U trećem dijelu serijala članaka o otrovnim biljkama koje je dobro izbjegavati u prirodi pišemo o mrazovcu, đurđici i digitalisu.
Mrazovac (Colchicum autumnale)
Mrazovac je trajna zeljasta biljka iz istoimene porodice mrazovaca (Colhicaceae). Naziv roda Colchicum dano je prema Colchisu, području uz Crno more na tlu današnje Gruzije koje je u grčkoj mitologiji poznato po otrovnim biljkama. Naziv vrste dolazi od riječi autumnale što znači jesenski. Vrsta je rasprostranjena na području srednje i južne Europe te sjeverne Afrike. Staništa su joj vlažne livade i travnjaci gdje raste u velikim skupinama, od nizinskog do planinskog pojasa. Vrlo dobra je medonosna biljka te postoje i razni kultivari koji se uzgajaju kao ukrasne biljke.
Sličan medvjeđem luku, a smrtonosno opasan
Svi dijelovi sadrže otrovne alkaloide od kojih je najpoznatiji kolhicin zbog čega je mrazovac poznat pod nazivom biljni arsen. Još u srednjem vijeku mrazovac se preporučao kao sredstvo protiv bolova. Ubrzo je primijećeno da uporaba mrazovca dovodi do smrtonosnih trovanja. Bilo je poznato da domaće životinje, kao što su ovce i koze, bez posljedica podnose veće količine mrazovca, a do trovanja ljudi može doći samo preko njihovog mlijeka. Kolhicin se koristi u medicini, međutim vrlo je uskog terapeutskog djelovanja te nije za laičku upotrebu. Zabilježeni su slučajevi trovanja gdje je zamijenjen s medvjeđim lukom (Allium ursinum). Znakovi trovanja jave se 2-5 sati nakon konzumiranja. Početni simptomi su mučnina, povraćanje, grčevi u trbuhu i proljev, disanje postaje usporeno te zbog kljenuti centara za disanje i krvotok dolazi do svjesne smrti za 2-3 dana.
Početkom proljeća naraste samo kratka stabljika visine do 20 cm i nekoliko prizemnih listova između kojih se razvija tobolac sa sjemenkama. Lukovica je obavijena smeđim ljuskama, jajasto gomoljastog oblika, velika do 7 cm, nalazi se duboko u tlu. Listovi su prizemni, uspravni, lancetasti, dugi 20-60 cm, široki 2-6 cm, suženi na oba kraja. Po tri lista obično rastu u rano proljeće i brzo se osuše tako da u fazi cvatnje nedostaju. Cvjetovi se javljaju od kolovoza do studenog. Pojedinačni su, dvospolni, sastoje se od šest eliptičnih listića ružičaste do blijedoljubičaste boje, dužine 3-7 cm i širine 7-15 mm. Prašnici su narančasti, dugi 6-12 mm, ima ih šest. Plod je izduženo obrnutu jajasti, napuhnuti tobolac dug oko 3-5 cm koji u tri pretinca sadrži puno crnih, loptastih sjemenki dužine 1-2 mm.
Đurđica (Convallaria majalis)
Đurđica je trajna zeljasta biljka iz porodice šparogovki (Asparagaceae). Obično raste unutar svijetlih listopadnih šuma i šikara. Odgovaraju joj polusjenovita područja i vlažna do umjereno suha, humusna, rastresita tla blage do umjereno kisele reakcije. Rasprostranjena je u cijeloj Europi te u umjerenom pojasu Azije i Sjeverne Amerike. Stabljika je uspravna, gola, jednostavna, bez listova, visoka do 20 cm. Podanak je razgranat, debeo, člankovit i horizontalan, bjelkaste boje. Na dugoj stapci razvijaju se 1-3 lista koji su dugoljasto eliptični, ušiljeni, dugi 13-15 cm, široki 5-6 cm, glatki i goli, paralelne nervature. Cvjetovi su bijeli, zvonoliki, pognuti, dugi 5-9 mm, ugodna mirisa, skupljeni po 5-8 na vrhu stabljike, svi cvjetovi su okrenuti na jednu stranu. Plodnica je trodijelna, u svakom pretincu ima 4-8 sjemenih zametaka. Cvate sredinom proljeća. Plodovi su kuglaste, jarkocrvene bobice promjera oko 8 mm, svaka sadrži 2-6 smećkastih sjemenki, a mogu se naći na biljci sve do jeseni. Jednom posađena će se vrlo lako sama dalje razmnožiti.
Zbog jake otrovnosti ne smijemo je sami upotrebljavati
Đurđica je u prošlosti u narodnoj medicini bila omiljena ljekovita biljka. Pripravci od cvjetova koristili su se kod „slabih živaca“, epilepsije i skupljanja vode u tijelu. Zbog jake otrovnosti vezane uz aktivne tvari danas je sami ne upotrebljavamo. Svi dijelovi biljke su ljutog i gorkog okusa te otrovni, posebice cvjetovi i plodovi. Sadrži glikozide konvalotoksin i konvalozid koji kada se ispravno doziraju pomažu kod srčanih bolesti. Konzumiranje bobica uzrokuje mučninu, povraćanje, proljev, ubrzan puls, a u težim stanjima i smrt.
Crveni naprstak (Digitalis purpurea)
U ovu skupinu biljaka pripadaju i vrste koje nisu srodne sa đurđicom, a njihove su aktivne tvari srčani glikozidi. Među njima je najznačajniji naprstak, pustikara ili digitalis. U svrhu liječenja koriste se dvije vrste, i to crveni naprstak (Digitalis purpurea) koja se javlja samo u uzgoju i Digitalis lanata. Glavni srčani glikozidi su digitoksin, digoksin i lanatozidi. Međusobno se razlikuju po broju šećernih jedinica, a osobito po tome kako ih tijelo brzo prihvaća i koliko vremena djeluju što i ukazuje na njihovo doziranje.
Naslovna foto: Pixabay
