Oštri kostriš, lat. Sonchus asper ili kako ga još u narodu zovu sušak, kostriječ, pitomi kostriš, dušica, mišac, mlječac, mlječavac, zečja salata, čevčeg, oštri ostak ili trnak i modrozeleni ostak ili trnak. Kostriš je jednogodišnja zeljasta biljka, koja će prva niknuti nakon prve ljetne kiše.
Rasprostranjen je gotovo na svim kontinentima, a najbolje uspijeva na obrađenim površinama, vrtovima, voćnjacima i vinogradima, ali i uz putove i zapuštenim zemljištima.
Korijen je vretenast i dubok, raste kao korov, a razmnožava se sjemenom.
Stabljika je plavkastozelene boje, nije razgranata i raste uspravno do 120 cm visine. Stabljika i listovi, kada ih se prereže ili odlomi ispuštaju bijeli mliječni sok. Donji listovi su skupljeni u rozetu, a gornji su sjedeći, koji obuhvaćaju cijelu biljku. Lancetastog i trokutastog su oblika, goli, po rubovima su grubo nazubljeni s jakim bodljama. Rasperani, a središnja žila je ljubičaste nijanse. Cvate od kraja ljeta do kasne jeseni, što ovisi o atmosferskim prilikama. Cvjetovi su žute boje, jezičasti, skupljeni u glavičaste cvatove, a nalaze se na dugim drškama na vrhu stabljike.
Vole ga i pčele
Cvjetove oštrog kostriša pčele rado posjećuju, posebno nakon prve ljetne cvatnje s kojih skupljaju, uglavnom u to vrijeme, prijeko potreban pelud i nešto nektara. Med u kojem ima bar imalo peluda oštrog kostriša, brzo se kristalizira, a ukus mu je malo trpak.
Mladi listovi su jestivi kuhani i pirjani sami ili s drugim samoniklim ili uzgojenim biljem, a odlično se slaže u mišanciji s maslačkom, kozjom bradom i cikorijom. Mnogi ga zovu dalmatinskom zelenom delicijom, ili glavnim začinjavcem u mišanciji. Kako je jestiv i ukusan sirov, koristi se kao sastavnica u salatama, koje prate masno pečeno meso.
