Suvremeno poljoprivredno tržište prolazi kroz dinamične promjene obilježene sve većom potražnjom za prehrambenim novitetima. Nekada nezamislive biljne vrste, čija su prirodna staništa tisućama kilometara udaljena od Europe, danas pronalaze svoje mjesto na hrvatskim poljima, u staklenicima i na stolovima potrošača. Spojili smo okuse svijeta i domaći uzgoj u ovom prilogu Gospodarskog lista kao svojevrsni agro-vodič kroz 30-ak vrsta egzotičnog voća i povrća.
Novi voćarski i povrtni horizonti
Budući da hrvatsko voćarstvo i povrćarstvo idućih godina očekuju novi izazovi – od oštre međunarodne konkurencije do velikih klimatskih promjena koje će uzrokovati probleme u tradicionalnoj proizvodnji – neminovno je pravovremeno razmišljati o drugačijem pristupu poljoprivredi. S obzirom na ekološke uvjete, u kontinentalnoj Hrvatskoj mogu uspijevati razne otporne vanjske kulture, dok u priobalju i na otocima uspijevaju osjetljivije suptropske vrste, što domaćim proizvođačima otvara izvrsne ekonomske prilike. Bananu, ananas, naranču, limun, limetu, mandarinu, ogrozd, rogač, patlidžane, rajčice, kukuruz, grejpfrut, smokve, dinje, lubenice, ili kivi odavno smo prisvojili. Iako je stvarna domovina ovih kultura daleko od naših granica, mnoge od tih vrsta iznimno uspijevaju kod nas ili su toliko dugo prisutne u ponudi da svi znaju kako se jedu i pripremaju.
Iz gastronomskih, ali prvenstveno iz zdravstvenih razloga, preporučljivo je u prehranu uvrstiti hranu koja potječe iz najudaljenijih krajeva zemlje. Egzotične vrste posebno su omiljene u voćnim salatama, sokovima i koktelima. Gotovo svim ovim vrstama zajedničko je to što su iznimno bogate zdravim voćnim šećerima, vitaminima i mineralima, a napose antioksidansima. Mnogi antioksidansi ujedno imaju i prirodnu osobinu da hrani daju privlačnu boju – u rasponu od jarke žute i zelene, pa sve do intenzivne narančaste, crvene i ljubičaste.
Egzotični izgled i specifičan okus nepoznatih biljnih vrsta ne predstavljaju samo gastronomsku atrakciju; oni u sebi kriju malu riznicu raznolikih vitamina, minerala i fitonutrijenata. Znanstveno je dokazano da ovi spojevi udruženim djelovanjem mogu snažno zaštititi naš organizam od mnogih bolesti suvremenog svijeta.
Prednosti domaće proizvodnje i agroekološki uvjeti
Povoljni agroekološki uvjeti u cijeloj Hrvatskoj, osim u planinskim područjima s nadmorskom visinom iznad 1000 metara, omogućavaju uspješnu proizvodnju raznovrsnog kvalitetnog kontinentalnog i mediteranskog voća, ali i uvođenje novih, egzotičnih kultura. U Hrvatskoj postoji stvarna i tehnološki izvediva mogućnost uzgoja i proizvodnje takvih vrsta, kao i plasman njihovih plodova na sve zahtjevnije tržište željno noviteta.
Jedna od ključnih prednosti domaće proizvodnje u odnosu na uvoz jest neusporediva svježina. Razlika u kvaliteti egzotičnih proizvoda iz domaćeg uzgoja i proizvoda iz prirodnih staništa je očita. Razlog tome leži u činjenici da je egzotično voće i povrće iznimno zahtjevno za logistiku. Uvozni plodovi izloženi su dugotrajnom prijevozu, uz premještanje robe i nekoliko puta prije konačnog odredišta. S druge strane, kod domaćeg uzgoja, zbog neposredne blizine lokacije proizvodnje, mogućnost gubitka kvalitete proizvoda pri prijevozu od proizvođača do konačnog potrošača smanjena je na minimum. Ovaj agro-vodič donosi detaljan pregled za neke od vrsta egzotičnog voća i povrća koje uspijeva u našim krajevima, otkrivajući kako okusi svijeta mogupostati dio domaće proizvodnje.
EGZOTIČNE POVRTNE KULTURE
Chayote – Meksički krastavac
Meksički krastavac (Melothria scabra) je tradicionalna povrtna kultura koja se stoljećima uzgaja u Srednjoj i Južnoj Americi, i to pretežno na nadmorskim visinama između 800 i 1000 metara. U botanici se razlikuju dvije osnovne vrste chayotea – s izraženim bodljama na plodu i potpuno bez njih, dok se pojedine sorte dalje definiraju prema boji i veličini ploda. Biljka raste izrazito bujno, puzeći poput loze, pri čemu njezine vriježe mogu dosegnuti visinu, odnosno duljinu i do 12 metara. Koristi se uglavnom za ljudsku prehranu, a iako je većina ljudi upoznata isključivo s plodom, važno je naglasiti da su jestivi i listovi te korijen biljke.
Meksički krastavac kod nas je poznat i pod nazivima indijska tikvica, cucamelon, čajot ili šajot. U našim se kontinentalnim krajevima zbog klimatskih ograničenja ponaša isključivo kao jednogodišnja biljka, jer ne podnosi hladne zime, a njezin nadzemni dio ugiba i pri najmanjem mrazu. Nasuprot tome, u svojoj tropskoj domovini chayote je višegodišnja kultura.
Sadnja na otvorenom obavlja se u proljeće, čim prođe svaka opasnost od kasnih mrazova. Na jadranskoj obali sadi se već u travnju, dok na kontinentu sadnja započinje od početka pa sve do kraja svibnja. Zbog svoje tropske prirode, čajot zahtijeva izuzetno dobro, hranjivo tlo i velike količine vode.
Plod se u kulinarstvu upotrebljava identično kao i klasična tikvica. Sirovi čajot izvrstan je nariban u salatama ili salsama, a često se marinira s limunovim ili limetinim sokom. Listovi se pak pripremaju na isti način kao špinat ili kopriva, a od njih se spravlja i izuzetno ljekovit čaj. U terapeutskom smislu, dokazana je velika korist čaja od lišća koji aktivno pomaže u razbijanju bubrežnih kamenaca te se koristi u liječenju uznapredovale ateroskleroze i hipertenzije.
Chayote salata
Sastojci: 2 chayote ploda (meksička krastavca), 1 srednja rajčica, 4 nasjeckana mlada luka, 1/4 nasjeckane crvene paprike, 1/8 šalice svježeg lišća bosiljka, preljev po izboru (majoneza ili kečap).
Priprema: Meksičke krastavce pažljivo ogulite i narežite na pravilne kockice. Rajčicu također narežite na kockice. Sve pripremljene sastojke kombinirajte u velikoj zdjeli, dobro promiješajte i prelijte željenim preljevom.
Gorka dinja (Karela)
Gorka dinja (Momordica charantia), u svijetu poznata pod nazivom Karela, specifična je biljka koja prirodno raste u tropskim i suptropskim područjima Srednje i Južne Amerike, Afrike i Azije. Kroz povijest se intenzivno uzgaja i kao hrana i kao iznimno moćan lijek. Biljka raste u obliku loze s karakterističnim dugim, duboko rascjepkanim listovima i jarkim žutim cvjetovima. Sam plod izgledom podsjeća na izduženu, bradavičastu tikvicu, a oblikom asocira na krastavac. Mladi plod je intenzivno zelene boje, a kako dozrijeva, prelazi u prepoznatljivu narančasto-žutu boju. Potpuno zreo plod spontano puca, rastvarajući se na tri prepoznatljiva dijela, pri čemu otpušta brojne crvene sjemenke.
Svi dijelovi ove biljke odlikuju se izraženom gorčinom, no unatoč tome, potpuno su jestivi – i list, i plod, i sjeme. Nezreli plodovi predstavljaju izvrstan izvor vitamina C, kalija i fosfora. U kulinarstvu se gorka dinja najčešće priprema u kombinaciji s krumpirom, a može se kuhati, peći ili pržiti. Sušeni listovi se pak tradicionalno koriste za spravljanje ljekovitog čaja.
Medicinska vrijednost gorke dinje je fascinantna. Ona u sebi sadrži specifičan glikoprotein lektin koji je po svojoj biološkoj aktivnosti iznimno sličan inzulinu te dokazano i brzo snižava koncentraciju glukoze u krvi. Uz to, djeluje kao snažan imunomodulator; znanstveno je dokazano da ekstrakt ove biljke značajno pojačava imunološke stanične funkcije kod ljudi koji boluju od karcinoma i HIV infekcije, dovodeći do izravne smrti stanica karcinoma i učinkovito sprječavajući njihovo daljnje umnožavanje. Čaj od lišća pokazao se izuzetno korisnim u prevenciji i liječenju malarije, potiče probavu i posjeduje jaka antibakterijska svojstva.
VAŽNA NAPOMENA: Konzumacija gorke dinje se strogo ne preporučuje trudnicama i dojiljama. Aktivne tvari iz biljke dokazano izazivaju kontrakcije maternice, a mogu se štetno prenijeti na novorođenče putem majčinog mlijeka.
Jalapeno chili paprika
Jalapeno (Capsicum annuum) je prepoznatljiva zelena paprika Srednje Amerike, prosječne duljine 5-9 cm i širine oko 3 cm, koja se danas intenzivno uzgaja diljem svijeta. Bere se u fazi tehnološke zrelosti dok je još zelena, no ako se ostavi na biljci, poprima crvenu boju. Cvjetovi biljke su bijeli. Na Scovilleovoj ljestvici ljutine (SHU) jalapeno zauzima između 2.500 i 8.000 jedinica. Ovisno o uvjetima uzgoja i načinu pripreme, okus može varirati od blagog do prilično ljutog. Savršen je izbor za pripremu salse i svih jela u kojima se traži umjerena ljutina.
Ova paprika je izvrstan izvor vitamina B1, B2, kalija, magnezija i željeza. Aktivne tvari iz ploda (kapsaicin) djeluju stimulirajuće na želudac i crijeva, čime značajno poboljšavaju probavu. Također blagotvorno djeluju na srce i krvne žile jer pomažu u smanjivanju kolesterola i blagom razrjeđivanju krvi. Jalapeno je višegodišnja biljka i može uspješno živjeti niz godina u posudama ako se drži na odgovarajućoj temperaturi. Raste u obliku grma visine od 1 do 5 metara, sa zelenim, srednje velikim i blago naboranim listovima. Bogata je vitaminom A, moćan je antioksidans koji potiče imunitet i ubrzava metabolizam (poticanje sagorijevanja kalorija).
Chili umak
Sastojci: 1 sjeckani luk, 1 žličica kumina u prahu, 50 g naribane čokolade za kuhanje, 1 konzerva sjeckanih rajčica, šalica vode ili temeljca, 2 žlice maslinova ulja, jalapeno papričice po ukusu.
Priprema: Na maslinovom ulju kratko prepržite češnjak i luk, dodajte narezane papričice i kumin te sve prelijte rajčicom. Nakon 5 minuta kuhanja ulijte temeljac. Kada smjesa prokuha, na samom kraju umiješajte naribanu čokoladu i miješajte na laganoj vatri dok se potpuno ne rastopi.
Kabocha tikva
Kabocha tikva dolazi iz Azije i danas je prisutna na hrvatskom tržištu kroz cijelu godinu. Ima vrlo suho, ali ukusno meso, debljine 2-3 cm. Tanke je kore koja je također jestiva. Meso je debelo, sočno, slatko i tamno narančasto. Sadrži čak 15 mg beta-karotena na 100 g ploda.
Kabocha sadrži velike količine pektina koji veže otrove iz probavnih organa i tako čisti organizam te olakšava izbacivanje mokraće, što pospješuje rad bubrega, srca i krvnih žila. Odlična je hrana i lijek za bolesnike s bubrežnim i žučnim kamencima, kroničnim hepatitisom te cirozom jetre. Poput ostalih tikvica obično se koristi za pripremu priloga i juha, ali je dobra i za pečenje, kuhanje te pripremu kolača i pita.
Plavi krumpir
Plavi krumpir (Solanum vitelote) prirodno potječe s visokih predjela peruanskih Anda, a povijesni zapisi govore da je predstavljao omiljeno i ekskluzivno jelo tadašnjih drevnih kraljeva. Važno je naglasiti da su prirodno i snažno obojeni krumpiri ujedno i prvi krumpiri koje je čovječanstvo uopće pronašlo u povijesti, pa slobodno možemo reći da njihovim uvrštavanjem u prehranu unosimo duh tradicije drevnih civilizacija Maja i Inka, star nekoliko tisuća godina, izravno u naše domove.
Fascinantna i intenzivna plava boja ovog krumpira potječe isključivo od prirodnog pigmenta antocijana, koji pripada cijenjenoj skupini fitonutrijenata nazvanih flavonoidi. Ovdje se nikako ne radi o bilo kakvoj modernoj genetskoj manipulaciji niti o dodavanju umjetnih boja. Antocijani su u vodi potpuno topljivi biljni pigmenti koji se na svjetlu reflektiraju u rasponu od tamnocrvene pa sve do plavičaste boje. Oni daju prepoznatljivu boju borovnicama, kupinama, višnjama i brusnicama te ukrašavaju jesenske plodove i lišće vatrenim tonovima. Znanstveno je dokazano da su antocijani iznimno snažni antioksidansi koji aktivno vežu i neutraliziraju visoko reaktivne slobodne radikale u ljudskom tijelu, učinkovito sprječavaju štetno djelovanje opasnog UV zračenja te posjeduju jaka antibakterijska svojstva. Pritom intenzitet same boje ima izravan utjecaj na ukupnu razinu antioksidativne aktivnosti – što je boja tamnija, aktivnost je jača.
Ovaj krumpir ima tamnoplavu, gotovo ljubičastu glatku koru i identično tamnoplavo unutrašnje meso. Kora je potpuno glatka, a “oči” na gomolju su izrazito plitke. Okus mu je izvanredan i priprema se na potpuno uobičajene načine, baš kao i svaki drugi klasični krumpir. S plavim krumpirom moguće je načiniti izuzetno zanimljiv i vizualno atraktivan pečeni krumpir, pire (gnječeni krumpir) te vrlo interesantnu i dekorativnu krumpir salatu. Sadnja razvijenih gomolja na otvorenom obavlja se krajem ožujka ili početkom travnja, a tlo za uzgoj mora biti lagane teksture i iznimno bogato kvalitetnim humusom.
Plavi krastavac
Plavi krastavac (Decaisnea fargesii) predstavlja pravu poslasticu na Istoku, osobito u Kini odakle i potječe. Raste kao listopadni ili polulistopadni grm koji može dosegnuti visinu do 5 metara. Njegovi neobični plodovi plavosive boje izgledom podsjećaju na mahune boba, duljine oko 10 cm i širine 2 do 3 cm, a dozrijevaju u listopadu. Meso ploda je bijelo, karakteristične želatinozne teksture i ugodnog slatkog okusa, ispunjeno crnim sjemenkama veličine oko jednog centimetra. Izuzetno dekorativnom izgledu ovog grma pridonose i veliki perasto složeni listovi plavozelene nijanse koji mogu narasti od 60 do 90 centimetara. Cvjetovi su zvonasti, žutozeleni, promjera 3 do 6 cm, skupljeni u viseće cvatove duge i do pola metra. Biljka cvate od svibnja do lipnja.
Ova voćka nije izbirljiva po pitanju tla, no najbolje rezultate daje na plodnim, rastresitim i dobro ocijeđenim tlima. Odgovaraju joj sunčani položaji, iako uspijeva i u polusjeni. Budući da joj najviše štete hladni zimski vjetrovi, poželjno ju je saditi na zaštićenim mjestima u vrtu. Ne zahtijeva redovito orezivanje. Razmnožava se sjemenom, a proces nicanja traje od 1 do 4 mjeseca pri optimalnoj temperaturi od oko 18 °C. U jesen lišće poprima jarku žutu boju, što u kombinaciji s plavim plodovima stvara upečatljiv i atraktivan prizor u svakom eksterijeru.
Ljubičasta mrkva (Crna kraljica)
Sve mrkve u svijetu mogu se podijeliti u dvije osnovne klase: istočne i zapadne. Istočne mrkve povijesno potječu s azijskog kontinenta, prepoznatljive su po ljubičastoj ili žutoj boji te često imaju blago razgranat korijen. Specifična tamna, ljubičasta boja ovih mrkvi potječe od visokog udjela antocijana. S druge strane, zapadne mrkve koje su danas najraširenije razvijene su u Nizozemskoj; karakterizira ih jarkonarančasta boja koja proizlazi iz obilja beta-karotena. Općenito, mrkve danas mogu biti bijele, žute, narančaste, crvene ili ljubičaste.
Mrkva je iznimno vrijedan izvor prehrambenih vlakana, antioksidansa, esencijalnih minerala (magnezij, kalij, kalcij) te vitamina C i vitamina B kompleksa. Sadrži prirodno visok udio šećera (prvenstveno saharoze), dok su škrob i masnoće zastupljeni u minimalnim količinama. Zanimljiv je podatak da se tijekom prva četiri do pet mjeseci pravilnog skladištenja u korijenu mrkve sadržaj vitamina A čak povećava, a ako je stabilno zaštićena od utjecaja topline i direktne svjetlosti, ta se visoka nutritivna vrijednost uspješno održava i tijekom sljedeća tri mjeseca. Međutim, iznimno je važno mrkvu u skladištima ili hladnjacima ne držati u neposrednoj blizini jabuka ili drugog voća koje tijekom dozrijevanja otpušta plin etilen; etilen u mrkvi potiče sintezu gorkih spojeva (terpenoida), zbog čega ona brzo poprima neugodan okus.
Mrkva se konzumira na najrazličitije načine – sirova, kuhana ili pečena, kao baza za juhe, variva, umake i slastice. Svježi sok od mrkve, naročito u sinergiji sa sokom od cikle, tradicionalno se koristi kao izvrstan pročišćivač krvi te prirodni lijek protiv probavnih smetnji. Njezina terapeutska svojstva prepoznata su i kod ublažavanja simptoma astme, nervoze te raznih kožnih oboljenja.
Kultivar pod nazivom “Crna kraljica” nije proizvod modernog genetskog inženjeringa, već je rezultat uspješnog prirodnog križanja starih autohtonih sorti crne mrkve s komercijalnom narančastom mrkvom. Ova je mrkva teksturom i okusom znatno slađa te sadrži bitno više beta-karotena od standardnih sorti. Ključ njezine ljekovitosti leži u antocijanu, biljnom pigmentu zaslužnom za tamne nijanse koje susrećemo kod crnog vina, borovnica ili patlidžana. Antocijan u tijelu aktivno eliminira štetne slobodne radikale, sudjeluje u optimizaciji stanične energije, pomaže u regulaciji krvnog tlaka te djeluje preventivno na zdravlje srca i krvožilnog sustava. Visoka koncentracija beta-karotena u Crnoj kraljici osigurava zdravlje i bistrinu očiju, pridonosi elastičnosti kože te daje zdrav izgled kosi.
Maca
Maca (Lepidium meyenii) je skromna, ali iznimno otporna biljka s crvenkastim korijenom koji izgledom podsjeća na robusnu rotkvicu. Korijen mace se tradicionalno suši i u takvom stanju može zadržati svoja svojstva čak do 7 godina. Prema legendama iz doba Inka, njihovi su ratnici prije odlaska u bitke redovito konzumirali macu kako bi dobili nevjerojatnu fizičku snagu i izdržljivost. Međutim, nakon završetka bitaka obvezno im je bilo zabranjeno njezino uzimanje zbog njezina previše snažnog utjecaja na povećanje libida. Već prije 5.000 godina ova je kultura imala čvrstu reputaciju sredstva koje podiže energiju, jača seksualni nagon i povećava plodnost. Danas maca doživljava globalni procvat popularnosti upravo kao prirodni afrodizijak i adaptogen za jačanje cijelog organizma, a poznata je i pod nazivom “peruanski korijen”.
Uzgaja se iz sjemena i počinje klijati već u roku od 5 dana nakon sjetve. Korijen mace varira u veličini i obliku (može biti trokutast, spljošten, sferan ili pravokutan), kao i u boji – od zlatne, crvene i ljubičaste do crne i zelene. Izvorno najbolje uspijeva u hladnijim planinskim klimama na tlima siromašnijima solima, no uspješno su uzgojeni i varijeteti prilagođeni nižim i toplijim krajevima. U plodoredu se može uzgajati zajedno s krumpirom, a faza zrelosti za vađenje korijena nastupa nakon 8 do 10 mjeseci.
U prehrani se koristi u obliku brašna, soka, peče se ili suši i melje u prah koji se najčešće pije pomiješan s mlijekom ili vodom. Znanstvenu potvrdu svojih ljekovitih svojstava dobiva 60-ih godina 20. stoljeća nakon opsežnih istraživanja botaničara u Limi. Za razliku od sintetičkih preparata, maca nema zabilježenih štetnih nuspojava te se može uzimati svakodnevno. Dokazano ublažava simptome menopauze i hormonalnih poremećaja, pomaže kod muške sterilnosti jer povećava broj i pokretljivost spermija, djeluje kao potpora imunološkom sustavu te pomaže kod sindroma kroničnog umora. Ipak, ne preporučuje se trudnicama i dojiljama, a osobe s bolestima žuči, jetre ili visokim krvnim tlakom prije upotrebe trebaju se posavjetovati s liječnikom. Na tržištu je dostupna u obliku praha, praktičnih kapsula ili kao svježi korijen.
EGZOTIČNE VOĆNE VRSTE
Carambola (Starfruit)
Carambola je plod istoimenog bjelogoričnog drveta vrste Averrhoa carambola. U svijetu je izuzetno popularna pod komercijalnim nazivom Starfruit (zvjezdano voće). Njezina prirodna staništa su Indonezija, Indija i Šri Lanka. Plod je specifičan po tome što u poprečnom presjeku tvori savršenu petokraku zvijezdu, po čemu je i dobio ime.
Koža ploda varira od zelene do jarke žućkaste boje, ima lagano voštanu teksturu i potpuno je jestiva. Sočno meso je žuto i prozirno, a unutar njega se nalazi jedna crna, također jestiva sjemenka. Okus carambole opisuje se kao izrazito svjež, sočan i osvježavajući, a može se usporediti s jedinstvenom mješavinom okusa papaje, naranče i grejpa. Ovisno o sorti, zreli plod može biti izrazito žute ili zelene boje. Žuto voće obično ima kiselkasti okus, dok zelene sorte više slade. Plod je iznimno bogat ugljikohidratima, prehrambenim vlaknima, vitaminom C i vodom.
U kulinarstvu se carambola jede potpuno svježa i jestiva je u cijelosti. Često se koristi kao atraktivan dodatak salatama, kolačima, za pripremu vrhunskih marmelada i želea, u koktelima ili kao dekoracija ekskluzivnih jela. U našim agroekološkim uvjetima pogodna je prvenstveno za uzgoj u zaštićenom prostoru jer može podnijeti niske temperature samo do 5∘C.
Sok od carambole
Sastojci: Svježi plodovi carambole, umak (ili sok) od soje, voda ili sok od ananasa po ukusu, kocke leda.
Priprema: Pažljivo odrežite zelene rubove na krakovima carambole. Plod usitnite u blenderu i dodajte sok od soje. Smjesu razrijedite vodom ili sokom od ananasa prema vlastitom ukusu te poslužite s ledom.
Cherimoja
Cherimoja je tropska voćna vrsta koja potječe s visokih predjela Anda, a udomaćena je još u doba drevnih Inka koji su je aktivno uzgajali. Uspijeva na nadmorskim visinama od 1000 do 2000 metara. Zbog specifičnog oblika koji podsjeća na srce, često je nazivaju i “ljubavnim voćem”.
Kora ploda je smeđe-zelene boje, izrazito je tanka i na površini ima specifične šare koje nalikuju na riblju ljusku. Ispod kore krije se nježno meso čiste bijele boje koje je iznimno bogato vitaminom C, unutar kojeg su pravilno raspoređene crne koštice.
U hrvatskim uvjetima cherimoja je vrlo pogodna za uzgoj u zaštićenom prostoru, a može izdržati minimalne temperature do 5∘C. Prilikom kupnje ili berbe, plodovi koji se u ruci čine teškima za svoju veličinu u pravilu su najsočniji. Ako su plodovi nedovoljno zreli, mogu se jednostavno ostaviti da dozore kroz dva do tri dana na sobnoj temperaturi, idealno zatvoreni u običnoj papirnatoj vrećici. Najbolje ju je konzumirati potpuno svježu – plod se jednostavno prereže na pola i meso se jede izravno žlicom. Premda je svježa nezamjenjiva, od njezinih se plodova mogu spravljati i vrhunski želei ili ukusni džemovi.
Granadilla
Granadilla (Passiflora ligularis), u svijetu poznatija pod nazivom sweet granadilla, raste kao snažna i bujna penjačica. Porijeklom je iz Južne Amerike. Karakterizira je jaka, ali istovremeno izrazito krhka kora jarke narančaste boje.
Sam plod oblikom i svojom veličinom podsjeća na šljivu, a vanjska ljuska mu je tvrda i sjajna. Granadilla se odlikuje izvanrednim slatkasto-kiselim okusom. Unutrašnjost ploda ispunjena je žutim mesom koje teksturom nalikuje na žele, u kojem se nalaze hrskave crne jestive sjemenke. Riječ je o tipičnom suptropskom voću kod kojeg pulpa predstavlja glavni jestivi dio. Izuzetno je aromatična i predstavlja izvrstan izvor vitamina A, C i K, kao i minerala poput fosfora, željeza i kalcija. Konzumira se pretežno svježa, no može se kuhati ili prerađivati u vrhunske osvježavajuće sokove. Važno je napomenuti da se čvrsta koža ploda ne jede.
Goji – crveni dijamant
Goji (Lycium barbarum) s potpunim pravom nosi svoj globalni komercijalni naziv “crveni dijamant”. Plodovi su karakteristične narančasto-crvene boje, veličine od 1 do 2 centimetra, a unutar sebe sadržavaju između 10 i 60 sitnih sjemenki. Kada se plodovi osuše, svojom jedinstvenom teksturom i okusom neodoljivo podsjećaju na grožđice. Ova bobičasta biljka podrijetlom je iz Kine te vrtoglavom brzinom osvaja svjetske ljestvice “supervoća”, zahvaljujući svojim nevjerojatnim antioksidativnim i terapeutijskim svojstvima.
Izuzetna ljekovita svojstva goji plodova bila su prepoznata već prije nekoliko tisuća godina, kada su ove bobice predstavljale nezaobilazno ljekovito sredstvo u sklopu kineske, tibetanske i tradicionalne indijske medicine. Osim što se u drevnim zapisima spominju kao “eliksir mladosti”, smatralo ih se univerzalnim lijekom za bolesti cirkulacijskog, imunološkog, probavnog i mokraćnog sustava. Zbog eksplozivnog porasta zanimanja modernog društva posljednjih godina, ovo supervoće danas prolazi kroz sve veći broj rigoroznih znanstvenih studija i kliničkih procjena.
Moderna istraživanja su nedvojbeno pokazala da osim uobičajenih makro i mikronutrijenata, plodovi gojija obiluju znatnim količinama mnogih drugih specifičnih spojeva, što ih opravdano smješta na sam tron funkcionalne hrane. Energetska vrijednost sušenog ploda iznosi 370 kcal na 100 grama, a grubi nutritivni sastav čini otprilike 68% ugljikohidrata, 12% proteina, 10% vlakana i 10% masti. U njima se krije pravo bogatstvo vitamina C, E, B1, B2 i B6, čak 18 esencijalnih aminokiselina te 21 element u tragu, među kojima se ističu željezo, cink, bakar, germanij, selen, kalcij i fosfor. Plodovi su uz to krcati karotenoidima (beta-karoten, zeaksantin, lutein, likopen, kriptoksantin, ksantofil), fitosterolima (beta-sitosterol), ciperonom, solavetivonom, fizalinom i betainom.
U pogledu uzgoja, goji je iznimno pogodan za sadnju na otvorenom u kontinentalnoj Hrvatskoj jer je nevjerojatno otporan na hladnoću i podnosi zimske temperature i do −30∘C. Na tržištu je najčešće dostupan kao sušeni plod, ali se može konzumirati i u obliku prirodnih sokova, čaja te kao specifičan dodatak pojedinim vrstama vina. Osim kao suplement i supervoće, goji bobice sve češće ulaze u svakodnevne jelovnike kao prepoznatljiv sastojak mnogih azijskih recepata s rižom, piletinom i svinjetinom.
Tamarind
Tamarindus indica, ili jednostavno Tamarind, jedinstvena je biljka mahunarka koja vuče porijeklo s afričkog kontinenta. Plod se sastoji od smeđe čvrste vanjske ljuske unutar koje se nalazi meka, kisela pulpa karakteristične crvenkasto-smeđe boje. Mahuna je dugačka od 6 do 10 centimetara i sadrži između 1 i 6 sjemenki koje imaju izrazito tvrdu oblogu. Pulpa potpuno nezrelog voća je jestiva, ali se odlikuje izrazito jakom kiselošću. Kako plod dozrijeva, tako kiselost opada, a meso postaje primjetno slađe. Same sjemenke su spljoštenog oblika, smeđe boje i visokog sjaja.
Tamarind predstavlja izuzetno vrijedan prirodni izvor kalcija, kolina, vlakana, folne kiseline, magnezija, niacina, fosfora, kalija, tiamina te vitamina C i K. Zreli plodovi se masovno koriste u pripremi raznih deserata, džemova, u osvježavajućim sokovima i zaslađenim pićima, ili se konzumiraju samostalno kao snack. Od pulpe se u nekim zemljama tradicionalno izrađuju i izvrsni bomboni. Također, tamarind se kao prepoznatljiv začin dodaje u juhe, variva i mnoga druga tradicionalna jela. Zbog svojih klimatskih zahtjeva, ova je kultura iznimno pogodna za uspješan uzgoj na otvorenom u području Dalmacije i na jadranskim otocima.
Casana
Casana (Solanum cajanumense) je brzorastuće stablo iz porodice pomoćnica (Solanaceae), čija su prirodna domovina visoke visoravni Ekvadora. Stablo naraste do 2 metra visine, a cvjetovi biljke su dvospolni i potpuno samooplodni. Casana može rasti na različitim tipovima tala – uspijeva na pješčanom, ilovastom, pa čak i na teškom glinenom tlu, no ključni preduvjet za uspjeh je da tlo bude izvrsno drenirano, a položaj maksimalno osunčan. Biljka ulazi u rod izuzetno brzo – plodove počinje davati već u roku od 2 godine nakon sadnje iz sjemena.
Plodovi su ovalnog oblika i kada potpuno dozore dobivaju prekrasnu zlatno-žutu boju. Konzumiraju se sirovi ili kuhani, a odlikuju se izrazito slatkim i sočnim okusom koji najviše podsjeća na neobičan spoj breskve i rajčice. U našim klimatskim uvjetima casana je iznimno pogodna za uzgoj u zaštićenom prostoru jer može podnijeti niske temperature samo do 0∘C.
VAŽNA NAPOMENA: Potrebno je voditi računa o tome da su nezreli plodovi casane toksični, pa se smiju konzumirati isključivo potpuno zreli, zlatno-žuti plodovi.
Babaco (Planinska papaja)
Babaco, ili u botanici poznat kao planinska papaja (Carica pentagona), izuzetna je voćna vrsta porijeklom iz Ekvadora i gornjeg toka rijeke Amazone. Plodovi babaca su iznimno bogati vitaminima A i C, dok istovremeno sadrže vrlo niske količine šećera. Ono što babaco čini posebno vrijednim jest visok udio enzima papaina, koji ima ključnu ulogu u probavi masti i proteina u ljudskom organizmu. Ovaj izuzetno koristan enzim najviše je koncentriran u samoj koži ploda, zbog čega se preporučuje voće jesti s kožom kako bi se iskoristila njegova puna biološka vrijednost. Osim papaina, plod sadrži znatne količine beta-karotena, kalcija, vlakana, magnezija i kalija.
Plodovi rastu u atraktivnim, gustim grozdovima na samom stablu. Babaco ima vrlo upečatljiv, cilindrični oblik koji podsjeća na torpedo, odlikuje se žutom kožom i sočnim žutim mesom koje je potpuno bez sjemenki. Voće je najbolje konzumirati potpuno svježe, i to tek kada je u potpunosti zrelo. Okus mu je izrazito svjež i sladak, a stručnjaci ga definiraju kao savršenu prirodnu kombinaciju okusa jagode i dinje.
Nezreli, zeleni plodovi babaca nalaze široku primjenu kao zeleno povrće u pripremi egzotičnih umaka, poput curryja i chutneyja, pri čemu se plodovi obično kuhaju ili pirjaju. Sočno meso zrelih plodova predstavlja i izvrstan dodatak miješanim voćnim salatama. U našem podneblju babaco je iznimno pogodna vrsta za uzgoj u zaštićenom prostoru (staklenici i plastenici) jer može podnijeti niske temperature do 0∘C.
Sibirske (Medene) borovnice – Honeyberry
Sibirska borovnica, u svijetu poznata pod komercijalnim nazivom Honeyberry, prirodno potječe iz surovih predjela Rusije, sjeveroistočne Azije i Japana. Ova vrsta ima specifičnu osobinu da nije samooplodna, što znači da je prilikom podizanja nasada obavezno posaditi barem dvije različite biljke kako bi se osiguralo uspješno oprašivanje. Sadnice ulaze u rod izuzetno rano, dajući prve plodove već u drugoj godini nakon sadnje.
Biljka raste u obliku dugovječnog listopadnog grma koji može dosegnuti visinu do 2 metra. Cvate vrlo rano, već u ožujku, a njezini sitni, bijeli i iznimno mirisni cvjetovi posjeduju nevjerojatnu otpornost na proljetne mrazove te bez ikakvih oštećenja mogu izdržati temperaturu do −7∘C.
Plodovi sibirske borovnice sazrijevaju izuzetno rano, već u svibnju, što ih čini prvim voćem u sezoni. Plodovi su prepoznatljive plave boje s karakterističnom voštanom prevlakom, imaju duguljasti oblik duljine oko 2 centimetra, dok je unutrašnje meso intenzivne crvene boje s sitnim sjemenkama, teksturom slično unutrašnjosti kivija. Okus ploda varira od kiselkastog pa sve do blago slatkog ili ugodno gorkastog. Mogu se konzumirati potpuno svježe ili se koriste kao izvrstan dodatak raznim pitama, kolačima, za pripremu vrhunskih džemova, prirodnih voćnih sokova i jogurta. Zbog izuzetno snažnih antioksidativnih svojstava i iznimno visoke koncentracije vitamina C i D, sibirske borovnice se ubrajaju u izrazito ljekovite voćne vrste.
Guava
Guava je cijenjeno malo tropsko voće iz vrste Psidium guajava, koje vuče porijeklo iz toplih predjela Srednje i Južne Amerike. Ovisno o konkretnoj sorti, plod oblikom može biti savršeno okrugao, ovalan ili kruškolik, dok kora varira od zelene do jarke žute boje. Sama koža ploda može biti tvrda i gorkastog okusa, ili pak izrazito mekana i slatka. Unutrašnje meso je iznimno atraktivno i kreće se u rasponu od čiste bijele pa sve do tamno ružičaste boje, a u sebi sadrži brojne sitne, tvrde sjemenke. Guava se odlikuje profinjenim slatkim ili kiselkastim okusom koji se najčešće opisuje kao savršena kombinacija zrele kruške i šumske jagode. Ima vrlo specifičan i ugodan miris koji podsjeća na svježu koru limuna, ali je znatno manje oštar.
Plod pršti važnim nutrijentima – iznimno je bogat bakrom, prehrambenim vlaknima, folnom kiselinom, željezom, manganom, kalijem te vitaminima A i C. Poput tamarinda, guava je zbog svojih klimatskih zahtjeva izuzetno pogodna za uzgoj na otvorenom u području Dalmacije i na otocima, jer odrasla biljka bez problema podnosi kratkotrajne padove temperature do 0∘C. Velika prednost za uzgajivače jest činjenica da biljka počinje davati prve plodove već u prvoj godini nakon sadnje.
Znanstvena istraživanja su otkrila fascinantnu činjenicu: plodovi guave sadrže znatno više moćnog antioksidansa likopena od bilo kojeg drugog poznatog voća ili povrća. Likopen ima ključnu ulogu u zaštiti zdravih stanica ljudskog organizma od razornog djelovanja slobodnih radikala koji uzrokuju teška oštećenja, uključujući začepljenje arterija, makularnu degeneraciju, teške probleme sa živčanim sustavom, pa čak i nastanak raka.
U kulinarstvu se guave najčešće jedu potpuno sirove kao svježe voće, ili se narezane zajedno sa sjemenkama dodaju u bogate salate. Također, imaju izuzetno široku primjenu u pripremi tradicionalnih pita, džemova, želea, raznih umaka, prirodnih sokova i ljekovitih čajeva.
Pita od guave i banane
Sastojci: 2 zrele jestive banane, 1 šalica prirodnog nektara od guave, 1 šalica šećera, svježi sok od 1 limuna, prstohvat soli, 3 šalice kukuruznog brašna, 3 šalice hladne vode, prethodno pečene prhke kore za pitu.
Priprema: U posudi kombinirajte nektar od guave, limunov sok, šećer i sol te pustite da zakipi. Posebno izmiksajte kukuruzno brašno i hladnu vodu pa polagano umiješajte u zakipjelu smjesu. Maknite s vatre i ostavite da se potpuno ohladi, a potom pažljivo kombinirajte s narezanim bananama i ravnomjerno izlijte na prethodno pečene kore za pitu.
Pitahaya (Zmajevo voće)
Pitahaya, u svijetu poznata pod izuzetno atraktivnim komercijalnim nazivom Zmajevo voće, plod je specifičnog kaktusa koji cvjeta nekoliko puta svake godine. Cvijet ovog kaktusa je nestvarno lijep, doseže duljinu od oko 15 centimetara i širinu od čak 30 centimetara u promjeru. Cvate isključivo noću, a odumire već s prvim jutarnjim zrakama sunca. Da bi kaktus uopće dao plod, potrebno je uspješno oprašivanje koje u tropskim krajevima obavljaju isključivo noćni oprašivači – specifični moljci i šišmiši.
Čvrsta i atraktivna kora ploda nije jestiva, već se konzumira isključivo nježno meso u samoj unutrašnjosti. Postupak pripreme je jednostavan: plod se nožem prereže na pola, nakon čega se unutrašnjost jednostavno pojede žličicom, ili se nareže na pravilne kriške identično kao lubenica. Plod se također može prerađivati u izuzetno ukusan sok. Kod nas je uzgoj pitahaye moguć jedino i isključivo u zaštićenom prostoru s kontroliranim grijanjem, budući da ova tropska vrsta nikako ne podnosi temperature ispod 12∘C te zahtijeva izrazito nisku relativnu vlažnost zraka.
Zmajevo voće se u suvremenoj prehrani toplo preporučuje zbog svoje iznimno bogate nutritivne vrijednosti i dokazanih zdravstvenih benefita.
Kiwano – voće s najviše vitamina C
Kiwano (Cucumis metuliferus) predstavlja uistinu jedinstveno voće koje svojim fascinantnim vanjskim izgledom neodoljivo podsjeća na plodove iz filmova znanstvene fantastike. Znanstveni podaci govore da je ova kultura čovječanstvu poznata već više od 3000 godina. Plod se odlikuje sjajnom zlatnožuto-narančastom korom koja je u potpunosti obasuta karakterističnim malim, oštrim bodljama, što objašnjava zašto kiwano u svijetu često nazivaju “bodljikavom dinjom”.
Unutrašnjost ploda krije prekrasno, želatinasto meso sjajne limeta-zelene boje koje je ispunjeno brojnim sitnim jestivim sjemenkama. Kiwano donosi potpuno novu, osvježavajuću aromu nježnog okusa u kojem se savršeno prožimaju note zrele banane, dinje, limete i maracuje, što pruža posve novo i totalno egzotično gastronomsko iskustvo. Zbog izuzetnog mineralno-vitaminskog sastava, u narodu ga često nazivaju i “zlatnom narančom”.
Kiwano se u modernoj gastronomiji koristi na brojne načine:
- Kao izuzetno osvježavajuće samostalno piće ili kao svježe stolno voće.
- U kombinaciji s drugim vrstama voća ili prirodnim sokovima stvara vrhunske, ukusne egzotične napitke i atraktivne koktele.
- Kao vrhunski desert u kombinaciji s voćnim kolačima od sira (cheesecake), s pudinzima, sladoledom te raznim slatkim preljevima i kremama.
- Kao atraktivno vizualno iznenađenje za goste ili poslovne partnere – plod se prereže na pola, meso se pažljivo izvadi, a izdubljene polovice kiwana služe kao unikatne prirodne posudice za posluživanje voćnih salata ili sladolednih deserta.
- Zbog svog neobičnog oblika koristi se kao vrhunska dekoracija na platama s drugim voćem ili u sklopu unikatnih cvjetnih aranžmana, te je postao potpuno neizostavan inventar u prestižnim cocktail barovima.
U pogledu poljoprivredne proizvodnje, kiwano je iznimno pogodan za uzgoj na otvorenom u našim krajevima, a daje i dokazano izvrsne prinose pri uzgoju u zaštićenim plastenicima.
Passion fruit – Maracuja
Maracuja (Passion fruit) je dugovječna višegodišnja biljka trajnica, autohtona u toplim tropskim regijama Južne i Srednje Amerike. U svijetu je izuzetno poznata po svojim prekrasnim, krupnim bijelo-ljubičastim cvjetovima koji imaju veliku dekorativnu vrijednost. U ozbiljnoj komercijalnoj proizvodnji dominiraju dvije glavne sorte: ljubičasta maracuja (Passiflora edulis L.), koja se pretežno uzgaja u Africi i Indiji, te žuta maracuja (Passiflora edulis var. flavicarpa), koja se masovno proizvodi u Peruu, Brazilu i Ekvadoru.
Svježi plodovi maracuje predstavljaju pravu bombu vitamina A, kalija i visokokvalitetnih dijetalnih vlakana, dok je njezin čisti prirodni sok izuzetno bogat askorbinskom kiselinom (vitaminom C). Plodovi su okruglog ili ovalnog oblika, a unutrašnjost im je izrazito sočna i ispunjena brojnim sitnim sjemenkama. Voće se može konzumirati potpuno sirovo ili se koristi u industrijskoj proizvodnji sokova, pri čemu se sok maracuje vrlo često dodaje u ostale voćne sokove radi dramatičnog poboljšanja i podizanja prirodne arome.
U našim kontinentalnim klimatskim uvjetima maracuja se može izuzetno uspješno uzgajati. Biljka raste nevjerojatno brzo te svojim krupnim, zelenim mesnatim listovima u kratkom vremenu može potpuno prekriti površinu od 6 do 9 kvadratnih metara, darujući uzgajivaču stotine prekrasnih cvjetova i iznimno ukusnih plodova. Za uspješan uzgoj potrebno je dvogodišnje razvijene sadnice posaditi na maksimalno osunčano mjesto, uz obavezno osiguravanje čvrste potporne konstrukcije identične onoj za vinovu lozu. Biljka zbog svoje bujnosti zahtijeva obilno i redovito zalijevanje. Vrlo je pogodna za uzgoj na otvorenom, daje vrhunske prinose u plastenicima, a u uvjetima Dalmacije i na jadranskim otocima može se bez ikakvih problema uzgajati na otvorenom polju kroz cijelu godinu.
Papaja
Papaja se u svijetu s punim pravom naziva i “tropskom dinjom”, budući da svojim profinjenim okusom i teksturom mesa neodoljivo podsjeća na domaću dinju. Danas se najviše uzgaja u Južnoj Americi, Indiji i južnim dijelovima Afrike. Samo stablo papaje ima specifičan izgled i najviše nalikuje elegantnoj palmi, dok plodovi mogu dosegnuti impresivnu težinu od čak deset kilogramata.
Kora potpuno zrelog ploda je karakteristične žute ili narančaste boje, često prošarana prirodnim smeđim mrljama. Plodovi koji se uberu prije pune zrelosti (zeleni plodovi) ne propadaju, već se tradicionalno kuhaju i pripremaju kao ukusno povrće. S druge strane, potpuno zrela papaja konzumira se kao voće i sadrži znatno veće koncentracije vitamina.
Prilikom pripreme za jelo, papaju je potrebno oštrim nožem presjeći uzdužno na dvije jednake polovice. Nakon toga se običnom žlicom jednostavno izvađuju sjemenke iz središnje šupljine, identično kao kod pripreme dinje, te se pažljivo oguli vanjska kora. Ovo voće je apsolutno idealno za pravljenje vrhunskih voćnih salata, a izuzetno je ukusno i kada se posluži jednostavno isječeno na tanke kriške i izravno preliveno svježim limunovim sokom. U našem podneblju vrlo je pogodna za uzgoj u zaštićenom prostoru gdje bez problema podnosi temperaturu do 12∘C, uz obavezno osiguravanje vrlo niske relativne vlažnosti zraka.
Orijentalna dinja (Jeju dinja)
Orijentalna dinja (Cucumis melo var. makuwa), na korejskom jeziku poznata pod nazivom “chamoe”, slovi za krastavac izuzetno visoke kakvoće. Ova se specifična dinja povijesno razvila od divljih srodnih vrsta u Aziji, a njezin uzgoj ima iznimno dugu tradiciju. U Indiji i Kini orijentalne se dinje u ljudskoj prehrani aktivno koriste još od razdoblja prije Krista, dok su se na europskom kontinentu prvi put pojavile u 5. stoljeću.
Orijentalna dinja u svom plodu sadrži visoke koncentracije vitamina E, kalcija, kalija, drugih važnih vitamina i folne kiseline, uz izrazito visok udio čiste vode. Zbog toga je tijekom vrućih ljetnih mjeseci, kada se ljudi pojačano znoje, ovo voće idealan prirodni izbor za brzo i učinkovito gašenje žeđi. Ova egzotična dinja odlikuje se iznimno visokim sadržajem prirodnih šećera i vrlo malom sjemenskom ložom koja se s nevjerojatnom lakoćom odvaja od ploda. Meso joj je iznimno sočno, karakteristične čvrste bijele boje i prekrasnog slatkastog mirisa.
Plod ima vrlo tanku koru, no unatoč tome iznimno dobro podnosi transport, ne puca prilikom manipulacije i može se skladištiti na duže vrijeme. Znanstvene analize pokazale su da je ova dinja izvrsna u liječenju žutice, učinkovito uklanja kronična začepljenja crijeva, pokazuje snažno antikancerogeno djelovanje te djeluje kao iznimno koristan i blag prirodni laksativ.
Tamarilo
Tamarillo (Solanum betaceum, sin. Cyphomandra betacea) podrijetlom je iz Perua, Čilea, Ekvadora i Bolivije. Vrlo je pogodna vrsta za uzgoj u zaštićenom prostoru, a budući da podnosi temperaturu do 0 °C, u Dalmaciji i na otocima može se uzgajati i na otvorenom.
Tamarilo daje jestive plodove u obliku jajeta. Plodovi rastu pojedinačno ili u grozdovima od 3 do 12 komada. Različitih su dimenzija, uglavnom od 4,5 do 8 cm duljine i 3 do 4 cm širine. Površinska boja ploda može biti tamnoljubičasta, zagasitocrvena, narančasta ili žuta, a plodovi često mogu biti prošarani tankim uzdužnim tamnim linijama. Boja mesa varira od narančastocrvene ili narančaste do žute ili kremžute.
Dok je kožica dosta čvrsta i neugodna okusa, vanjski sloj ploda je sočan i blag. Meso je meko, sočno i slatko-kiselkasto, okruženo sjemenom u dva poduža odjeljka. Žuti plodovi su obično i nešto slađi. Unutrašnjost ploda može biti tamna, tamnoljubičasta, crvena ili žuta (kod žutih i narančastih plodova). Jestivo sjeme je tanko, gotovo plosnato, okruglo, te veće i tvrđe nego kod obične rajčice. Tamarillo je bogat kalcijem, karotenom, niacinom, fosforom, željezom, proteinima, vitaminom C i tiaminom.
Najčešće se jede sirov. Plod je osvježavajućeg slatko-kiselog okusa i stoga je popularan za salate, variva, džemove, želee, sokove te kao nadjev za kolače. Koža se može jesti, ali ima vrlo gorak okus pa se uglavnom odstranjuje.
Curuba
Curuba (Passiflora tarminiana) ima plod dug do 10 cm i širok oko 3 cm. Meso i sjemenke su jestivi, a okus je blago kiselkast i podsjeća na kombinaciju jabuke, naranče i krastavca. Koža je glatka, žuta i mekana. Zemlja podrijetla je Južna Amerika. Biljka raste kao loza, a tijekom cvatnje krase je prekrasni ružičastocrveni cvjetovi. Bogata je kalcijem, željezom, niacinom, riboflavinom, natrijem te vitaminima A i C. Curuba se obično jede svježa kao voćka, ali se konzumira i kuhana ili prerađena u sok. Koža ploda nije jestiva.
Osvježavajući desert od curube
Sastojci: 2 šalice soka od curube, 6 bjelanjaka, 1 ½ šalica šećera, 2 ½ žlice želatine.
Priprema: Potopite želatinu u 6 žlica vode. Voćni sok i šećer stavite da zakipi te u to dodajte pripremljenu želatinu. Kada smjesa postane potpuno glatka, ostavite je da se ohladi u hladnjaku. Nakon hlađenja, smjesu lagano umiješajte u čvrsti snijeg od bjelanjaka te ulijte u zdjelu premazanu uljem slatkog badema.
Indijanska banana
Indijanska banana (Asimina triloba), poznata i pod nazivom pawpaw, egzotična je voćna vrsta podrijetlom iz Sjeverne Amerike. Raste kao listopadno stablo ili grm visine do 5 metara. Izuzetno je otporna na niske temperature i bez problema podnosi zimske kontinentalne minuse čak do -30 °C, što je čini savršenom kulturom za uzgoj u svim dijelovima Hrvatske. Plodovi su duguljasti, u početku zeleni, a u fazi pune zrelosti u jesen poprimaju žutozelenu boju. Meso je iznimno kremasto, bogato i glatko, a okus donosi nevjerojatan tropski spoj banane, manga i ananasa.
Biljka cvate u proljeće prepoznatljivim, tamnocrvenim do purpurnim zvonastim cvjetovima. Asimina u prvim godinama uzgoja voli blagu sjenu, dok kasnije traži potpuno sunčane položaje. Nije izbirljiva prema tlu, ali preferira bogata, humusna i dobro drenirana tla. Budući da ima vlastite prirodne obrambene spojeve (acetogenine) u listovima i granama, praktički je otporna na nametnike, pa je idealna za ekološki i održivi uzgoj bez upotrebe pesticida.
Plodovi indijanske banane iznimno su bogati antioksidansima, vitaminima A i C, te esencijalnim mineralima poput kalcija, magnezija, željeza i mangana. Znanstvena istraživanja usmjerena su na spojeve iz njezina tkiva koji pokazuju snažno djelovanje u borbi protiv tumorskih stanica i jačanju imunološkog sustava. Zbog visoke koncentracije vlakana, odlično djeluje na regulaciju probave i metabolizma.
Jede se prvenstveno svježa – plod se jednostavno prereže napola, žlicom se izvadi kremasto meso, a krupne crne sjemenke se odstrane jer nisu jestive. Zbog svoje maslačne i fine teksture, meso asimine je izvrstan dodatak za voćne salate, pripremu domaćeg sladoleda, pudinga, kremastih smoothieja, ali i kao punjenje za egzotične pite i kolače.
Kolač od indijanske banane
Sastojci: 2 šalice mekanog kremastog mesa potpuno zrele indijanske banane, 1 ½ šalica brašna, 1 šalica smeđeg šećera, ½ šalice otopljenog maslaca (ili margarina), 2 jaja, 1 žličica praška za pecivo, ½ žličice sode bikarbone, prstohvat soli, ½ šalice nasjeckanih prepečenih badema ili oraha.
Priprema: U velikoj posudi pjenasto umutite jaja i smeđi šećer, pa dodajte otopljeni maslac i dobro izgnječeno meso indijanske banane. U posebnoj posudi prosijte suhe sastojke: brašno, prašak za pecivo, sodu bikarbonu i sol. Polagano sjedinite mokre i suhe sastojke, a na samom kraju nježno kuhačom umiješajte nasjeckane bademe. Smjesu izlijte u prethodno namašćen kalup za pečenje. Pecite u pećnici zagrijanoj na 180 °C otprilike 35 do 40 minuta, odnosno dok čačkalica umetnuta u sredinu ne iziđe čista. Ostavite da se ohladi prije rezanja.
Domaći sladoled od indijanske banane
Sastojci: 1 ½ šalica čistog mesa zrele indijanske banane, 1 šalica punomasnog slatkog vrhnja, ½ šalice punomasnog mlijeka, ½ šalice meda ili kristalnog šećera, 1 žličica svježeg limunova soka.
Priprema: Meso indijanske banane stavite u blender, dodajte limunov sok i dobro izmiksajte dok ne dobijete potpuno glatku, svilenkastu kašu. U posebnoj posudi lagano zagrijte mlijeko i šećer (ili med) samo toliko da se šećer potpuno otopi, pa maknite s vatre i pustite da se ohladi. Ohlađeno mlijeko pomiješajte s kašom od banane i tekućim slatkim vrhnjem. Smjesu dobro izjednačite pjenjačom, ulijte u plitku posudu i stavite u zamrzivač. Kako biste spriječili stvaranje kristala leda, sladoled svakih 30 minuta izvadite i dobro promiješajte vilicom ili mikserom, i tako ponovite 3 do 4 puta dok se potpuno ne stisne.
Kremasti smoothie od Asimine
- Sastojci: 1 zreli plod indijanske banane, 1 šalica bademovog ili običnog mlijeka, 1 žlica meda, par kapi ekstrakta vanilije, šaka kockica leda.
- Priprema: Plod asimine prerežite napola, žlicom izvadite kremasto meso i pažljivo odstranite krupne crne sjemenke. Meso ploda stavite u blender, dodajte hladno mlijeko, med i vaniliju te sve dobro izmiksajte dok ne dobijete potpuno glatku, pjenastu teksturu. Poslužite odmah u visokim čašama s ledom.
Limunska trava
Limunska trava (Cymbopogon citratus) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice trava (Poaceae), podrijetlom iz tropskih područja Azije, točnije Indije i Šri Lanke. Raste u gustim busenima oštrih, izduženih plavozelenih listova koji mogu doseći visinu do 1,5 metara. Cijela biljka odiše intenzivnim, osvježavajućim i vrlo ugodnim mirisom limuna.
U kontinentalnim uvjetima najsigurnije ju je uzgajati u većim posudama koje se zimi unose u zaštićeni prostor jer ne podnosi mraz, dok u toplijim priobalnim krajevima može prezimiti vani uz odgovarajuću zaštitu korijena. Traži obilje sunčeve svjetlosti, redovito zalijevanje i bogato, propusno tlo. Vrlo brzo napreduje, a stabljike se režu u samoj bazi kada dosegnu debljinu od oko jednog centimetra.
Limunska trava sadrži visoke koncentracije eteričnog ulja u kojem dominira citral, spoj zaslužan za njezin miris, ali i za snažna antibakterijska, antiseptička i antifungalna svojstva. Odličan je diuretik, potiče detoksikaciju organizma, smiruje napetost i stres te ublažava probavne smetnje i nadutost. Također se koristi za ublažavanje simptoma prehlade i snižavanje povišene tjelesne temperature.
Nezaobilazan je začin u azijskoj kuhinji (osobito tajlandskoj i vijetnamskoj). Koristi se donji, zadebljali dio stabljike – vanjski tvrdi slojevi se ogule, a unutrašnje nježno jezgro se sitno sjecka ili gnječi kako bi otpustilo aromu u supama, curry jelima i marinadama za meso i ribu. Gornji, lisnati dio idealan je za pripremu osvježavajućih toplih i hladnih čajeva.
Mongolska borovnica
Mongolska borovnica (Amelanchier alnifolia), poznata i pod nazivom juneberry ili saskatoon, izuzetno je otporna i dekorativna voćna vrsta podrijetlom iz sjevernih dijelova Amerike i Azije. Raste kao bujan listopadni grm ili manje stablo visine do 4 metra. Biljka je nevjerojatno prilagodljiva: podnosi ekstremne minuse (čak do -40 °C), uspijeva na gotovo svim tipovima tala i izrazito je otporna na sušu i bolesti.
U proljeće obilno cvate prekrasnim zvjezdastim bijelim cvjetovima, u rano ljeto donosi bogat urod tamnoljubičastih do crnih bobica veličine graška, dok u jesen njezino lišće poprima jarke, plameno crvene i narančaste nijanse. Zbog toga ima dvostruku ulogu na posjedu – kao visokovrijedna voćna kultura i kao atraktivna ukrasna živica.
Plodovi mongolske borovnice prava su bomba antioksidansa, s koncentracijom antocijana koja nadmašuje čak i klasičnu divlju borovnicu. Sadrži visoke količine vitamina C, E i B6, te obilje vlakana i minerala poput kalija, željeza i magnezija. Dokazano pomaže u regulaciji krvnog tlaka, štiti kardiovaskularni sustav, djeluje protuupalno te pomaže u očuvanju dobrog vida i elastičnosti kože.
Bobice su iznimno slatke, sočne i blagog, punog okusa koji podsjeća na mješavinu borovnice i zrele trešnje, s laganom notom badema u pozadini (koja dolazi od sitnih sjemenki). Mogu se jesti svježe u neograničenim količinama, a izvrsne su za preradu u vrhunske džemove, sokove, sirupe, likere i kompote. Također, savršen su dodatak muffinima, pitama i voćnim jogurtima, a mogu se i sušiti te koristiti poput grožđica.
Afrička šljiva
Afrička šljiva (Prunus africana) je zimzeleno stablo iz porodice ruža (Rosaceae), koje u svom prirodnom staništu – planinskim regijama tropske Afrike – može narasti i do 30 metara u visinu. Ima tamnozelene, sjajne listove i male bijele cvjetove, nakon kojih se razvijaju crveni plodovi nalik klasičnim trešnjama ili manjim šljivama, koji su omiljena hrana lokalnoj fauni. Ipak, glavni razlog njezine globalne popularnosti i uzgoja ne leži u plodu, već u njezinoj specifičnoj, ljekovitoj kori.
Uzgoj ove vrste zahtijeva topliju klimu bez dugotrajnih mrazeva te duboka, dobro drenirana i vlažna tla. Danas se zbog pretjerane eksploatacije u divljini sve više ulaže u kontrolirane plantažne uzgoje, gdje se primjenjuju stroge agrotehničke mjere kako bi se sačuvala održivost ove visokovrijedne vrste.
Kora afričke šljive stoljećima se u tradicionalnoj afričkoj medicini koristi kao lijek za upale i tegobe urinarnog trakta. Danas je njezina učinkovitost i znanstveno dokazana; ekstrakt kore bogat je fitosterolima (prvenstveno beta-sitosterolom) koji imaju snažno protuupalno djelovanje. Glavna joj je primjena u ublažavanju simptoma benigne hiperplazije prostate (BPH), smanjenju učestalog noćnog mokrenja te općenito u podizanju muškog zdravlja, vitalnosti i potencije.
Za razliku od klasičnog voća, afrička šljiva se ne konzumira u svježem stanju. Kora stabla se pažljivo guli, suši i prerađuje. U tradicionalnoj primjeni, osušena kora se kuha kao čajni infuz, dok se na modernom tržištu najčešće nalazi u obliku standardiziranih tekućih ekstrakata, praha ili praktičnih kapsula kao dodatak prehrani.
Funkcionalni energetski shake od afričke šljive
Sastojci: 1 čajna žličica čistog standardiziranog praha kore afričke šljive (ili sadržaj jedne komercijalne kapsule), 1 zrela obična banana, 1 šalica bademovog ili običnog mlijeka, 1 žlica meda, ½ žličice cimeta u prahu, 1 žlica mljevenih lanenih sjemenki.
Priprema: U blender ulijte rashlađeno mlijeko, dodajte narezanu bananu, med, cimet i lanene sjemenke. Na samom kraju u smjesu ravnomjerno usipajte prah kore afričke šljive. Miksajte na najvećoj brzini oko 1 do 2 minute dok napitak ne postane potpuno pjenast i ujednačen. Ovaj funkcionalni shake idealno je konzumirati ujutro kao prirodni stimulans za podizanje opće vitalnosti i energije organizma.
Physalis – Peruanska jagoda
Physalis peruviana, u narodu znana kao “ljubav u kavezu”, a poznata još i pod nazivima cape ogrozd, divlja trešnja ili “Inka voće”, jednogodišnja je biljka iz porodice pomoćnica (Solanaceae). Zanimljivo je da se u istoj botaničkoj porodici nalaze i naše svakodnevne kulture poput rajčice i krumpira. Vrlo je pogodna za uzgoj u zaštićenom prostoru i može podnijeti temperature do 0∘C.
Za uspješan uzgoj sadi se rano u proljeće, čime se postiže ranija cvatnja i obilniji rod te osigurava da plodovi potpuno dozore prije prvih jesenskih mrazova. Biljka je iznimno rodna te jedna jedina stabljika može dati čak 100 do 150 plodova. Cvatnja započinje u lipnju ili srpnju, a cvjetići su prepoznatljive žuto-crne boje. Nakon cvatnje, na mjestu cvijeta formira se karakteristični zeleni lampion unutar kojeg se razvija plod. Kada lampion potpuno požuti, plod je zreo, dobiva narančastu boju i razvija izvrstan okus.
Plodovi su prirodno zaštićeni ovim malim žućkastim lampionima. Unutar njih nalazi se čvrsta žućkasta bobica veličine trešnje. Okus joj je pomalo reski i kiselkast, no unatoč tome izuzetno ugodan i osvježavajući.
Peruanska jagoda je iznimno omiljeno voće u latinsko-američkoj kuhinji, gdje se tradicionalno koristi za pripremu specifičnih umaka koji se poslužuju uz tortilje ili uz zelene čili papričice pržene u tijestu. Plod sadrži iznimno visoke količine vitamina C. Može se jesti potpuno sirov ili se ukuhava u ukusne marmelade. Ipak, zbog specifičnih spojeva, u svježem stanju ne preporučuje se pojesti više od 6 bobica odjednom. Slatkaste bobe jedu se svježe i izvrstan su sastavni dio voćnih salata u kombinaciji s ostalim voćem. S nutritivne strane, sadrži vitamine A, C, B1, B2, B6 i B12, iznimno puno fosfora te čak 16% proteina, što predstavlja izrazito visok postotak za voćne vrste. Znanstvena istraživanja potvrdila su da sastavni dijelovi ploda, poput polifenola i karotenoida, pokazuju snažna protuupalna i antioksidativna svojstva.
Srodnik: Physalis angulata (Mullaca)
Physalis angulata je bliski srodnik peruanske jagode, u svijetu poznata pod nazivom Mullaca. Riječ je o izrazito ljekovitoj biljci čije su sadnice na hrvatskom tržištu dostupne od 2011. godine. Njezino prirodno porijeklo veže se uz tropska područja Afrike, Azije i Amerike. Biljka naraste do 1 metra visine, cvate cvjetovima krem boje i stvara male, svijetle žućkasto-narančaste jestive plodove.
Znanstvene analize različitih ekstrakata mullace, izoliranih iz biljnih steroida physalisa, pokazale su se iznimno djelotvornima protiv brojnih vrsta ljudskih i životinjskih stanica raka – uključujući karcinom pluća, debelog crijeva, nazofarinksa, jetre, grlića maternice, melanoma i stanica glioma (tumora mozga). U tradicionalnoj medicini ovih tropskih krajeva, plodovi se stoljećima uspješno koriste za liječenje raznih bolesti, posebice kod tegoba s bubrezima, kod žutice i za snižavanje visoke groznice.
Naslovna foto: Shutterstock
Izvor: Gospodarski list
