Borovi su rod visokih zimzelenih stabala, ali i grmova koje krase dugačke, tamnozelene iglice. Rod Pinus pripada istoimenoj obitelji borova (lat. Pinaceae), a vrste borova, kojih ima više od 100, vrlo dobro uspijevaju na različitim staništima.
Nastavljamo serijal o ukrasnim četinjačama iz obitelji borova, a na red je došao rod borova (Pinus spp.). Taj rod ima velik značaj u ukrasnoj hortikulturi. Razlog su dugačke, elegantne iglice, najduže od svih četinjača. Brojne vrste imaju i atraktivan, raznolik habitus pa se mogu primjenjivati u dizajniranju različitih vrtova.
Borove odlikuje i raznolika uporabna vrijednost. Poznata je, primjerice, primjena pinjola u gastronomiji i njihova ljekovita svojstva. Od mladih borovih iglica izrađuje se i sirup koji se koristi protiv kašlja i bronhitisa.
Kako razlikovati vrste borova?
Češeri borova jajolikog su, kuglastog ili valjkastog oblika. Svima im je zajedničko da se prilikom dozrijevanja ne raspadaju, kao što je to slučaj kod jela ili cedrova. Stručnjacima izgled i oblik češera uvelike pomažu u određivanju vrste kada su borovi slični prema drugim karakteristikama.
Ipak, vrste borova najčešće razlikujemo prema broju iglica skupljenih u čuperak. Stoga su dvije najčešće kategorije dvoigličasti i peteroigličasti borovi. Najpoznatiji dvoigličasti borovi su Pinus sylvestris, P. nigra, P. halepensis, P. mugo i P. heldreichii. Među peteroigličastima najpoznatiji su Pinus wallichiana, P. strobus, P. peuce i P. cembra.
Zbog velikog broja vrsta unutar roda Pinus teško je spomenuti sve značajne. Zato u nastavku izdvajamo vrste i kultivare koji zauzimaju posebno mjesto u ukrasnoj hortikulturi.
Peteroigličasti borovi
Molika (Pinus peuce)
Pinus peuce, poznatiji kao molika, endem je Balkanskog poluotoka, otkriven na području Makedonije. Riječ je o visokom stablu plavkastozelenih iglica. Poznat je po otpornosti na bolesti i štetnike.
Američki borovac (Pinus strobus)
Još jedan peteroigličasti bor, Pinus strobus ili američki borovac, poznat je po snažnom korijenskom sustavu. Zato se često sadi na mjestima s čestim olujnim vjetrovima, gdje su druge crnogorične vrste sklone izvaljivanju.
Kultivar ‘Minima’ patuljasti je, zaobljeni grm sporog rasta. Doseže do 1 metar visine i širine. Nešto viši kultivar ‘Macopin’ stožastog je oblika i doseže visinu i širinu do 2,5 metra.
Himalajski borovac (Pinus wallichiana)
Pinus wallichiana ili himalajski borovac prekrasno je stablo izrazito dekorativnih plavosivih iglica. Iglice su duge do 20 cm, skupljene u čuperke i padaju prema dolje. Dekorativni su i češeri oblika banane, dugi do 30 cm. U početku su uspravni, a kasnije postaju viseći.
Himalajski borovac često se sadi kao soliter kada je u vrtu potrebna fokusna točka. Ipak, vrlo lijepo izgleda i posađen u skupinama.
Dvoigličasti borovi
Bijeli bor i crni bor
Pinus sylvestris (bijeli bor) i Pinus nigra (crni bor) dosežu visinu do 30 metara. Bijeli bor ima pomalo usukane iglice i loše podnosi onečišćen zrak. S druge strane, crni bor vrlo dobro uspijeva u gradskim uvjetima. Zato ga u gradovima često možemo vidjeti posađenog u skupinama ili pojedinačno.
Bor krivulj (Pinus mugo)
Pinus mugo, za razliku od većine borova, raste u širinu kao polegnuti grm. Prirodno je rasprostranjen u planinskim krajevima. Na to upućuje i njegov habitus, koji je prilagodba težini snježnog pokrivača i drugim ekstremnim uvjetima tih krajeva.
U ukrasnoj hortikulturi danas je nezamjenjiva vrsta u kamenjarima. Dobro se snalazi i na nagnutim terenima jer čuva tlo od erozije. Posebno dekorativno izgledaju kombinacije najpoznatijih kultivara i varijeteta ovog patuljastog bora. To su, primjerice, ‘Carsten’s Wintergold’ (zimi žute iglice), ‘Mops’ i ‘Mini Mops’, ‘Humpy’, ‘Gnom’, ‘Varella’, P. mugo var. pumilio, ssp. mughus i brojni drugi.
Pinija (Pinus pinea)
Pinus pinea ili pinija vrlo je dekorativno stablo kišobranaste krošnje, visoko do 25 metara. Pri vrhu stabla grane su gusto raspoređene, a na ostatku debla gotovo ih i nema.
Okruglasti, sjedeći češeri dozrijevaju u trećoj godini. Svaki sadrži stotinjak sjemenki koje nazivamo pinjolima. Sjemenke se skupljaju u jesen i imaju visoku hranjivu vrijednost. Jedu se sirove ili kratko tostirane.
Piniju najčešće povezujemo s talijanskim krajobrazom. To je šteta jer i u Hrvatskoj jako dobro uspijeva, a poznate su i autohtone šume poput one na otoku Mljetu.
Češćom sadnjom mogao bi se smanjiti rizik od požara. Naime, pinija ima izrazito visoku krošnju koja usporava širenje vatre. Osim toga, planiranim podizanjem nasada mogao bi se ostvariti velik gospodarski potencijal. Pinjoli na tržištu postižu dobru cijenu po kilogramu, a potražnja za njima je velika.
Borov prelac – štetnik na koji treba paziti
Za kraj, važno je spomenuti problem koji je zahvatio mnoge mediteranske zemlje. Riječ je o borovom prelcu, štetniku koji se hrani borovim iglicama. Ovaj noćni leptir gnijezdi se najčešće na borovima, ali i na ostaloj crnogorici. Od kraja zime do početka proljeća iz gnijezda izlaze dlakave gusjenice. One u dugačkim kolonama kreću prema tlu, gdje se zakukuljuju.
Ako vi ili vaš ljubimac naiđete na takvu kolonu, držite se podalje jer su moguće alergijske reakcije. Gnijezda s ukrasnih vrsta možete se riješiti jedino mehaničkim uklanjanjem i spaljivanjem, uz zaštitne rukavice.
