Dobravski ljuk roba je isključivo za poznate kupce, ljude koji poznaju eko stvari i znaju što je kvaliteta. Ekološka poljoprivreda ima zakonitost zatvorenog sustava, kako su nekad prije funkcionirali. Nekad je čovjek pobrao kuruzu, krave su to zažvakale, pojele, ostalo je gnojivo koje se opet vozilo na njivu. Ljudi su nekad bili bolji agronomi nego danas, točno su znali što i kad treba, jer su radili iskustveno, veli Josip.

Uputite li se ovih dana u Međimurje, u Donju Dubravu, u namjeri da si osigurate zalihe luka za nadolazeću zimu, vratit ćete se kući praznog prtljažnika. Naime, luk je u ovom naselju poznati brend. Mještani su dugogodišnji proizvođači stare autohtone sorte, Dobravskog crvenog luka, odnosno, kako ga oni po domaće nazivaju Dobravskog ljuka. Sredina je listopada, a luk je rasprodan do zadnje glavice, otkrio nam je Josip Sabol, stanovnik Donje Dubrave. On se posljednjih 20 godina bavi uzgojem ove namirnice i to na potpuno ekološki način.

 Osam aktivnih proizvođača ljuka

Ove je godine u njegovom naselju 18 proizvođača uzgojilo tri tone dobravskog ljuka. Riječ je o staroj tradicijskoj sorti crvenog luka koja se na području donjeg Međimurja u neizmjenjenoj formi uzgaja unatrag najmanje 150 godina.

Dobravski ljuk odlikuje se intenzivnim mirisom, blago izraženom ljutinom i izuzetno aromatičnim okusom, veli nam Sabol. On je jedan od najzaslužnijih što je dobravski ljuk postao pravi međimurski brend. Kako je počelo, pitamo ga u njegovom domu gdje smo ga uhvatili u kratkoj pauzi između spremanja zimnice i pečenja ajvara.

dobravski ljuk sabol
Uzgoj sjemena Dobravskog ljuka
Sjemenski usjev luka u cvatnji
  • Kako je sve počelo?

Život je mene i suprugu, prerano preminulu Slavicu, u Međimurje doveo 1984. godine nakon što smo utvrdili da nam ne odgovara život u gradskoj sredini. Iako po struci građevinari, preselili smo na selo i pokušali proizvoditi nešto za sebe. Nismo bili baš početnici. Imali smo nešto iskustva od doma, od roditelja, a svakako više od onih koji su se rodili i rasli u gradu. Prve godine sadili smo krastavce za Podravku, što je bilo ubitačno.

Vrućina, mjesec srpanj, toga je bilo oko 200 kvadrata. Dogovorili smo otkup, a onda su na kraju jedni krastavci ispali predugi, drugi prekratki, jer naravno, ako ne špricaš nisu svi jednaki, pa nije bilo dobro. Mi smo odmah krenuli s ekološkom proizvodnjom, s kemijom se nismo povezivali jer to nismo znali. Mnogi su nas onda savjetovali da smo trebali špricati, no nas jednostavno takav uzgoj nije zanimao. Ubrzo smo shvatili da nema “kruha” od krastavaca i došli do zaključka da ako si ne možeš svoj rad naplatiti onda nemoj to niti raditi, prisjetio se Josip koji je ubrzo krenuo sa širenjem parcela.

Od okućnice na pola hektara, proširio se pa danas obrađuje 1,6 hektara zemlje. Dio je kupio, a dio zakupio, od države mu je isto tako bilo nuđeno zemljište kao ekološkom proizvođaču, no za to nije bio zainteresiran. Njihov put u startu je bio trnovit, kaže nam.

Sam početak ekološke poljoprivrede bio je nezamisliv. Blatila se i omalovažavala, svi su u to vrijeme, pred 20 godina, govorili da je sve ekološki…ja sam u tome od samih početaka i znam što znači ekološka proizvodnja, veli Josip.

dobravski ljuk obitelj sabol
Uzgoj luka iz lučice

Berba Dobravskog ljuka

Osnove ekološke proizvodnje krenuli su usvajati kao članovi udruge Živa zemlja na čijim su predavanjima slušali o biodinamici i proizvodnji bez korištenja kemije.

-Ja sam generacija koja pamti svašta, probao sam i naslušao se svega. Dobro znam što je kemija i umjetno mineralno gnojivo, što su napravili zemlji koja je postala sve mrtvija, daje sve manje, postala je nepropusna, kad bi ja to pričao, mnogi su mahali rukom. Nekada voda na zemlji nije stajala, doma nije bilo graba po selu, zemlja je sve upila, voda je našla svoj put za razliku od danas kad se zadržava po poljima i okolišu što dovoljno govori u kakvom je stanju – objašnjava Josip.

Običaj pletenja luka

Pita od luka

Sajmovi su im bili odskočna daska

Kao članovi udruge Živa zemlja, jednom su prilikom bili pozvani na sajam. Iako isprva nisu vjerovali da će itko htjeti kupiti nešto od njihovih proizvoda, na terenu se pokazalo sasvim drugačije. Ljudi su bili zainteresirani za sve što su im oni tamo ponudili.

Malo po malo zimnica se rasprodala. Sa svakoga sajma donijeli bi doma još jednu plaću, a budući da su u tim godinama gradili novu kuću, sve što su zaradili na račun svog hobija, dobro im je došlo.

Život je čudan, ono što ne voliš u početku poslije zavoliš. Roditelji su mi govorili: Znaš ak neš dober, motika te navek čeka. Poslije ti je ta motika na kraju rekreacija i daje snagu i energiju, daje volju za život i imate vremena razmišljati o sebi, gledati biljke i ptice, razgovarati s kokošima. Kad čovjek neke stvari spozna i postane svjestan svoje okoline puno više vrijedi i za društvo – priča Josip.

Iako su do potrebnog znanja dolazili preko udruge Živa zemlja, 2001. godine, s obzirom da je puno članova bilo iz Čakovca, stvorili su društvo za biodinamičko gospodarenje Duga koja će ove godine slaviti 20 godina od osnutka. Tu su nastavili razmijenjivati međusobna iskustva.

Josip je oduvijek bio široke ruke i dijelio svoje znanje s ostalim uzgajivačima i svima koje je bilo što od poljoprivrede zanimalo. Prve nedjelje u lipnju prije pandemije koronavirusa organizirao bi šetnje i dane otvorenih vrata na svom imanju. Ljudi bi došli, čuli bi nešto novo, dolazili bi i kupci.

Vlastito sjeme

Josip kaže kako mu je puno jednostavnije prodati svoje proizvode na internetu, ali to ga uopće ne veseli.

Evo tu su 62 flašice ajvara, to mi je treća tura, već sam ispekao 170 komada flašica ove godine. Sam pečem, a žene mi ne vjeruju da to sam radim, veli Josip. Njegov je život krenuo u sasvim novom smjeru 2009. godine kad mu je preminula supruga.

No, da nije bilo nje, tko zna kako bi to sve danas izgledalo. Upravo na njen prijedlog krenuli su s proizvodnjom domaćeg, autohtonog dobravskog ljuka. Godine 2001. taman su imali površinu od pola hektara da su se mogli upisati u upisnik eko proizvođača. Počeli su s domaćim međimurskim kupusom, rajčicom, svega domaćeg. Sjeme su reproducirali: vlastito sjeme iz vlastitog imanja.

-Mi uvijek govorimo ljudi jedite lokalno, hranite se onim što vam priroda i okolina daje i to vam je dovoljno. Ne mogu se jesti jagode u siječnju ili paradajz cijele godine – upozorava Josip.

Godine 2007. odlučili su napraviti manifestaciju za koju su pripremili hranu od luka. Napravili su predavanje o luku i njegovim vrstama. Kad je Slavica preminula, njoj iz ljubavi Josip je sve podigao na višu razinu. Napravio je i izložbu pred školskom zgradom za dane Svete Margarete.

Na moj poziv odazvalo se 30 izlagača, vladala je nekakva posebna energija, a okupilo se ljudi iz pet županija. Lani nismo organizirali zbog korone, a sad smo ju opet ove godine napravili. Kad je supruga umrla, kolegica iz Nedelišća rekla je da moram zabilježiti sve Slavičine priče i znanje o luku, odnosno ljuku. Tako je nastala knjižica koju smo ove godine redizajnirali. Dubrava je s manifestacijom Dani dobravskog ljuka dobila jedan dobar program i zabilježila se na kulturnoj i turističkoj karti, kaže Josip.

Općinski, županijski i državni poticaji

Zaljubljenike u uzgoj ovog međimurkog brenda nagrađuje i motivira općina svojim poticajima po kilogramu luka, lučice po litri i proizvodnju sjemena. Proizvodnja je trogodišnji ciklus. Osim općinskih sredstava i Međimurska županija uskače vraćanjem troškova certifikacije što je oko 2000 kuna godišnje. Tu su i državni poticaji za ekološku pojoprivredu.

Mimo te “pomoći” Josip je ostalo izgradio vlastitim sredstvima. U EU sredstva je razočaran. Kao član LAG-a koji je dobio 560 tisuća eura preko mjere za OPG-e za prehranu, htio je kupiti mlin i manji stroj koji bi mu bio od koristi u proizvodnji. Rečeno mu je da može uzeti 15 tisuća eura i napraviti projekt. No odustao je iz straha da tolika sredstva neće moći vraćati i taj “kamen” jednostavno nije mogao uzeti na svoja leđa. Tijekom života radio je puno stvari, među ostalim prodavao i stambenu štednju.

-Dragi Bog mi je dao viziju da počnem raditi poljoprivredu kad smo 2000. godine supruga i ja ostali bez posla, da se samo ,,prešaltamʺ i ne moram nikoga ništa prositi, kaže. No, nema recept kako bi današnje mlade generacije nagovorio na rad na zemlji.

Od organskog smo zdravi i veseli

Još jednom nam kaže da u Donjoj Dubravi više nema luka, ne prodaju ga ni u trgovačke centre. Roba je to za poznate kupce, ljude koji poznaju eko stvari i znaju što je kvaliteta.

Svaki eko proizvod ima 30-40 posto više vitalne energije u sebi, manje ga je potrebno pojesti od konvencionalne hrane. Ne jedemo u njemu pesticide, nego jedemo čisto pa smo zdravi i veseli. Ono što se prodaje po trgovačkim centrima nije ni sluga ovom ekološki tretiranom, odnosno netretiranom luku, kaže Sabol. On se nikada ne bi prebacio na konvencionalnu poljoprivredu.

To je kao s konja na magarca, konvencionalni proizvođač kad krene na eko to je kao da morate promijeniti vjeru. Morate nešto drugo učiti, veli nam zadovoljan što je njegova obitelj puno dala da se sačuva i zaštiti ova autohtona sorta luka. Nju će i generacije u budućnosti zahvaljujući njihovom trudu moći pronaći u banci sjemena.

Dobravski ljuk

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje