Sušenjem pokošene mase uklanja se velika količina vode iz pokošenih biljaka. U trenutku košnje biljke sadržavaju oko 75-85 % vode, a kvalitetno sijeno bi nakon sušenja trebalo sadržavati maksimalno 14-17 % vode (idealno 12 %).
Tijekom sušenja sijena dolazi gotovo uvijek do gubitaka u količini biomase i sadržaju hranjivih tvari. Ti gubici mogu biti veći ili manji, ovisno od primijenjenom načinu sušenja. Nakon košnje, pokošenu je biljnu masu potrebno rastresti iz zbojeva kako bi se povećala površina biljne mase izložene zraku i na taj način znatno skratio proces sušenja.
S obzirom da se najviše vode iz pokošene mase izgubi u prva dva sata poslije košnje, pokošenu masu treba što prije raširiti iz zbojeva na što veću površinu i po potrebi više puta okrenuti.
Biljka najbrže gubi vodu kroz puči, tj. otvore u lisnoj epidermi (vanjski sloj lista). Nakon 2 sata puči se počnu zatvarati, čime se gubitak vode znatno usporava. Višekratni postupci okretanja i/ili sakupnja biljne mase, za kojima se stvara potreba naročito ako vremenske prilike ne dozvoljavaju brz završetak procesa sušenja, mogu dovesti do značajnih mehaničkih gubitaka (lom lišća).
Prednosti i izazovi različitih načina sušenja
Sijeno se uobičajeno suši na tlu pri čemu se gubi više od 40 % hranidbene vrijednosti, a u lošim vremenskim uvjetima i znatno više. Drugi način je sušenje sijena iznad zemlje na različitim spravama pri čemu se postiže veća hranjiva vrijednost sijena, ali zahtijeva znatan fizički rad pa se u nas i ne primjenjuje.
U posljednje vrijeme sve se više koristi kombinacija prirodnog i mehaniziranog načina sušenja tako da se zelena masa nakon košnje zadržava 1-2 dana na otvorenom, a zatim balira i odvozi u sjenike na dosušivanje. Pritom se vlažnost u prvoj fazi sušenja smanjuje do 35 %, a u drugoj fazi do 14-17 % što je odgovarajuća vlažnost za skladištenje sijena. Umjetnim se sušenjem dobije najkvalitetnije sijeno, ali su troškovi ovog načina sušenja veliki pa se primjenjuje uglavnom za najkvalitetniju krmu (npr. lucerna). Da bi se dobilo kvalitetno sijeno, potrebno je ubrzati sušenje i tako smanjiti mogućnost gubitaka u proizvodnji.
Pri uobičajenom sušenju sijena možemo računati s prosječnim gubicima od: 30 % suhe tvari, 20-40 % probavljivih proteina i 30-60 % škrobnih jedinica. Gubici tijekom sušenja ovise o biljnoj vrsti, postupcima tijekom sušenja i vremenskim prilikama, a s time i o dužini trajanja sušenja. Gubici uslijed mehaničkog lomljenja i otpadanja biljnih dijelova nastaju zbog toga što se lišće brže suši od stabljika, pa lako otpada pri prevrtanju pokošene mase tijekom sušenja. Lišće mahunarki češće opada (najviše kod lucerne, a najmanje kod smiljkite) nego lišće trava. Korištenjem kosilica s kondicionerima (udaraljke ili gumeni valjci) stabljike se lome ili gnječe, čime se ubrzava njihovo sušenje i smanjuje otpadanje lišća.
Gubitci hranjivih tvari tijekom siliranja
Prvigubici hranjivih tvari pri siliranju nastaju nakon košnje, tijekom provenjavanja, transporta i zbijanja biljne mase, sve dok u zbijenoj biljnoj masi ima kisika. Tada su aktivne aerobne bakterije, gljivice i plijesni koje troše topljive ugljikohidrate, oslobađaju vodu, CO2 i toplinu. Temperatura biljne mase kod siliranja se sa uobičajenih ~20°C, uslijed aerobnih procesa u silosu može popeti na više od 45˚C, pri čemu dolazi do karamelizacije biljne mase. U prisustvu kisika aktiviraju se i enzimi oslobođeni kidanjem biljnih stanica (sjeckanjem, gnječenjem), koji razgrađuju vrijedne sastojke silaže: bjelančevine na peptide i slobodne aminokiseline, a složene ugljikohidrate na jednostavne šećere. Razgradnja topljivih ugljikohidrata respiracijom može dovesti do gubitka više od 50 % hraniva iz silirane biljne mase. U nedovoljno zbijenoj silaži zaostaje previše kisika, pa dolazi do oksidacije i razgradnje ugljikohidrata.
Time se smanjuje razvoj poželjnih mikroorganizama zbog nedostatka šećera kojim se hrane, proizvodi se manje mliječne kiseline i ne postiže se dovoljna kiselost, a time i stabilnost silaže. Ako je biljna masa dobro zbijena, a silos ili bala brzo i pravilno zatvoreni, aerobne bakterije potroše sav kisik unutar 4-6 sati čime se stvaraju uvjeti za rast i razvoj anaerobnih bakterija. Gubici mogu nastati i otjecanjem biljnog soka iz silaže. Intenzitet otjecanja ovisi o sadržaju suhe tvari i dužini sjeckanja. Podizanjem suhe tvari na optimalnih 35 %, otjecanje soka iz silaže smanjuje se na minimum. Pri manipulaciji silažom, također, mogu nastati određeni gubici. Prozračivanjem silaže kod otvaranja silosa kisik prodire u silažu i potiče rast nepoželjnih mikroorganizama. Oni uzrokuju sekundarnu fermentaciju koja može bitno povisiti temperaturu, povećati naknadne gubitke suhe tvari te dovesti do zdravstvenih problema životinja.
Više gubitaka hranjivih tvari prozračivane silaže nastane u jednom danu nego u hermetički zatvorenom silosu tijekom nekoliko mjeseci. Silaža u ovijenim balama sklona je kvarenju štetnim mikroorganizmima ako dođe do prozračivanja kidanjem folije (ljudi, ptice, životinje). Pri tom mikrobna aktivnost uzrokuje značajan pad kiselosti silaže, pri čemu se oslobađa toplina i razmnožavaju plijesni koje mogu proizvesti mikotoksine, a oni negativno utječu na zdravlje ljudi i životinja. Ako dođe do kidanja folije na već omotanim balama, preporuča se u što kraćem roku zatvaranje pokidanih mjesta širokom samoljepljivom trakom. Važno je zapamtiti da se oko 30 % ukupne mase velike okrugle bale nalazi u vanjskih 10 cm. Ovaj sloj je obično najvlažniji zbog kondenzacije vlage na polietilenskoj foliji, a tu je također i najveći rizik od prodora zraka zbog nekvalitetnog zamatanja ili naknadnih oštećenja folije.Inače se s već zamotanim balama treba vrlo pažljivo postupati, odnosno što manje ih premještati.
Naslovna foto: Shutterstock
