Kelj pupčar najviše se troši u kasnu jesen i zimi te se stoga njegova hranidbena vrijednost još više cijeni. Najukusniji je kad ga malo „ofuri“ mraz. Za razliku od kupusa i kelja koji imaju samo jedan aktivni vršni pup (glavicu), kelj pupčar može imati 40 do 100 aktivnih postranih pupova koji se koriste kao namirnica.
Stabljika kelja pupčara visoka je 40 do 100 cm i završava rozetom lišća. Na stabljici su listovi spiralno raspoređeni na dugim peteljkama. Pri kraju rasta stabljike u visinu, u pazuhu listova od donjih prema gornjima razvijaju se mali pupovi, promjera 1 do 4 cm. Na prijelazu u mirovanje listovi postupno opadaju, a pupovi ostaju na stabljici.
Za prehranu se može prirediti vrlo brzo i jednostavno. Najviše se jede svjež, očišćen od starog i žutog lišća, skuhan u slanoj vodi pa topao začinjen majonezom i vrhnjem, paniran ili malo pržen s mrvicama na otopljenom maslacu, ili margarinu. Međutim, pupovi kelja pupčara mogu se izvrsno konzervirati u otopini soli i vode s vinskim octom. Dobro konzervirani pupovi kelja pupčara zadržavaju sve posebnosti delikatesnog povrća, vrlo primamljiva zdravog proizvoda. Hranidbena vrijednost kelja pupčara veća je od ostalih vrsta povrća iz skupine kupusnjača. To se posebice odnosi na bjelančevine, ugljikohidrate, kalij i vitamin C.
Visoke temperature usporavaju rast kelja pupčara
Za rast i formiranje pupova optimalne su temperature od 18 do 20 °C, uz dobru opskrbu vodom i hranivima i visoku vlagu zraka. Pri visokim ljetnim temperaturama rast se usporava, a može doći i do otvaranja donjih formiranih pupova. Zbog dobre otpornosti na niske temperature (do -12 °C), a u iznimnim slučajevima kratkotrajno i do -20 °C, kelj pupčar se može brati do kasne jeseni u kontinentalnom području, a tijekom cijele zime u mediteranskom.
Kelj pupčar ima dosta dugu vegetaciju koja od sadnje do berbe traje od 120 do 200 dana. Zbog toga se u kontinentalnim područjima uzgaja kao jesenska kultura, a u mediteranskim kao jesenska i zimska.
Uz gnojidbu organskim gnojivima u količini 30 do 50 t/ha, za prinos od 15 t/ha preporučuje se 175 do 200 kg n, 100 kg P2O5 i 200 kg K2O, a u prihrani još 40 do 50 kg N/ha. Prevelika količina dušika u vrijeme formiranja pupova može uzrokovati rahle pupove. Nedovoljna ishrana kalcijem prouzročena sušom i visokim temperaturama može izazvati rubni palež listova vršne rozete i unutrašnje smeđenje pupova.
Kelj pupčar se isključivo uzgaja iz presadnica. U kontinentalnim područjima sije se krajem svibnja, presađuje krajem lipnja ili početkom srpnja. Bere od početka listopada do kraja studenoga ili početka prosinca, ako se siju 3 do 4 kultivara različite dužine vegetacije. U mediteranskom dijelu sjetva se obavlja u lipnju i srpnju, a sadnja u srpnju i kolovozu. Presadnice se sade na međuredni razmak 60 do 70 cm i 35 do 55 cm između biljaka u redu. Za kasne i bujne kultivare preporučuje sklop oko 25000 biljaka/ha.
Borba protiv korova, bolesti i štetnika jednaka je kao pri uzgoju kupusa. U ljetnom razdoblju naročito je važno navodnjavanje za postizanje optimalne vlage tla i zraka. Međuredna obrada pomaže održavanju vodozračnog režima tla, a provodi se do zatvaranja redova. Tijekom vegetacije provode se i jedna do dvije prihrane dušičnim gnojivima.
Kelj pupčar može se brati ručno, dvokratno ili višekratno, obiranjem pupova od donjih prema gornjima. U kasnu jesen i zimi kad su uvjeti za berbu nepovoljni, beru se cijele biljke, očiste se od lišća i odvoze u zatvoreni prostor. Tamo se obavlja otkidanje i klasiranje pupova prema promjeru. Prinosi kelja pupčara mogu biti u rasponu od 8 do 15 t/ha. Nakon berbe može se skladištiti pri temperaturi od 0 do 1 °C i 97 % relativne vlage zraka do 6 tjedana, a ako se skladišti zajedno sa stabljikom do 8 tjedana.
