Afrička svinjska kuga prijetnja je opstanku autohtonih pasmina svinja

Afrička svinjska kuga (ASK) virusna je zarazna bolest domaćih i divljih svinja koja se manifestira u obliku hemoragijske groznice, a smrtnost u zahvaćenim uzgojima može doseći i 100 %. Uzročnik je DNA virus s ovojnicom iz roda Asfivirusa, jedini poznati DNA arbovirus koji može inficirati i beskralješnjake (krpelji roda Ornithodoros) i kralješnjake (porodica Suidae).

Inficirane životinje razvijaju neke od sljedećih kliničkih znakova: krvarenje po koži i sluznicama te gnojni sadržaj oko očnih spojnica, pojavu plavo-ljubičastog područja i krvarenja po ušima, trbuhu i stražnjim nogama, iscjedak iz oka i nosa, crvenilo kože prsa, trbuha, perineuma, repa i nogu, zatvor ili proljev, povraćanje, pobačaj gravidnih krmača, krvavi pjenušavi sadržaj iz usta i nosa te nekoordinirano kretanje koje se javlja dan do dva prije uginuća.

Afrička svinjska kuga bolest je za koju nema učinkovitog lijeka niti cjepiva. Stoga je jedini način borbe protiv ove bolesti prevencija ulaska virusa u uzgoje svinja, a ako do njega ipak dođe, usmrćivanje oboljelih životinja te životinja koje su s njima bile u kontaktu.

Nakon potvrde afričke svinjske kuge, zaraženo gospodarstvo postaje središte dvaju sigurnosnih pojasa:

• Zona zaštite – najbliži pojas koji se u pravilu proteže najmanje tri kilometra od zaraženog objekta. Zbog veće procijenjene opasnosti u njoj se provode najstrože mjere: popisuju se i pregledavaju gospodarstva sa svinjama, ograničava se premještanje životinja te se pojačavaju biosigurnost, uzorkovanje i veterinarski nadzor.
• Zona nadziranja – širi pojas uspostavljen oko zone zaštite, u pravilu do najmanje deset kilometara od zaraženog objekta. U toj zoni bolest ne mora biti prisutna, ali se gospodarstva intenzivno prate kako bi se mogući novi slučajevi što ranije otkrili i spriječilo daljnje širenje virusa.

ASK je bolest koja izaziva velike ekonomske posljedice na zaraženim područjima. Visoka smrtnost na zaraženim gospodarstvima te zabrana prometa svinjama u zonama ograničenja uzrokuju probleme za uzgajivače, nemogućnost trgovine živim životinjama te mesom i mesnim prerađevinama. Navedeni problemi ostavljaju dugotrajne učinke u populacijama svinja, a posebna opasnost prijeti lokalnim, autohtonim pasminama svinja.

U Republici Hrvatskoj postoje tri autohtone pasmine svinja: crna slavonska svinja, turopoljska svinja te banijska šara svinja. Program revitalizacije i zaštite pasmina najranije je, 1995. godine, počeo kod crne slavonske svinje, a najkasnije kod banijske šare svinje, 2015. godine. Sukladno navedenom, do pojave epidemije ASK u Osječko-baranjskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji crna slavonska svinja bila je najbrojnija autohtona pasmina svinja u Hrvatskoj.

ASK ugrožava brojnost i genetsku raznolikost autohtonih pasmina

Broj svinja crne slavonske pasmine od 2020. godine u padu je, a dodatan šok prouzročila je epidemija ASK, zbog koje je u prvom valu epidemije 2023. izlučena gotovo četvrtina populacije krmača crne slavonske svinje, dok je veličina populacija preostale dvije pasmine stabilna. Upravo je smanjenje populacije krmača crne slavonske svinje primjer negativnog učinka ASK na populacije autohtonih pasmina.

Dok se kod plemenitih pasmina svinja i hibrida obnova genetskog materijala izgubljenog zbog pojave ASK može provesti u relativno kratkom razdoblju, gubitak genetskog materijala kod autohtonih pasmina svinja nepovratan je i ostavlja trajne štetne posljedice na populacije ovih pasmina. Pad ukupnog broja svinja, a napose rasplodnih grla, krmača i nerastova, nepovoljno djeluje na genetsku raznolikost pasmine te se u ekstremnim slučajevima može dogoditi da pasmine potpuno nestanu. Pri tome su posebno ugrožene pasmine koje su usko vezane uz uzak geografski pojas, poput turopoljske svinje, gdje bi eventualna pojava ASK praktično značila kraj postojanja pasmine.

Manja populacija znači i manju genetsku raznolikost

Genetska raznolikost znači da sve životinje iste vrste nemaju jednak genetski zapis ni potpuno jednaka nasljedna svojstva. Što je više životinja u populaciji s različitim genetskim zapisom, veća je mogućnost odabira roditelja buduće generacije koji međusobno nisu srodni.

Parenje u srodstvu unutar populacija svinja može imati negativne posljedice koje se očituju kroz inbriding depresiju, odnosno depresiju uzrokovanu uzgojem u srodstvu. Ona se manifestira kroz slabija konstitucijska svojstva životinja, poput otpornosti na bolesti ili teže okolišne uvjete, kao i pojavu životinja s deformacijama. Također, uzgoj u srodstvu narušava proizvodna svojstva, poput veličine legla ili porodne mase prasadi. Stoga svako značajno smanjenje populacije autohtonih pasmina može rezultirati smanjenjem genetske raznolikosti, koje je naoko manje vidljiva, ali jednako štetna posljedica pojave ASK u populaciji.

Tradicijski uzgoj mora se prilagoditi biosigurnosnim zahtjevima

Jedna od posljedica pojave ASK i zona ograničenja vezana je uz način držanja svinja. Autohtone pasmine svinja prilagođene su držanju u otvorenim i poluotvorenim sustavima, koji se u zonama ograničenja dugotrajno ograničavaju. Mogućnost prilagodbe sustava držanja u takvim slučajevima često je mala te mnogi uzgajivači odlučuju ugasiti proizvodnju zbog nemogućnosti ulaganja u zatvorene objekte.

Otvoreni i poluotvoreni sustavi držanja omogućuju životinjama više kretanja i prirodnog ponašanja te korištenje pašnjaka, šuma i drugih lokalnih hranidbenih izvora. Međutim, takav način držanja donosi i veći biosigurnosni rizik. Na otvorenom je teže spriječiti izravan ili neizravan kontakt domaćih svinja s divljim svinjama. Virus se u uzgoj može unijeti i preko onečišćene obuće, odjeće, vozila, alata, hrane ili stelje. Zbog toga otvoreni sustav ne smije značiti nekontrolirano kretanje svinja, nego držanje unutar jasno određenog i zaštićenog prostora, uz nadzirani ulazak ljudi i opreme.

U područjima pod ograničenjem mogu vrijediti još strože mjere. Držanje na otvorenom ondje je u pravilu zabranjeno, uz moguća izuzeća za prethodno odobrene objekte, dok se u područjima posebno visokog rizika može odrediti i potpuna zabrana držanja svinja. Zato uzgajivač prije ispuštanja svinja mora provjeriti trenutačni status svojega područja i uvjete kod nadležne veterinarske službe. Ograničenja otvorenog držanja ne odnose se na pojedinu pasminu, nego na rizik koji proizlazi iz načina držanja i položaja gospodarstva. Autohtona pasmina stoga nema izuzeće od biosigurnosnih pravila. Očuvanje tradicijskog uzgoja moguće je samo ako se otvoreni sustav prilagodi suvremenim zahtjevima zaštite zdravlja životinja.

Biosigurnost je ključ očuvanja autohtonih pasmina

Biosigurnosne mjere u držanju svinja nemaju alternativu. Zbog epidemije ASK država propisuje minimalne zaštitne mjere, u skladu s legislativom Europske unije koja vrijedi za sve države članice. Odgovornost za vlastiti uzgoj, ali i susjedne uzgoje leži na svim dionicima sustava, pri čemu veliki dio tereta nose sami uzgajivači.

Autohtone pasmine često se drže u ekstenzivnim sustavima gdje su biosigurnosne mjere često zanemarivane ili svedene na najmanju moguću razinu. Uzgajivači su u ruralnim područjima često vezani uz šumu (lov, branje šumskih plodova, izvlačenje drva…) i zbog toga vrlo lako mogu prenijeti virus koji su proširile divlje svinje u vlastite uzgoje, čime dolazi do ugroze za vlastiti, ali i susjedne uzgoje. Stoga, u vremenu epidemije ASK, ako uzgajivači ne mogu izbjeći boravke u šumama, potrebno je provesti sve biosigurnosne mjere nakon boravka u šumi: presvlačenje, pranje i dezinfekciju odjeće te tuširanje. U zonama ograničenja članovima domaćinstva i osoblju gospodarstva sa svinjama zabranjeno je sudjelovanje u lovu na divlje svinje i postupanje s njima.

Najmanju razinu biosigurnosnih mjera propisuje Naredba, čije je poštivanje od iznimne važnosti za sprječavanje širenja virusa ASK i unosa u gospodarstvo. Nažalost, virus ASK nije problem samo jednog gospodarstva, jer infekcija virusom u jednom gospodarstvu znači zabranu prometa u području i do 10 km, što neposredno utječe i na ostale uzgajivače u zaraženom području. Za autohtone pasmine to može predstavljati veliki problem jer se onemogućuju promet svinjama i osvježavanje krvi. Kao posljedica, unutar stada se može javiti povećan uzgoj u srodstvu.

Sam tradicionalni uzgoj autohtonih pasmina nosi rizike, stoga uzgajivači u zonama gdje je dopušteno držanje svinja na otvorenom moraju biti na posebnom oprezu kako bi se spriječio unos virusa u stado. Zbog epidemiološke situacije prilikom pojave ASK uzgajivači u zaraženim područjima moraju računati na dugotrajnu nemogućnost držanja svinja na otvorenom. Gdje je moguće, sustav držanja može se prilagoditi, prenamijeniti te usmjeriti na držanje na dubokoj stelji. Na taj način zadržavaju se elementi tradicijskog uzgoja, životinjama se osiguravaju mogućnost kretanja i zadovoljenje kriterija dobrobiti. Također, u navedenom načinu držanja zadržava se i povoljna kakvoća mesa koja je glavni adut autohtonih pasmina svinja.

Autohtone pasmine svinja ugrožene su pojavom ASK i njihov opstanak ovisi o postupanju svih dionika u sustavu. Sama opasnost od ASK ne znači odustajanje od tradicijskog uzgoja, nego njegovo prilagođavanje novom zdravstvenom riziku. Autohtone pasmine mogu zadržati kretanje, boravak na otvorenom (gdje je to dopušteno) i korištenje lokalnih izvora hrane, ali samo u sustavu koji sprječava kontakt s divljim svinjama te unos virusa preko ljudi, opreme, vozila ili hrane.

Ako nije moguće držanje svinja na otvorenom, alternativa je držanje svinja na dubokoj stelji. Zato biosigurnosne mjere trebaju postati sastavni dio uzgojnog programa, jednako važan kao odabir rasplodnih grla i očuvanje rodovnika. Dobro osmišljen sustav držanja štiti zdravlje životinja, sigurnost gospodarstva i genetsku budućnost pasmine. Tradicija se tako ne gubi, nego dobiva uvjete da opstane i nakon zdravstvene krize.