Veterinarke i veterinari veterinarskih ambulanti iz mnogih manjih naselja Hrvatske, održali su, u petak, 22. 5. 2026., prosvjed i konferenciju za medije ispred Ministarstva poljoprivrede u Zagrebu zbog gubitka prava na obavljanje javnih poslova veterinarske službe.
Veterinari su pokušali skrenuti pažnju javnosti na problem od općeg društvenog interesa, a to je sve veći nedostatak dostupne i učinkovite veterinarske službe u mnogim manjim općinama i gradovima u Hrvatskoj. Male seoske veterinarske ambulante bez javnih veterinarskih poslova i ovlasti nisu ekonomski održive. Veterinari tvrde da je jedan od ključnih razloga zatvaranja malih veterinarskih ambulanti po selima, taj što se na natječaju za koncesije javne veterinarske ovlasti oduzimaju malim seoskim ambulantama i dodjeljuju velikim ambulantama u udaljenim gradovima. Javne ovlasti u veterinarskoj djelatnosti su dio veterinarskih poslova koji se izvršavaju i plaćaju sukladno zakonskim propisima i u općem su javnom interesu. To su na primjer vađenje krvi domaćim životinjama, govedima, svinjama, ovcama i drugima, radi otkrivanja pojave i sprječavanja širenja opasnih zaraznih bolesti koje se brzo mogu širiti, ugrožavati zdravlje životinja i nanositi veliku gospodarsku štetu u stočarskoj proizvodnji.
Te zarazne bolesti životinja mogu biti i zoonoze – bolesti od kojih mogu oboljeti i ljudi, pa je otkrivanje tih zoonoza od prvorazrednog značaja za zaštitu zdravlja ljudi. Za više od 200 do sada poznatih zoonoza, neke od njih su građanima dobro poznate kao bjesnoća, trihineloza, salmoneloza, leptospiroza, tuberkuloza, bedrenica, vrbanac, covid-19, kravlje ludilo, ehinokokoza i druge. Analizira li se zabrinjavajući trend pada stočarske proizvodnje, niske razine samodostatnosti hrane životinjskog podrijetla, kao na primjer mlijeka, mesa, jaja, ali i demografskih rizika u vidu iseljavanja stanovnika iz ruralnih prostora, teško se oteti dojmu da je ovaj prosvjed veterinara, radi gubitka koncesija, samo vrh sante leda prema kojoj plovi „Titanic“ hrvatskog veterinarstva, stočarstva, prehrambene sigurnosti i zdravlja životinja u Hrvatskoj.
Značaj veterinara nije samo poljoprivredni i javno-zdravstveni, već i sociodemografski, što ističe i izv. prof. Tijana Trako Poljak s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Iz perspektive ruralne sociologije i naših znanstvenih istraživanja na HRZZ projektima “SECRURAL” i “TRANSFORM_RURAL”, stanje veterinarske službe u Hrvatskoj danas je jedan od važnih pokazatelja ukupnog stanja ruralnih područja i domaće poljoprivrede. Smanjenje dostupnosti veterinarskih usluga odražava procese pada stočarske proizvodnje, ali i općenito slabljenja društvene i gospodarske infrastrukture hrvatskog sela, ističe Trako Poljak i dodaje da postupno urušavanje mreže veterinarskih usluga u ruralnim područjima može doprinijeti pogoršavanju postojeće situacije, jer dodatno ubrzava odustajanje ruralnog stanovništva od poljoprivrede povećanjem nesigurnosti stočarske proizvodnje, što posebno pogađa već ionako ranjiva mala i srednja obiteljska gospodarstva.
Sve to dugoročno dodatno pridonosi slabljenju lokalnih zajednica i, u konačnici, jačanju depopulacije. Stoga je pitanje veterinarske službe nerazdvojivo povezano sa zdravljem životinja i ljudi, ali i sa širim pitanjima dugoročne održivosti lokalne ekonomije, sigurnosti prehrambenog sustava, domaće proizvodnje hrane te kvalitete života na selu i opstanka ruralnih zajednica, naglasila je prof. Trako Poljak.
Koja je društvena uloga i odgovornost veterinarske službe?
U Zakonu o Veterinarstvu RH, navodi se : „Veterinarstvo je, u smislu ovoga Zakona, zaštita i kontrola zdravlja i dobrobiti životinja, suzbijanje zoonoza, osiguravanje zdravstveno ispravnih i neškodljivih proizvoda životinjskoga podrijetla te drugi poslovi veterinarskoga javnog zdravstva, promicanje reprodukcije životinja i veterinarska zaštita okoliša.“ Nadalje, veterinari u direktnom kontaktu s vlasnicima životinja permanentno im prenose najnovija znanje i savjetuju o optimalnom držanju, njezi i hranidbi životinja na njihovim gospodarstvima. Samo zdrave životinje mogu proizvoditi zdravo i kvalitetno mlijeko, meso jaja, i druge proizvode. Također samo zdrave životinje mogu omogućiti povećanje prihoda poljoprivrednika, a to je temeljni uvjet održivosti njihovih gospodarstava.
Što je važno za kvalitetnu, stalno dostupnu i financijski priuštivu veterinarsku službu ?
Za kvalitetnu, stalno dostupnu i financijski priuštivu veterinarsku službu važno je imati na terenu dovoljan broj veterinara, veterinarskih tehničara i mrežu veterinarskih ambulanti raspoređenih ravnomjerno na čitavom teritoriju RH. Zakonski propisi moraju omogućiti jednostavni administrativni postupak otvaranja veterinarskih ambulanti, te raznim mjerama podržavati ekonomsku održivost tih ambulanti. Kao na primjer dodjela javnih ovlasti svakom veterinaru koji se naseli na nekom području, smanjiti PDV na veterinarske usluge te decentralizirati odgovornost pokrivenosti područja veterinarskom službom na način da su i županije, gradovi i općine u obavezi doprinositi 24 satnoj dostupnosti veterinara na svom terenu.
Da je dostupnost veterinarske službe značajno smanjena pokazuju sljedeći podaci o broju veterinarskih stanica i ambulanti u Hrvatskoj 1990. godine i 2026. godine. Prof. dr. sc. Petar Džaja, s Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, u svojoj izvrsnoj i opsežnoj knjizi, izdanoj 2023. godine, navodi podatak da je oko 1990. godine u stotinjak općina u Hrvatskoj djelovalo 116 veterinarskih stanica i 216 njima pripadajućih veterinarskih ambulanti. Tada su veterinarske stanice radile sve potrebne veterinarske poslove. Veterinari su uglavnom stanovali u mjestima u kojima su i radili. Bili su blizu i na raspolaganju svojim korisnicima 24 sata dnevno 365 dana u godini.
Foto: M. Husnjak
2026. godine prema dostupnim podacima na Internet stranicama Uprave za veterinarstvo i kvalitetu hrane, koja je organizacijski dio Ministarstva poljoprivrede, u Hrvatskoj postoji 113 veterinarskih stanica i ambulanti s javnim ovlastima, dakle veterinarske službe čija je nadležnost i djelokrug rada usporediv s veterinarskim stanicama i ambulantama 1990-ih godina. Ima li se u vidu da Republika hrvatska ima 128 gradova i 428 općina, dakle 556 jedinica lokalne samouprave, činjenica je da oko 2/3 njih nema dostupnu potpunu veterinarsku uslugu na svom području.
Vidljivo je to i na primjeru Krapinsko-zagorske županije, gdje je 90-ih godina djelovalo 30-ak veterinarskih ambulanti koje su pružale stanovnicima sve potrebne veterinarske usluge, a sada ih je samo 10-ak. Aktualno je veterinarska služba u Hrvatskoj organizirana u 7 organizacijskih oblika, Ovlaštene veterinarske organizacije te veterinarske – stanice, – ambulante, – službe, – prakse, – bolnice, i klinike. Prema Upisnicima Uprave za veterinarstvo i kvalitetu hrane, u Ministarstvu poljoprivrede, za svaki pojedini organizacijski oblik, u Hrvatskoj je upisano 400 različitih oblika organizacije veterinarskih službi. Iz tog podatka bi se moglo zaključiti da sada u odnosu na prije 30-ak godina, mreža veterinarskih službi bolje pokriva potrebe poljoprivrednika, vlasnika kućnih ljubimaca i svih drugih stanovnika i turista u Hrvatskoj. No, je li tome tako? Odgovor na to pitanje zahtijeva detaljniju analizu, koja je iz mnogih razloga od javnog interesa.
Tko će raditi u veterinarskoj službi u budućnosti?
Prema podacima Hrvatske veterinarske komore trenutno oko 2400 doktora veterinarske medicine ima važeću licenciju. U razdoblju 2020.-2024. godine na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu diplomiralo je ukupno 450 veterinara. Od toga su 341 žene,(75 %), a 99 muškarci (25 %). Poznato je da veterinarke preferiraju zapošljavanje u maloj praksi, farmaceutskoj industriji ili veterinarskoj administraciji. Stoga ovaj nesrazmjer spolne strukture diplomiranih veterinara predstavlja rizik od nedostatka veterinara u budućnosti za liječenje domaćih životinja, krava, konja, svinja, koza i ovaca. Upravo su ti veterinari neophodni stručnjaci za nužan rast stočarske proizvodnje u Hrvatskoj. Osim te nepovoljne spolne strukture, rizik od nedostatka veterinara u hrvatskoj predstavlja i odlazak veterinara iz Hrvatske. Prema podacima Veterinarske komore u proteklih 7 godina u inozemstvo se odselilo 175 veterinara.
Ovo je broj veterinara koji su iselili iz Hrvatske i rade u inozemstvu u struci. Broj veterinara koji odlazi iz Hrvatske i ne radi u struci je nepoznat. Osim gore navedenih rizika, najveći problem za društvo i državu da osiguraju održivost veterinarske službe u budućnosti su vrlo niske neto plaće u veterinarskoj djelatnosti u Hrvatskoj. Dok je u 2025. godini prosječna neto plaća isplaćena u zdravstvenoj djelatnosti 2031 euro, s kojom se zbog prirode posla i osiguranja dežurstava veterinarska djelatnost logično uspoređuje, u veterinarskoj djelatnosti iste, 2025. godine isplaćena neto plaća iznosi tek 1304 eura, dakle samo 64 % plaće u zdravstvenoj službi. Čak je prosječna plaća u veterinarskoj djelatnosti, gdje većina zaposlenih ima visoku stručnu spremu, radi 24 sata dnevno 365 dana u godini niža i od prosječne neto plaće u svim pravnim osobama u Hrvatskoj, koja je u 2025. iznosila 1434 eura.
Rizici koncentracije i monopolizacije veterinarske djelatnosti
Veterinari na prosvjedu u Zagrebu vrlo su argumentirano upozorili na neke realne rizike koncentracije i monopolizacije veterinarske službe u Hrvatskoj. Prema iskustvima EU članica u kojima su procesi koncentracije i monopolizacije veterinarske djelatnost već doveli do nedostatka veterinara u ruralnim dijelovima tih država. Nadalje, veterinarske usluge su višestruko skuplje. Investicijski fondovi koji investiraju u izgradnju i opremanje luksuznih veterinarskih prostora i opreme imaju osnovni cilj brzi povrat uloženog kapitala. To je s aspekta slobodnog tržišta razumljivo i za očekivati.
No, je li to u interesu društva, zaštite zdravlja, osiguranja zdravstvene ispravnosti i kvalitete hrane životinjskog podrijetla, široke dostupnosti i priuštivosti veterinarske usluge, to je drugo pitanje. Vrlo značajna posljedica koncentracije i monopolizacije veterinarske djelatnosti je da ovu stručnu službu od posebnog javnog interesa, obavljaju vlasnici međunarodnog kapitala koji nisu veterinari, pa za veterinarske poslove nisu kvalificirani. Oni u svom radu nisu vođeni načelima profesionalne etike, nego u prvom redu ostvarivanjem visokih stopa profita.
Sudionica prosvjeda, dr. vet. med Antonela Wendling ima veterinarsku ambulantu „Nela“ u Ivankovu i u izjavi za medije istaknula je nelogičnost i opasnost u natječaju za koncesiju javno-veterinarskih ovlasti: Najveći apsurd je da velike korporacije nemaju uopće ambulante u tim istim općinama u kojima bi trebali raditi umjesto nas koji živimo sa svojim seljacima i radimo 24 sata već 30 godina bez stanke u tim općinama. Nakon zaključivanja natječaja za dodjelu koncesija, u najskorije vrijeme ugasit će se gotovo sve veterinarske ambulante u ruralnim prostorima.
Za Gospodarski list komentar je dao i predsjednik Hrvatske veterinarske komore, Ivan Zemljak, dr.vet.med.
Hrvatska veterinarska komora zastupa interese svih veterinara, i velikih i malih sustava, ali prije svega stabilnost veterinarske službe i interes krajnjih korisnika i razumije zabrinutost dijela veterinarskih organizacija vezano uz kriterije natječaja za dodjelu javnih ovlasti i moguće posljedice na dostupnost veterinarskih usluga u lokalnim sredinama.
Stanje veterinarske struke u Republici Hrvatskoj posljednjih godina otvara niz važnih pitanja o dugoročnoj održivosti sustava veterinarstva, osobito u ruralnim i demografski osjetljivim područjima Hrvatske. Smatramo važnim očuvati dostupnost veterinarskih usluga u svim dijelovima Hrvatske, osobito u ruralnim područjima gdje već danas postoji ozbiljan problem nedostatka veterinara i smanjene teritorijalne pokrivenosti veterinarskim uslugama. U pojedinim područjima Republike Hrvatske više ne postoji trajno prisutna veterinarska služba, nego se veterinarska skrb organizira dolaskom veterinara iz drugih dijelova Hrvatske, što dugoročno otvara pitanje dostupnosti, brzine intervencije i održivosti sustava na terenu.
Uz pitanje kriterija javnih ovlasti, potrebno je otvoriti i širu raspravu o modelima održivosti veterinarske djelatnosti u ruralnim područjima. U tom procesu važnu ulogu trebale bi imati jedinice lokalne i regionalne samouprave kroz konkretne poticajne mjere za privlačenje veterinara u slabije pokrivena područja.
Takve mjere mogu uključivati subvencionirani ili službeni smještaj za veterinare i njihove obitelji, sufinanciranje dijela plaće ili troškova rada/dežurstva, davanje prostora za otvaranje ambulanti pod povoljnim uvjetima, oslobađanje dijela lokalnih davanja, pomoć pri zapošljavanju članova obitelji te dodatne potpore za ostanak mladih stručnjaka u ruralnim sredinama. Slični modeli već postoje u pojedinim europskim državama koje se suočavaju s nedostatkom veterinara u ruralnim područjima i lokalna samouprava aktivno provodi ovakve mjere kako bi sačuvala veterinarsku struku na svom području.
Pozitivnim smatramo najave Ministarstva poljoprivrede vezano uz uvođenje stipendija za studente veterinarske medicine koji bi nakon završetka studija radili u deficitarnim i ruralnim područjima Republike Hrvatske. Takve mjere mogu biti važan dio dugoročnog rješenja problema nedostatka veterinara na terenu, osobito ako budu povezane s konkretnim programima stručnog usavršavanja i poticanja ostanka mladih veterinara u Hrvatskoj. Hrvatska veterinarska komora smatra kako je potrebno otvoriti stručni dijalog o mogućim korekcijama modela za buduće natječaje, vodeći računa o operativnoj sposobnosti veterinarskih organizacija, ali i o ravnomjernoj dostupnosti veterinarske službe građanima i stočarima na cijelom teritoriju Republike Hrvatske. Održiv, stručno dostupan i teritorijalno ravnomjerno organiziran sustav veterinarstva važan je dio sigurnosti hrvatske poljoprivrede, stočarstva, sigurnosti hrane i javnog zdravlja, zaključuje Zemljak.
Naslovna foto: Chatgpt.com
