Od motorki spremnih za krčenje do planova za nove nasade — transformacija koju je donijelo udruživanje najbolje pokazuje koliko zajednički plasman i stabilan otkup mogu promijeniti sudbinu proizvođača.
Kad je cijena lješnjaka pala na svega 7 do 10 kuna po kilogramu, mnogi su se proizvođači našli na rubu odustajanja. Nasadi su se krčili, tržište je pucalo po šavovima, a nitko nije mogao jamčiti ni otkup ni sigurnost plasmana. Upravo u tom razdoblju, koje mnogi pamte kao najteže za domaće lješnjakare, rodila se ideja koja će promijeniti način njihova poslovanja i otvoriti put novom modelu suradnje. Danas, svega nekoliko sezona kasnije, zadruga Naš lješnjak okuplja gotovo 250 članova koji obrađuju više od 1100 hektara lijeske. Njihovi proizvodi pronalaze put do inozemnih tržišta, a sustav otkupa, skladištenja i logistike koji su zajednički izgradili postao je primjer kako se udruživanjem može stvoriti stabilan i održiv lanac vrijednosti. Priča ove zadruge pokazuje da zajedništvo, uz jasnu viziju i upornost, može biti odgovor i na najzahtjevnije tržišne izazove.
S Tomislavom Haršanjijem, upraviteljem zadruge, razgovarali smo o počecima inicijative, izazovima okupljanja proizvođača, razvoju tržišta lješnjaka te planovima koji bi u godinama koje dolaze mogli dodatno ojačati položaj domaćih proizvođača.
Što vas je potaknulo da pokrenete zadrugu i kako ste gradili povjerenje u trenutku kad nije bilo moguće jamčiti sigurnost plasmana?
Dokaz tome da iz najgorih situacija često proizlazi snaga za ostvariti nemoguće bila je godina neposredno prije osnivanja zadruge. Te je godine cijena lješnjaka pala na rekordno niskih (zapravo sramotnih) 7 do 10 kuna po kilogramu lješnjaka u ljusci. Proizvođači su bili očajni i uspješno smo se okupili na konvenciji u Đakovu i pokrenuli temu udruživanja. Iskreno, situacija je bila toliko loša da je svaka opcija udruživanja bila neizmjerno bolja od one u kojoj smo se tada zatekli, a glavni razlog početnog uspjeha zadruge bilo je zajedništvo mnogih koji su se u startu uključili u razvoj cijele priče. Teško je izdvojiti imena, ali u početnoj godini bilo nas je oko 100 i svatko je na svoj način omogućio da zadruga krene s poslovanjem.
Kako danas funkcionira sustav otkupa i logistike koji ste izgradili? Zašto je to proizvođačima sigurnije od klasičnog otkupa?
Za razliku od klasičnog otkupa, zadružni zajednički plasman u glavnom fokusu ima zadrugara. Budući da zadruga nije privatna, ne postoje privatni interesi niti privatni zahtjevi koji bi išli na uštrb razine usluge koju zadruga pruža te upravo zbog toga zadruga već tri godine zapravo podiže cijenu svim lješnjakarima u Hrvatskoj. Neovisno o količini, tipu, kvaliteti, udaljenosti — svim zadrugarima omogućen je zajednički plasman.
Prije plasmana zadrugari na svoju adresu dobivaju jumbo vreće, onoliko koliko su prijavili da žele plasirati preko zadruge, a zadruga potom šalje kamione s utovarnom rampom i dostavlja lješnjak u zadrugu. Za one koji lješnjak dovoze sami imamo spremne elevatore u koje se istresaju male jumbo vreće ili se kipa iz prikolice, te naravno istovar viličarom jumbo vreća koje zadrugari samostalno natovare.
Od subvencioniranog prijevoza pa sve do nagrade za one koji lješnjak dovezu sami, poslagali smo sve aspekte plasmana od potpune nule. Analiza se radi nakon separiranja, možeš, a i ne moraš biti prisutan na njoj (kako kome odgovara). Članovi nisu obavezni prodati lješnjak zadruzi, čak imaju i opciju da dovezeni lješnjak, ako im se ne sviđaju rezultati analize (na temelju koje se formira cijena), odvezu kući.
Što vam govore brojke rasta članstva — više od dvjesto proizvođača danas? Što to znači za tržište, a što za vas osobno?
Rast broja članova zadruge upućuje na to da je ovaj poslovni subjekt zapravo odgovor na probleme koji su se lješnjakarima nakupljali posljednjih 20 godina. Trenutno smo na gotovo 250 članova s više od 1100 hektara lijeske, što nas čini jednim od regionalnih lidera, ne samo unutar granica RH.
Meni osobno nema ništa draže nego čuti priče kolega koji su u godini prije osnivanja htjeli motorkama krčiti nasade, a sada me zovu i pitaju koju je sortu najbolje posaditi da prošire proizvodnju. Uspjeli smo postići to da oni koji su bili prinuđeni tjedne provoditi u krckanju, prebiranju te pakiranju lješnjaka na malo, u jesen rješavaju sav svoj urod lješnjaka u ljusci po boljim uvjetima nego da su prodavali jezgru.
Kako danas izgleda tržište lješnjaka u Hrvatskoj i gdje je prostor za domaće proizvođače?
Tržište lješnjaka gotovo je u potpunosti orijentirano na izvoz lješnjaka u ljusci. Nemogućnost konkuriranja velikim igračima iz inozemstva preradu finalnih proizvoda čini poprilično velikim izazovom. Ne usudim se izjaviti da je nemoguće, ali iako je svjetska potreba za prerađenim proizvodima od lješnjaka u stalnom porastu, izgradnja jednog subjekta koji bi se natjecao na toj sceni definitivno traži dugogodišnje planiranje i investiranje.
Hoće li zadruga jednoga dana zaigrati i tu utakmicu, vrijeme će pokazati. Iako je moj motiv bio stavljanje Našeg lješnjaka na police trgovačkih centara, vrlo brzo su mi na stol došle ponude po kojima se prerada našeg lješnjaka u Hrvatskoj gotovo nikako ne isplati.
Domaći proizvođači prisilno su se morali baviti preradom, što smatram iznimno teškom kombinacijom. Iako je svima nama plasirana ideja da bismo trebali proizvoditi, prerađivati, pakirati i tržiti finalne proizvode, realnost je takva da to zapravo nema smisla. Kao da automehaničaru kažete da bi sam trebao proizvoditi rezervne dijelove, ugrađivati ih i početi raditi na tome da plasira svoje vozilo — tako bih ja to nekako usporedio.
Mislim da su proizvodnja i prerada dva totalno različita svijeta i sam vidim koliko ih je komplicirano spojiti u jedno. Npr. u Italiji svjetski igrači, poput Ferrera, ne rade sve segmente prerade, već otkupljuju prženi lješnjak od manjih firmi koje se pak bave krckanjem i prženjem, a one lješnjak u ljusci otkupljuju od lokalnih zadruga. Svaki se dionik opskrbnog lanca specijalizirao za svoj dio i ne čudi da je cijena transporta, prerade i reuvoza povoljnija od lokalne prerade koja bi krenula od nule.
Koliko je zahtjevno nositi odgovornost prema svim tim ljudima, posebno sad kad ulazite u velike investicije?
Koliko je zahtjevno? Pa radi se otprilike o 250 obitelji, tu negdje, koje računaju na to da ćemo posao odraditi uspješno, unatoč tome što, kao i u proizvodnji, glavnina faktora koji utječu na poslovni rezultat nije u našim rukama. S obzirom na to da znam kroz što sve moji kolege prolaze jer sam i sam u istome kotlu, to definitivno ne olakšava. No, upravo nam investicije u opremu i unapređivanje proizvodnog procesa zapravo omogućavaju da preuzmemo odgovornost i svake godine damo svoj maksimum.
Vaša odluka o odlasku iz digitalnog svijeta bila je povezana i s potrebom da budete prisutniji u obitelji. Gdje ste danas u tom balansu?
Lagao bih kada bih rekao da taj balans nije drastično narušen te da, pogotovo u sezoni, glavninu svoga vremena nisam prisutan u obitelji. No, shvatio sam da svatko od nas mora odigrati svoju ulogu, a moja je trenutno takva da se borim za Naš lješnjak. Smatram da je uspostavljanje zadruge toga vrijedno te svojim primjerom želim djeci pokazati kako je nemoguće stvoriti nešto vrijedno, a da se za to ne žrtvuje nešto dragocjeno.
A što mi pomaže da ostanem prisutan? Spoznaja da je svaka uloga privremena te da sve poteškoće kroz koje prolazimo, što kao pojedinac, što kao obitelj ili zadruga, prolaze — i da se rezultati napornog, poštenog rada uvijek pokažu.
Gdje vidite Naš lješnjak za pet godina i što biste voljeli da se promijeni u vašoj svakodnevici?
Počeli smo snivati svoje vlastito skladište okruženo eksperimentalnim nasadima lijeske. Tko zna, kao što je i zadruga bila san mnogih proizvođača pa se ostvarila, možda i ovaj san postane java. Što se tiče mog ritma, uloge i svakodnevice — ove godine idem u mirovinu, šaljivo završava Tomislav.
Foto: Tihomila Jovanović
