Najveći dio kozarske proizvodnje u Hrvatskoj zasniva se na dvije izvorne pasmine koza koje su izrazito otporne, skromne i prilagodljive.

Istarska koza je kao pasmina priznata prije desetak godina te upravo nakon faze populacijske stabilizacije ulazi u programe gospodarske valorizacije mesa i mlijeka.

Hrvatska šarena koza nastala je na području Dinarida i jadranskog priobalja na kojem se i danas uzgaja. Karakteriziraju ju otpornost i prilagodljivost krševitim terenima i ekstenzivnim uvjetima. Skladne je građe i čvrstog okvira. Tijelo prekriva duga, gusta i sjajna dlaka. Mliječnost koza je do 250 kg u laktaciji. Uglavnom se uzgaja radi proizvodnje jarećeg mesa pri prosječnoj klaoničkoj masi jaradi od oko 25 kg.

Hrvatska šarena koza
Hrvatska bijela koza

Hrvatska bijela koza nastala je križanjem „bijelih“ pasmina koza s hrvatskom šarenom kozom. Pasmina je kombiniranih proizvodnih svojstava (meso, mlijeko) a najviše se uzgaja na području Ravnih Kotara, dalmatinskom priobalju i otocima. Masa koza je od 35 do 45 kg, a jarčeva do 60 kg. Laktacijska mliječnost je 250 do 300 kg. Istarska koza nastala je na području Istre na temelju lokalne populacije koza, te se i danas uzgaja na području Istarskog poluotoka. Više od jednog stoljeća bila je sustavno potiskivana te je gotovo iščezla, no 2012. godine je revitalizirana i uvrštena na popis izvornih pasmina. Velikog je tjelesnog okvira, snažne konstitucije, primarno bijele boje. Jarci su tjelesne masa od 70 do 120 kg, dok su koze nešto lakše.

Možemo zaključiti, potrošači u Hrvatskoj još uvijek visoko cijene domaće proizvode, hranu s izvornim i tradicionalnim okusima i mirisima, te izvorne hrvatske pasmine imaju veliku mogućnost afirmacije kroz programe koji uvažavaju navike potrošača i kratke lance opskrbe. Bitno je osigurati postojanu kakvoću proizvoda i povjerenje potrošača, integrirati suvremena saznanja u tradicionalne proizvodne sustave i učiniti proizvode izvornih pasmina prepoznatljivima i atraktivnima.

Napomena: dio pisane građe i foto materijala rezultat je znanstvenog projekta: Genetske, gospodarske i društvene interakcije programa očuvanja lokalnih pasmina (HRZZ IP-2020-02-4860) Svakako treba napomenuti i da su na području Hrvatske opstale četiri izvorne pasmine konja i tri izvorne pasmine magaraca, tri autohtone pasmine svinja, te tri autohtone pasmine peradi. Očuvano je i sedam izvornih pasmina pasa, uglavnom gospodarski uključenih u stočarsku proizvodnju kao pastirski psi te u lovno gospodarstvo kao lovni psi. Radi prostornog ograničenja, o navedenim izvornim pasminama bit će objavljeni posebni članci u idućim brojevima Gospodarskog lista.

Foto: Ante Ivanković

Pročitajte povezane članke:

Izvorne hrvatske pasmine – blago novog sjaja

Očuvanje, revalorizacija i komercijalizacija izvornih pasmina

Izvorne pasmine goveda 

Izvorne pasmine ovaca

Izvorne pasmine konja i magaraca

izvorne pasmine svinja

Izvorne pasmine peradi 

Prethodni članakIzvorne pasmine ovaca
Sljedeći članakIzvorne pasmine konja i magaraca
prof.dr.sc. Ante Ivanković
Redoviti profesor na Agronomskim fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uža specijalnost: uzgoj i korištenje goveda, uzgoj i korištenje konja, programi zaštite autohtonih pasmina. Rođen je 1969. godine. Diplomski studij okončava 1994. godine od kada je djelatnik Zavoda za specijalno stočarstvo Agronomskog fakulteta u Sveučilišta u Zagrebu. Doktorski rad obranio je 2001. godine na Biotehničkom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. U znanstveno nastavno zvanje redovitog profesora izabran je 2011. godine. Znanstveni interes usredotočen je na sustave i tehnologije proizvodnje govedskog mesa i kravljeg mlijeka, uzgoj i korištenje kopitara, suvremene biotehnologije i metode uzgoja, očuvanje farmskih genetskih resursa, etiku korištenja i dobrobit domaćih životinja. Na programu studija Agronomskog fakulteta koordinator je tri modula preddiplomskog, tri modula diplomskog i jednog modula poslijediplomskog studija te suradnik na više modula. Pod njegovim mentorstvom izrađeni su brojni diplomski radovi, četiri magistarska rada, te pet disertacija. Sudjelovao je u radu pedesetak međunarodnih i domaćih znanstvenih konferencija. Kao autor ili koautor objavio je veći broj znanstvenih radova indeksiranih u međunarodnim bazama te veći broj stručnih i popularnih članaka. Vodio je dva znanstvena te više razvojnih projekta. Kao autor/koautor objavio je sveučilišne udžbenike ''Konjogojstvo'' i ''Očuvanje biološke baštine u stočarstvu'', ''Sigurnost hrane'' te priručnik ''Jahanje''. Od 2004. nacionalni je koordinator za očuvanje animalnih genetskih resursa pri FAO. Aktivno sudjeluje u radu domaćih i inozemnih strukovnih udruženja (EAAP, IDF, DAGENE, ERFP). Dobitnik je ''Godišnje državne nagrade za znanost'' za 2000. godinu.