Koze imaju jedinstvenu sposobnost prilagodbe na različite okolišne uvjete i stoga su geografski najraširenija vrsta domaćih životinja. Uzgoj koza uobičajen je u gotovo svim zemljama svijeta i u svim klimatskim zonama – od najhladnijih dijelova Sibira pa sve do pustinja i tropskih dijelova Afrike. U pravilu, koze obitavaju tamo gdje teško, odnosno nikako ne može opstati niti jedna druga vrsta stoke (osobito krupnije).
Raznolikost genskih resursa koza u cijelom svijetu odraz je njihove prilagodbe vrlo različitim proizvodnim sustavima u kojima prevladavaju izvorne pasmine, često u opasnosti od izumiranja, no vrlo dobro prilagođene lokalnim uvjetima. Od poznatih pasmina diljem svijeta, za gotovo polovinu ne smatra se da su u opasnosti od izumiranja, oko jedna trećina ih je nepoznatog statusa, dok su tri pasmine (sanska, anglonubijska i burska) prisutne u više od 50 zemalja.
Gospodarska važnost koza je očita
U većini zemalja koze se smatraju isključivo mesnim životinjama, iako nisu toliko učinkovite u proizvodnji mesa kao neke druge životinjske vrste. Imaju niže priraste, lošiju iskoristivost hrane u zatvorenom uzgoju, ali su učinkovitije u drugim sustavima (korisnici različitog grmlja, korova i nepoželjnog raslinja te kao pobirači nakon žetve) od drugih vrsta domaćih životinja. U siromašnim, sušnim krajevima svijeta koze su najčešće glavni izvor opskrbe stanovništva mesom i mlijekom, odnosno najvažniji izvor bjelančevina životinjskog podrijetla. Također, u novije vrijeme sve je očitija njihova gospodarska važnost u razvijenim zemljama.
U cilju očuvanja postojećih genskih resursa, potrebno je razvijati programe usmjerene na karakterizaciju, očuvanje i održivo iskorištavanje postojećih populacija koza. Prva globalna procjena genetskih resursa, odnosno karakterizacije koza napravljena početkom ovog stoljeća ukazuje da se pasmine znatno razlikuju u proizvodnim svojstvima, ali i da postoji nasušna potreba za detaljnijim podacima, pogotovo o pasminama iz zemalja u razvoju. Pomalo iznenađujuće otkriće u spomenutoj studiji bio je zaključak da je broj postojećih pasmina u odnosu na ukupan broj koza veći u razvijenim nego u zemljama u razvoju, vjerojatno iz razloga što su mnoge pasmine u zemljama u razvoju neokarakterizirane i nazvane kao “lokalne”.
Umjetno osjemenjivanje i embrotransferi
Jedan od načina za postizanje gore navedenih ciljeva je primjena najnovijih spoznaja iz različitih grana biotehnologije i novi pristupi u uzgoju koza. Među trenutno dostupnim biotehnologijama, najveći potencijal za održivo upravljanje genskim resursima koza imaju genski markeri, genske modifikacije i reproduktivne tehnologije. Primjerice, umjetno osjemenjivanje (UO) i embriotransfer ključni su u očuvanju pasmina i vrlo korisni u selekcijskim programima, dok se genske modifikacije prvenstveno primjenjuju za dobivanje rekombinantnih proteina s farmaceutskim ili nutraceutskim svojstvima (nutraceutski proizvod je hranjiva tvar ili hrana za koju se vjeruje da ima ljekovita svojstva, tj. hrana koja se koristi kao lijek). Jedno od područja u kojem genski modificirane koze mogu imati značajniju ulogu je proizvodnja mlijeka sličnog humanom, na primjer s manjim sadržajem β-laktoglobulina i laktoze.
Genski markeri, uključujući pojedinačne nukleotidne polimorfizme (SNP-ove), ključni su za odgovarajuće upravljanje genskim resursima koza, posebno u aktivnostima vezanima uz njihovu karakterizaciju i očuvanje te pripremu novih uzgojnih programa. Najnovijim dostignućima u molekularnoj genetici otvorena je mogućnost provedbe genomske selekcije kojom bi se mogli strahovito povećati postojeći trendovi genskog napretka. Međutim, visoka cijena genotipizacije uzoraka zasada ne dopušta širu upotrebu genomske selekcije u kozarskoj praksi.
Jedna od primjena genskih markera u certifikaciji proizvoda je u genskoj sljedivosti koja se temelji na jedinstvenosti genskog otiska prsta jedinke. U ovome slučaju, mogu se usporediti genski markeri dobiveni u biološkim uzorcima iste životinje prikupljeni u različitim fazama (rođenje, klanje, mesni proizvodi itd.) čime bi se jamčila cjelovita identifikacija životinje u zaokruženom procesu proizvodnje. Proširenje navedene metodologije ostvaruje se putem dodjele zadanog biološkog uzorka farmi (putem testiranja roditeljstva) ili pasmini (određivanje pasmine), a što je važno u procesima certificiranja, primjerice proizvoda sa zaštićenom oznakom izvornosti (ZOI).
Primjena UO-a u koza, pogotovo kad je ono prakticirano izvan uobičajene pripusne sezone, obično zahtijeva sinkronizaciju estrusa u rasplodnih ženskih grla. Uobičajeno se sinkronizacija estrusa provodi primjenom vaginalnih spužvica impregniranih s progestagenom tijekom 11 dana te injekcijom PMSG-a, odnosno PGF2-analoga na 9. dan. Koze se zatim osjemenjuju oko 45 h nakon uklanjanja spužvica, a stopa plodnosti bude oko 60–65 %. UO omogućuje obimnije korištenje izvanrednih rasplodnjaka, veću preciznost u donošenju odluka na temelju podataka o potomstvu i prekograničnu razmjenu genskog materijala, s manjim zdravstvenim rizicima. S druge strane, UO je bitan instrument u programima usmjerenim na ex situ očuvanje animalnih genskih resursa. Uz primjenu UO, važno je spomenuti i mogućnost korištenja seksiranog sjemena u kozarstvu.
Naime, određivanje spola unaprijed putem UO sa seksiranim sjemenom ima znatne prednosti u pogledu upravljanja stadom i profitabilnosti farme, ali glavna korist ove biotehnologije dolazi do izražaja u selekcijskim programima, posebno u stadima mliječnih koza. Na ovaj način moguće je odabrati nekoliko izvanrednih plotkinja da budu jarčevske majke i osjemeniti ih spermom s Y-kromosomom, čime se povećava intenzitet selekcije.
Ova tehnika uspješno se primjenjuje u različitih vrsta domaćih životinja te je uobičajena u mliječnom govedarstvu, iako je vremenski zahtjevna, skupa i rezultira nižim stopama plodnosti u usporedbi sa standardnim UO. Embriotransfer, odnosno višestruka ovulacija praćena prijenosom embrija omogućuje nastanak velikog broja potomaka od odabranih plotkinja, a čime se, s obzirom na veći intenzitet selekcije i postizanje kraćeg generacijskog intervala, optimizira djelovanje uzgojnih programa. Osim toga, embriotransfer je neophodan u programima očuvanja germplazme, jer pruža mogućnost ponovnog oživljavanja ugrožene populacije, u slučaju gdje je jako ugrožena ili izumire.
Izvor: Gospodarski kalendar
