Međuvrsni križanci su vrste nastale križanjem dviju različitih vrsta. Neki od njih su nastali spontano u prirodi, a neki su međuvrsni križanci nastali pod utjecajem čovjeka. Zanimljivi su zbog neuobičajenog okusa plodova koji vrlo često predstavlja spoj dviju vrsta od kojih su nastali križanjem.
Ove novonastale vrste predstavljaju nešto novo, neobično i nadasve zanimljivo zbog čega ih je vrlo atraktivno imati u svojem voćnjaku. Osim toga međuvrsni križanci su idealni za uzgoj jer su vrlo često dosta otporne na bolesti.
Papina marelica – međuvrsni križanci
Radi se o spontanom prirodnom hibridu (Prunus dasycarpa (Ehrh.) Borkh.) koji je nastao prirodnom hibridizacijom između marelice (Prunus armeniaca L.) i crvenolisne šljive (Prunus cerasifera Ehrh.). Poznata je još pod nazivima biricoccolo, ljubičasta marelica ili crna marelica. U prirodi se nalazi u obliku izoliranih stabala gdje se preklapa distribucija dviju vrsta čijim je križanjem nastala.
Sorte (‘Tlor-tsiran’, ‘Aleksander chernyi’, ‘Purpurovii rannii’) su poznate i uzgajane u centralnoj Aziji, Kašmiru, Afganistanu, Balochistanu (Pakistan), Iranu i Zakavkazju (Rusija). Uzgoj ove voćke je zabilježen i u Europi. Stabla su generalno manja od onih obične marelice, otporna su na mnoge bolesti i tolerantna na niske temperature. Listovi su manji, uži, te više nalik listovima šljive. Cvjeta malo kasnije od obične marelice, a cvjetovi su mali, bijeli i razmetljivi. Plodovi su male veličine, tamno ljubičaste (povremeno žute) boje kožice, žućkaste ili crvene boje mesa, te se meso teško odvaja od koštice. Plodovi su sočni. Za razliku od marelice plodovi imaju duge (od 7 do 12 mm) tanke peteljke.
Aprikyra – međuvrsni križanci
Aprikyra je križanac marelice (Prunus armeniaca L.) i trešnje (Prunus avium L.). Rezultat navedenog križanja je voćka čiji plodovi imaju jedinstvenu aromu. Porijeklom je s Kavkaza. Poznata je više od 30 godina, ali se još uvijek uzgaja samo u amaterskim voćnjacima. Ova voćka nešto sporije raste, a izraste do 2.5 m u visinu. Otporna je na niske temperature zimi, a budući da cvjeta nakon marelice dosta je otporna na mraz. Samooplodna je stoga joj nisu potrebni oprašivači. Rodi već u drugoj godini nakon sadnje. Rodi na jednogodišnjem i dvogodišnjem rodnom drvu. Prirod je velik i redovit.
Plodovi dozrijevaju u prvoj polovici srpnja. Svi plodovi ne dozrijevaju u isto vrijeme, stoga je potrebna višestruka berba. Kako bi se osigurala dobra kvaliteta plodova potrebno ih je prorjeđivati. Plodovi su nešto manji od marelice, veličine od 3 do 5 cm, a boja ploda je tamno ljubičasto-crvena. Okus plodova naginje marelici, a osjeti se i okus trešnje (od koje su sočniji). Meso ploda se odvaja od koštice. Plodovi se upotrebljavaju za svježu potrošnju. Monilinia spp. je bolest koja stvara velike probleme u uzgoju marelica i trešanja, međutim aprikyra je otporna na tu bolest. Može se cijepiti na podlogu Wangenheim. Wangenheim je šljiva koja se koristi kao podloga za breskvu, nektarinu, marelicu i badem. Stabla cijepljena na tu podlogu dosežu visinu od 3 do 4 m. Nedostatak ove podloge je da stvara korijenove izdanke. Podloga je otporna na trulež korijena i bolest koja uzrokuje venuće i sušenje stabala marelica i šljiva.
Aprimira – međuvrsni križanci
Ovi međuvrsni križanci su nova vrsta križana između marelice (Prunus armeniaca L.) i mirabele, ringlove šljive. Raste uspravno i vitko i može doseći visinu od 6 do 10 m. Zahtijeva dobro ocjedito tlo bogato humusom. Preferira osunčane lokacije, ili koje su djelomično u sjeni. Otporna je na mraz i zimu. Stvara brojne bijele cvjetove te cvate od ožujka do travnja. Djelomično je samooplodna. Ima srednje velike zelene listove.
Plodovi dozrijevaju postupno – od sredine kolovoza i mogu se brati s voćke produženo vremensko razdoblje. Plodovi su relativno veliki u odnosu na divlju šljivu, a veličine su kao kod male marelice. Plod je težine od 35 do 45 g. Boja ploda je žuto-narančasta sa svijetlom nijansom crvene boje. Meso ploda je kompaktno narančasto-žute boje s okusom po marelici. Plodovi su jako slatki. Koštica se lako odvaja od mesa ploda. Plodovi se mogu održati svježi u hladnjaku oko tjedan dana. Tolerantna je na virus šarke, otporna na Monilinia spp. i lisne uši. Budući da marelice cvjetaju vrlo rano, a divlje šljive kasnije, ova kombinacija ne može nastati u prirodi bez utjecaja čovjeka.
Aprisali – međuvrsni križanci
Aprisali voće su međuvrsni križanci između marelice (Prunus armeniaca L.) i šljive, a svojstvena mu je jako izražena aroma. Aprisali ima više zajedničkog s marelicom nego sa šljivom. Raste polako do 2 metra visine (nešto je manje od marelice) zbog čega je pogodna voćka za uzgoj i u lončanici. Rast je uspravan. Ova voćka je otporna na zimu i na mraz i pogodna je za uzgoj u hladnijim regijama. Cvate kad i marelice i samooplodna je. Brzo dolazi u rod, već u drugoj godini. Prirod je dobar i redovit, a po stablu je veći nego kod aprykire.
Dozrijeva u srpnju, tjedan dana iza aprykire, ali svi plodovi ne dozrijevaju u isto vrijeme. Plodovi su okrugli, tamno ljubičasto plave boje, manje čvrsti od šljive i sočni. Meso je crvenkaste boje, malo kiselo i naginje okusu šljive, ali se osjeti i šljiva i marelica. Takvi plodovi savršeno odgovaraju za svježu potrošnju ili za pripremu marmelada ili kompota. Ova voćna vrsta otporna je na Monilinia spp. Može se cijepiti na podlogu Wangenheim, čija su svojstva opisana kod aprykire.
Benita
Benita voće su međuvrsni križanci između azijske (Pyrus pyrifolia (Burm.) Nak.) i europske kruške (Pyrus communis L.). Voli osunčane položaje, plodno i dobro drenirano tlo. Bujna je voćka i ima uspravan rast, a posjeduje dobru otpornost na mnoge bolesti i otporna je na niske zimske temperature, ali je osjetljiva na mraz. Cvjeta u travnju i nije samooplodna, odnosno potreban joj je oprašivač. Počinje rađati treću godinu nakon sadnje, prirod je dobar i regularan.
Plodovi dozrijevaju od sredine rujna. Ima velike zlatno-žute plodove koji imaju savršeni okruglo-ovalni oblik. Predstavlja savršenu kombinaciju između hrskavosti azijske kruške i boljeg okusa europske kruške. Plodovi su slatki, a meso je sočno. Plodovi se mogu čuvati dovoljno dugo nakon branja. Posjeduje jako dobru otpornost na bolesti zbog čega je odgovarajuća za ekološku proizvodnju. Može se cijepiti na podlogu Quince A (dunja).
Tayberry
Ove vrste su međuvrsni križanci između kupine (Rubus fruticosus L.) sorte ‘Aurora’ i crvene maline (Rubus idaeus L.). Originalna biljka je selektirana iz populacije sjemenjaka koji su nastali križanjem 1969. godine u „Scottish Horticultural Research Institute“, Dundee, Ujedinjeno Kraljevstvo. Ova je vrsta ime dobila po rijeci Tay u Škotskoj. Dobro raste na mnogim tlima. Najbolje uspijeva na osunčanom položaju i na dobro dreniranom tlu s visokim sadržajem organske tvari. Bujna je voćka, koja dok je mlada je širokog habitusa rasta, a kasnije poluuspravnog. Tayberry se može uzgajati bez potpornja za izboje, ali se ipak preporuča koristiti ih zbog postizanja boljeg prozračivanja (manje bolesti) i bolje osvijetljenosti, a najpraktičnije je uzgajati ga na žici. Rodi na jednogodišnjim izbojima, pa se rezidbom trebaju odstraniti samo izboji na kojima je bio rod te godine.
Postoji više sorata, a cjenjenije su one koje su bez trnova. Kao mnogi hibridi i tayberry posjeduje dobru otpornost na bolesti. Tijekom zime podnosi do oko -26°C. Mraz je rijedak problem jer ova voćka cvate kasno u sezoni. Samooplodna je vrsta. Počinje roditi već u 2. godini. Prirod po biljci je značajno pod utjecajem razmaka. Za biljke koje su sađene na razmak od 0.9 m u redu i 2.7 m između redova prosječan prirod je od 3 do 3.5 kg po biljci tijekom suhe godine. Uobičajeno je 5 do 7 plodova u skupinama.
Berba je višekratna, a početak berbe se može očekivati početkom srpnja, a može trajati sve do kraja ljeta. Berba tayberrija se ne može mehanizirati jer se peteljka teško odvaja od ploda, a plod je mekan kad je zreo, te zbog toga nije postalo komercijalno uzgajano voće. Veliki su i dugog koničnog oblika.
Masa ploda varira od 5 do 5.5 g tijekom suhih godina i od 7 do 11 g tijekom vlažnih godina. Dimenzije ploda variraju od 33 do 50 mm x 17 do 23 mm. Plodovi su tipično tamno crvene ili ljubičasto crvene boje, te tamno ljubičasti kad su prezreli. Plodovi su srednje tvrdi, blago sjajni. Sočni su i aromatičnog okusa. Plodovi se mogu jesti svježi, smrzavati ili se mogu prerađivati u pekmeze i druge proizvode.
Josta
Josta (Ribes nidigrolaria B.). voće su međuvrsni križanci između crnog ribiza (Ribes nigrum L.) i ogrozda (Ribes uva-crispa L.). Ime je dobila po početnim slovima dvije njemačke riječi Johannisbeere (crni ribiz) i Stachelbeere (ogrozd). Odgovaraju joj osunčani položaji ili djelomična sjena i tlo koje je bogato organskom tvari. Bujna je vrsta i dosta se širi u širinu. Može narasti do 2 – 2.5 m. Nema trnove. Korijen je plitak i ne natječe se dobro s korovima stoga se mora pravilno i redovito provoditi suzbijanje korova, pogotovo nakon sadnje.
Preporuča se saditi na razmak od 1.5 m u redu i 3 do 3.7 m između redova. Ako se uzgaja u obliku grma potrebno je svake godine ostaviti 3 do 4 nova izbojka, te ukloniti isti broj najstarijih izboja. Na temelju toga odrasla voćka će imati 9 do 12 izbojka nakon rezidbe, po 3 do 4 jednogodišnje, dvogodišnje i trogodišnje starosti. Svi izbojci koji su stari 4 ili više godina se uklanjaju. Posebno je otporna na niske zimske temperature. Josta rano kreće s vegetacijom u proljeće stoga se preporuča sadnja u jesen.
Cvjeta sredinom proljeća. Iako se josta smatra samooplodnom vrstom uzgajivači su naišli na probleme s lošim zametanjem plodova. Stoga se za komercijalan uzgoj preporuča sadnja sorti ‘Jostine’ (‘Jostagranda’) i ‘Jogranda’ (‘Jostaki’) zajedno. Ponekad josta neće dati dobar prirod sve do 4-5 godine. Svaki grm može dati oko 5 kg plodova. Prirod obično podbaci kada su ljeta previše topla. Plodovi se mogu početi brati u srpnju. Kroz kasno ljeto dozreli plodovi mogu dosta dugo u dobrom stanju visjeti na stablu ali uvijek postoji opasnost od ptica kojima su plodovi ove voćke omiljena poslastica. Po 2-3 ploda rastu u grupi. Pucanje plodova je češće kod plodova joste nego kod plodova ogrozda ili crnog ribiza. Kao i kod tayberrya komercijalna proizvodnja nije zaživjela zbog toga što se berba plodova ne može mehanizirati.
