgoju, koji je kod nas dominantan, problem se često ignorira – sve dok prvo grlo ne padne.
Makrominerali – temelj kostiju, mlijeka i krvi
Pet makrominerala koji najčešće uzrokuju probleme u praksi jesu kalcij, fosfor, natrij, magnezij i sumpor.
| Mineral | Dnevne potrebe odraslog grla (60 kg) | Glavni simptomi nedostatka | Praktični izvori u Hrvatskoj |
|---|---|---|---|
| Kalcij (Ca) | 3–6 g (u laktaciji i do 9 g) | Mliječna groznica nakon janjenja, otežan hod, rahitis u janjadi, lomljive kosti, omekšanje kostiju | Lucerna i djetelina (15–20 g/kg Ca), kalcitno brašno (38 % Ca), monokalcij-fosfat |
| Fosfor (P) | 2–4 g (u laktaciji 5–7 g) | Lizavost (lizanje drveta, zidova, zemlje), gubitak teka, mršavljenje, jedenje kostiju i kože, slab rasplod | Žitarice i mekinje (3–4 g/kg), monokalcij-fosfat, dikalcij-fosfat (DCP) |
| Natrij i klor (NaCl – kuhinjska sol) | 4–9 g NaCl | Pijenje mokraće, grickanje predmeta, pobačaji, neplodnost, pad mliječnosti, slab apetit | Stočna kamena sol za lizanje (po volji), kuhinjska sol u smjesi (0,5 %) |
| Magnezij (Mg) | 1,5–2,5 g | Pašna tetanija rano u proljeće: nemir, drhtavica, grčevi, padanje, smrt unutar nekoliko sati | Magnezij-oksid u smjesi (60 % Mg), mineralni blokovi s Mg za rana proljetna ispusta |
| Sumpor (S) | 1,5–3 g (omjer N:S 10:1) | Slaba vuna, lomljiva i tanka, slab rast, pad iskorištenja proteina u buragu | Bjelančevinasta krmiva (sojina i suncokretova sačma), elementarni sumpor u premiksima |
Kalcij i fosfor – nikada jedan bez drugoga
Najvažnije pravilo hranidbe preživača jest: omjer kalcija i fosfora u obroku mora biti između 1,5 : 1 i 2 : 1 u korist kalcija. Bilo kakvo odstupanje od tog raspona – posebice obrnuti omjer, kada je fosfora više nego kalcija – izaziva probavne i metaboličke probleme, najčešće u obliku mokraćnih kamenaca kod ovnova i jaraca.
Slučaj iz prakse: Stado je hranjeno gotovo isključivo žitaricama bez sijena, lucerne i kalcitnoga brašna. Uzgajivač je primijetio da neka muška grla otežano mokre te nakon nekoliko dana ugibaju. Obdukcijom su utvrđeni kamenci u mokraćnom kanalu.
Rješenje: U svako koncentrirano krmivo potrebno je dodati 1,5–2 % kalcitnoga brašna (CaCO3, sadrži 38 % Ca), a u obrocima s mnogo žitarica osigurati i monokalcijev fosfat (MKP) ili dikalcijev fosfat (DCP) u količini od 0,5–1 %.
Ako se životinje hrane kvalitetnim sijenom lucerne, omjer Ca : P obično se uravnoteži sam jer lucerna sadrži oko 15–18 g Ca/kg i samo 2,5–3 g P/kg. To pak dovodi do drugog paradoksa: koze hranjene s više od jednoga kilograma lucerne dnevno mogu unijeti previše kalcija, što narušava omjer s fosforom u suprotnom smjeru, pa je potreban oprez u oba slučaja.
Sol – jeftina, jednostavna i kronično zaboravljena
Soli, paradoksalno najjeftinijem mineralu, domaći uzgajivači često posvećuju najmanje pozornosti – iako je njezin nedostatak izvor najvećega broja malih, kroničnih gubitaka u stadu.
Simptomi nedostatka: ovce ližu zidove staje, daske jasala, grickaju ogradu, piju vlastitu mokraću, gube apetit i mršave. Plodnost i mliječnost također padaju, a sve to zbog uštede od svega nekoliko centi po grlu mjesečno.
Rješenje je vrlo jednostavno: postavljanje stočne soli za lizanje (kameni blok od 2 do 25 kg) u svakoj staji, ispustu i na pašnjaku, tijekom cijele godine i po volji životinja. Najpovoljnije varijante stoje manje od 0,80 eura po kilogramu, a ovca u prosjeku poliže oko 100–150 g soli mjesečno. Dakle, to je trošak manji od desetak centi mjesečno po grlu za rješavanje jednog od najčešćih kroničnih problema u stadu.
Pritom treba paziti da se ne koristi obična kuhinjska sol u rinfuzi, koju životinje mogu odjednom pojesti previše, već pravi mineralni blok otporan na prekomjerno otapanje i grizu. Moguće je koristiti i običnu kuhinjsku sol u rinfuzi, ali ju je tada potrebno svakodnevno umiješati u odgovarajućoj količini u dnevni obrok (npr. u krmnu smjesu). Neki uzgajivači prakticiraju i soljenje sijena prije spremanja, što pomaže boljem konzerviranju i sprječava manjak soli u hranidbi. No, to je izvedivo uglavnom kod ručnog spremanja sijena, što se danas rijetko prakticira.
Magnezij i pašna tetanija – proljetna katastrofa
Posebnu pozornost zaslužuje magnezij u rano proljeće, kada se stado nakon zimske hranidbe pušta na svježu, bujnu travu. Mlade trave nakon prvih kiša sadrže izrazito malo magnezija, a velike količine kalija (često zbog gnojidbe). Ta kombinacija blokira apsorpciju magnezija u buragu, što izaziva takozvanu pašnu tetaniju ili hipomagnezemiju – akutno stanje koje se prepoznaje po nemiru, drhtavici, grčevima, padanju životinje te, ako se ne djeluje unutar nekoliko sati, uginuću. Životinje mogu čak promijeniti ponašanje, postati agresivne i nasrtati na ljude, pse čuvare ili druge životinje, pritom drhteći i sopćući.
Liječenje: Svodi se na hitno injekcijsko davanje pripravaka magnezija uz dodatnu potpornu terapiju prema odluci veterinara.
Preventiva: Tjedan do dva prije puštanja na pašu u koncentrat se dodaje magnezijev oksid (MgO) ili kalcinirani magnezit u dozi od oko 5–10 g po grlu dnevno. Mineralne lizalice s povišenim udjelom magnezija (takozvani drench Mg blocks, dostupne u svim većim trgovinama stočne hrane u RH) također su vrlo učinkovite.
Naslovna foto: Shutterstock
