Mangulica je primitivna pasmina svinja nastala u Mađarskoj od „šumadinke“ koja je uzgajana u Srbiji, pa je Mađari zbog toga smatraju njihovom autohtonom pasminom. Danas je, osim u Mađarskoj, nalazimo uglavnom u Srbiji, Rumunjskoj, Hrvatskoj, ali i sve više na bogatijim tržištima poput Švicarske i Austrije, pa čak i Španjolske.
Nekada je bila najraširenija pasmina svinja u našim predjelima, osobito u Slavoniji, a tijekom rata 90-ih iščezla je. Danas se ova tradicionalna pasmina ponovo vraća na naše farme i postaje sve više interesantna u ekološkoj proizvodnji svinja. Prema boji postoje tri tipa mangulice: bijeli, crveni i lasasti. Lasasti tip mangulice ima posebno značenje u hrvatskom svinjogojstvu zbog sudjelovanja u postanku crne slavonske svinje. Lasasti soj mangulice je tamno smeđe boje sa svijetlom čekinjom na donjem dijelu trbuha i vrata. Mangulica je tipična masna pasmina svinja, pri čemu kod klanja oko 150 i više kg daje 2/3 masti i 1/3 mesa. Kasnozrela je pasmina, ima sporiji rast i u rasplod ulazi tek s 10-12 mjeseci. Krmače imaju u prosjeku 10 sisa, a prase prosječno 5-6 prasadi. Prasad se rađa s tamnim i svijetlim prugama (livrejama) koje nestaju nakon 14 dana u bijelog soja, odnosno 3-4 mjeseca u lasastog soja.
Koje su prednosti držanja mangulice u ekološkoj proizvodnji u odnosu na ostale pasmine svinja?
Upravo sporiji rast i specifični odnos tkiva u trupu razlog je zašto se ova pasmina ne drži u intenzivnom sustavu proizvodnje u zatvorenim objektima. Svinje ove pasmine u uzgoju na otvorenom zahtijevaju značajne površine, uključujući pašnjake i šume za traženje korijenja, žira i gomolja. Mangulica kao sporo rastuća pasmina koja obično treba 18 do 24 mjeseci za postizanje završne tjelesne mase od 140 do 150 kg, zahvaljujući dugom životnom vijeku doprinosi mramoriranosti mesa i kakvoći masnog tkiva. Specifičnoj kakvoći mišićnog i masnog tkiva pridonosi također hranidba djetelinom i lucernom, kao i sezonskim proizvodima poput tikvi, repe i sličnoga. Žitarice (kukuruz, ječam, raž) ne smiju biti genetski modificirane, nego isključivo iz ekološkog uzgoja.
Za dobru kakvoću masnog tkiva u mangulice u obroku se ograničava udio kukuruza koji može utjecati na lošiju kakvoću i sastav masti. Mangulice su mirne životinje, dobre ćudi, a krmače dobre i brižne majke. Izuzetno su društvene životinje koje se zbog toga drže u skupinama. Nisu pretjerano zahtjevne na uvjete držanja, vrlo su otporne na okolišne uvjete. Moguće ih je držati uspješno i u jednostavnijim improviziranim objektima. Mangulica je otporna pasmina i ako joj se osigura odgovarajući prostor s dovoljnim količinama stelje (slame), nema potrebe za dodatnim zagrijavanjem prostora. Mlađe kategorije (prasad) ipak treba nešto veće temperature prostora, tako da radi smanjivanja gubitaka u uzgoju treba osigurati i grijanje.
Držanje na otvorenom najbolje
Držanje na otvorenom je najprihvatljiviji i najprirodniji način držanja mangulice, zbog njenih anatomskih i fizioloških svojstava (boja dlake, tanke i lagane noge). Osim toga, držanje na otvorenom ima brojne prednosti za dobrobit svinja u odnosu na konvencionalni sustav držanja. Svinje se kreću, drže u većim skupinama, borave na svježem zraku, ruju po zemlji i istražuju okoliš. Iako se mangulice odlikuju izuzetnom otpornošću na bolesti i uvjete držanja, za sprječavanje unosa i širenja zaraznih bolesti (afrička svinjska kuga) nužno je provoditi biosigurnosne mjere (ograđivanje, dezinfekcija, deratizacija, dezinsekcija). Ograda za svinje mora biti dvostruka, uz čvrstu ogradu visine najmanje 100 cm treba postaviti i električnog pastira, idealno i s vanjske, i s unutarnje strane čvrste ograde. Na ulazu u prostor gdje se drže svinje treba postaviti dezinfekcijsku barijeru.
Prilikom odlaska kod svinja treba koristiti čistu odjeću i obuću, a ulazak na farmu osobama izvan gospodarstva (veterinar, inspekcija) treba svesti na minimum. Površina na kojoj se drže svinje treba imati kaljužalište koje ima funkciju zaštite kože svinja od uboda insekata, ali služi i za rashlađivanje svinja u blatu. Povremeno ova kaljužališta treba dezinficirati kako ne bi postala izvor širenja zaraza. Deratizacija ili kontrola glodavaca je također važna biosigurnosna mjera kojom se glodavci uništavaju ili im se smanjuje brojnost. To je izuzetno važno jer glodavci (štakori i miševi) prenose zarazne bolesti, od kojih su neke i zoonoze od kojih mogu oboljeti i ljudi. Stoga provedba biosigurnosnih mjera u ekološkom uzgoju mangulice ima iznimno veliku važnost za sigurnu i održivu proizvodnju svinja.
