Voćke su zimi u fazi mirovanja, ali i u razdoblju kad su njihova tkiva najosjetljivija na nagle promjene temperature i mehanička oštećenja. Vlažno tlo, niske temperature i povremeni topli dani pogoduju stvaranju pukotina na kori, odumiranju pupova i razvoju različitih bolesti koje mogu prouzročiti ozbiljna oštećenja u voćnjaku. U hrvatskim klimatskim uvjetima, ovisno o skupini voćaka, javljaju se različiti problemi: od pucanja kore i oštećenja od mraza, preko truleži korijena, do bakterijskih i gljivičnih rakova te smolotoka. Pravovremeni pregled stabala, ključan je za rano prepoznavanje oštećenja i planiranje sanacijskih mjera.
Pukotine na kori stabala, poznate i kao „frost-cracks“ ili „sunčano ožegnuće“, rezultat su djelovanja fizičkih, klimatskih i mehaničkih čimbenika koji istodobno opterećuju tkivo stabla. Najčešće se javljaju tijekom zimskih mjeseci, osobito nakon razdoblja naglih temperaturnih promjena, kada se topli, sunčani dani izmjenjuju s hladnim noćima. Ova pojava osobito pogađa mlade voćke i vrste s tankom korom, poput jabuke, kruške, trešnje, breskve i oraha.
Zašto nastaju pukotine?
Najvažniji uzrok pojave pukotina je nagla izmjena temperature između dana i noći. Tijekom sunčanih zimskih dana, površinski slojevi kore mogu se znatno zagrijati i proširiti. Unutarnji slojevi drva i kambija se zagrijavaju sporije. Kad sunce zađe i temperatura naglo padne, vanjski slojevi se brzo ohlade i skupljaju, a unutarnji ostaju topliji i rastegnuti. Takva razlika u širenju i skupljanju stvara mehanički stres unutar tkiva, zbog kojeg dolazi do pucanja kore, obično u okomitom smjeru, prateći smjer vlakana. Ovaj proces poznat je kao zimsko pucanje ili frost-crack.
Drugi čest uzrok je sunčano ožegnuće (sunscald), koje se često pojavljuje zajedno s pukotinama od mraza. Tijekom sunčanih dana u siječnju i veljači, kada je zrak hladan, a sunce snažno, južna i jugozapadna strana debla može se znatno zagrijati. Tada se u kori i kambiju, koji bi trebali biti u mirovanju, privremeno aktiviraju životni procesi. Kada se temperatura navečer naglo spusti ispod ništice, stanice koje su bile aktivirane smrzavaju se i odumiru. Nastaje mrtva zona u kori koja se s vremenom suši, odvaja od drva i puca. U proljeće se na tim mjestima mogu primijetiti trake potamnjele ili ljušteće kore.
Pukotine se češće javljaju i na mjestima mehaničkih oštećenja, kao što su rane od rezidbe, udarci strojeva, oštećenja od vjetra, leda ili insekata. Ta oštećenja predstavljaju „slabu točku“ na kojoj se toplina i hladnoća izmjenjuju brže nego u zdravom tkivu, što povećava naprezanje. Vlaga koja se zadržava u ranama dodatno pojačava temperaturne razlike i ubrzava proces pucanja.
Još jedan važan čimbenik je smrzavanje vode u tkivu. Voda u stanicama i međustaničnim prostorima pri niskim temperaturama prelazi u led, koji se širi i povećava pritisak. Ako se led formira nejednako između slojeva kore i drva, dolazi do pucanja. Taj proces posebno pogađa stabla koja nisu na vrijeme završila lignifikaciju (odrvenjavanje) izboja i ulaze u zimu s mekim tkivom bogatim vodom.
Stabla s tankom korom, mlade voćke te vrste koje prirodno imaju glatku, svijetlu koru osjetljivije su od starih stabala s debelom i hrapavom korom. Pukotine su češće i na stablima koja rastu na otvorenim, sunčanim položajima, bez zaštite od vjetra, posebno na južnoj i jugozapadnoj strani debla. Kod starijih stabala pukotine se nerijetko javljaju na istim mjestima, jer je tkivo već oslabljeno prethodnim oštećenjima.
U voćarskoj proizvodnji dodatni čimbenici rizika su jesenske oborine i vlažno tlo. One usporavaju lignifikaciju izboja, te kasna gnojidba dušikom, koja potiče mekani rast pred zimu. Takvi izboji lakše pucaju pod utjecajem mraza. Loša drenaža također povećava rizik, jer voda prodire u tkivo i usporava njegovo stvrdnjavanje.
Zacjeljivanje pukotina i obrambeni mehanizmi stabla
Kada dođe do pucanja kore, stablo započinje prirodan proces obrane i zarastanja. Na rubovima rane ostaju aktivne stanice kambija koje se dijele i stvaraju kalus, tj. mekano, zadebljano tkivo koje raste preko oštećenja. Kalus najprije ima svijetlozelenu ili žućkastu boju, a kasnije postaje drvenast i tamniji. On ne „spaja“ pukotinu iznutra, nego prekriva oštećeno mjesto izvana, stvarajući novu zaštitnu barijeru koja sprječava ulazak vlage i patogena. Ako je rana plitka i čista, kalus može zatvoriti oštećenje u roku od jedne do dvije godine. Kod dubljih rana proces traje dulje, a ponekad se rana nikada u potpunosti ne zatvori.
Ako je tkivo ispod kore odumrlo ili se u rani zadržava voda, zarastanje se usporava ili prestaje. U tom slučaju stablo formira tzv. reakcijsko drvo, koje ojačava oslabljeni dio. Ponekad se u središtu oštećenja razvije trulež drva, ali rubni slojevi nastavljaju stvarati novi kambij i time ograničavaju širenje truleži. Zacjeljivanje je najuspješnije ako se rana očisti do zdravog tkiva i poravna oštrim nožem, kako bi se uklonili poderani rubovi i omogućilo otjecanje vode. Ne preporučuje se premazivanje debelim slojem smole ili uljnih boja jer one zadržavaju vlagu. Umjesto toga, može se koristiti tanki sloj voćarske paste na bazi gline ili bakra, koji omogućuje disanje tkiva i sprječava infekciju. U povoljnim uvjetima i bez prekomjerne vlage, stablo tijekom nekoliko vegetacija postepeno zatvara ranu, koja ostaje vidljiva samo kao ožiljak ili blaga izbočina na kori.
Utjecaj pukotina na rast i rodnost voćaka
Pukotine na kori imaju izravne i dugoročne posljedice na vitalnost voćke. Kora nije samo zaštitni omotač, već i važan dio sustava provodnih tkiva (floem i kambij) koji osiguravaju prijenos vode i hranjiva. Kad se taj sloj prekine, poremeti se opskrba hranjivim tvarima i vodom, što dovodi do usporenog rasta, slabljenja izboja i smanjene rodnosti. Dublje pukotine koje dopiru do kambija mogu izazvati odumiranje dijelova provodnog tkiva, pa iznad oštećenja dolazi do sušenja grana. Ako pukotina okružuje veći dio obujma debla, može doći do potpunog prekida protoka sokova, što često završava odumiranjem dijela ili cijelog stabla.
Otvorene rane predstavljaju i ulaz za patogene mikroorganizme, tj. gljivice, bakterije i štetnike. Najčešće posljedice su bakterijski rak, smolotok i razne truleži. U zoni oštećenja često se javlja pojačano lučenje smole, što dodatno iscrpljuje stablo jer troši njegove zalihe ugljikohidrata. Kod mladih voćaka pukotine znatno smanjuju prirast, a ponavljana oštećenja dovode do deformacija i neujednačenog razvoja krošnje. U većim nasadima s izraženim zimskim pucanjem može se očekivati smanjenje ukupnog prinosa i povećan rizik od lomova grana pod teretom plodova. Kod starijih stabala pukotine koje se ponavljaju na istim mjestima često uzrokuju razvoj truleži drva jer se u njima nakuplja vlaga i mikroorganizmi. Takva stabla postaju mehanički slabija i podložnija lomovima. Dugoročno gledano, pukotine skraćuju životni vijek voćke jer stablo troši energiju na obranu i zacjeljivanje umjesto na rast i rodnost.
Sprječavanje nastanka pukotina
Najvažnija mjera zaštite je smanjenje temperaturnih oscilacija na kori. Mlade voćke i vrste s tankom korom treba zaštititi premazivanjem debla bijelom lateks bojom ili vapnom, čime se odbija sunčeva svjetlost i sprječava pregrijavanje. Mogu se koristiti i spiralne zaštite od plastike, trske ili kartona koje se postavljaju s južne strane debla. Bijeljenje se provodi u kasnu jesen ili tijekom zime, a po potrebi se obnavlja u rano proljeće, ovisno o vremenskim uvjetima.
Rezidbu treba obavljati u suhom razdoblju, kako bi se izbjegla nova oštećenja i infekcije rana. Oštećenu koru treba na vrijeme sanirati, rubove pukotina poravnati i omogućiti otjecanje vode. Važno je održavati dobru drenažu tla, jer prekomjerna vlaga u zoni korijenova vrata usporava stvrdnjavanje tkiva. Kasnu gnojidbu dušikom treba izbjegavati jer potiče mekani rast koji lako strada od mraza. Mladu koru posebno treba zaštititi od listopada do ožujka, kada su temperaturne razlike najveće.
Pukotine na kori rezultat su složenog djelovanja topline, hladnoće, vlage i mehaničkog naprezanja. Iako su prirodna posljedica zimskih uvjeta, mogu dugoročno oslabiti stablo, smanjiti njegovu rodnost i otvoriti put bolestima. Redoviti zimski pregledi, pravilna zaštita debla, izbjegavanje kasne gnojidbe i dobra drenaža osnovne su mjere kojima se pukotine mogu spriječiti. Posebnu pažnju treba posvetiti mladim voćkama i vrstama s tankom korom, jer su one najosjetljivije. Pravodobnim pregledom i njegom moguće je očuvati zdravlje stabala i osigurati stabilan, dugotrajan razvoj voćnjaka.
