Glavno pitanje je koliko ćemo čega zasijati ove godine. Premda je to izazov za svaku godinu i za svakog proizvođača (u okviru plodoreda), ove godine je to posebno naglašeno.
Cijene dušičnih gnojiva u Europi porasle su za 50 posto od početka rata na Bliskom Istoku. Svi proizvođači koji ove sezone nisu osigurali gnojivo u siječnju i veljači, suočavaju se s dilemom kupiti skupo gnojivo ili preskočiti gnojidbu pa što bude. Kalkulacija nije ista i bit će različita za svakog, no ono što možemo svesti pod zajednički nazivnik je činjenica da kukuruz zahtjeva najviše ulaganja, a još uvijek je nejasno hoće li se uz takve ulazne troškove, uz rizik cijene merkantilne robe i uz rizik vremenskih uvjeta tijekom ljetnih mjeseci, proizvodnja isplatiti
Normalizacija lanaca nabave bitna je za jesensku sjetvu i u Hrvatskoj, i u ostatku svijeta, no to je već tema za sebe. Procjene s terena govore da će na kraju biti zasijano manje kukuruza, ispod 250 tisuća hektara, manje soje (možda i ispod 80 tisuća hektara) i definitivno više suncokreta. Suncokret će biti zasijan na rekordnoj površini, možda čak i na više hektara nego soja, a sve zahvaljujući dobrim prinosima i zadovoljavajućoj cijeni za proizvođače u zadnjih nekoliko godina. Za konačan odgovor koliko će na kraju čega biti posijano ipak trebamo pričekati DZS koji će zadnjeg dana lipnja objaviti prvu procjenu površina važnijih usjeva ove godine. Za potrebe businessa prekasno, za potrebe statistike svejedno, to ionako analiziraju i prate samo rijetki.
Zanimljiva je trenutna situacija na tržištu žitarica i uljarica. Premda su u zadnja dva mjeseca cijene kukuruza porasle, nakon početka rata na Bliskom Istoku, domaći proizvođači suzdržani su u prodaji svojih roba, pa je i izvoz manji. Dijelom je to posljedica značajno manje proizvodnje prošle jeseni, a dijelom želja proizvođača i trgovaca da postignu najvišu moguću prodajnu cijenu i spremni su je čekati. Međutim, koja je to cijena koja se čeka, to nitko ne zna. Ono na što takvi proizvođači i trgovci, koji u biti špekuliraju, trebaju obratiti pažnju je nadolazeća ljetna žetva i slobodni skladišni kapaciteti, kao i pitanje dostupnosti i cijene slobodne logistike da isprazni postojeće viškove zaliha u kratkom razdoblju pred nama. Hoće li se u toj jednadžbi netko i prekalkulirati vidjet će se vrlo brzo, na zasigurno će biti i onih koji će profitirati ovakvim pristupom.
Značajan konkurentski pritisak
Kada su žitarice i uljarice u pitanju ne očekuje se neka promjena u strukturi potrošnje i izvoza u nadolazećoj sezoni. Uvijek je lakše i trgovati i donositi odluke o prodaji kad su prinosi rekordni i kada na tržištu postoji količinski pritisak, odnosno viškovi robe. Čak i ako jedinična cijena ne bude po volji prodavatelja, ako je prinos iznadprosječan, dijelom može anulirati negativan utjecaj cijene, a u apsolutnom iznosu proizvođač može dostići očekivanu razinu prihoda. U suprotnom, kada je prinos loš, cijena teško može kompenzirati taj gubitak u apsolutnim prihodima. Ono što će svakako dočekati naše poljoprivrednike je početak primjene sporazuma između EU i Mercosura, čija primjena počinje ovog svibnja. Ovaj sporazum za hrvatsku poljoprivredu predstavlja visok rizik i značajan konkurentski pritisak, posebno u ratarstvu, stočarstvu i u plasmanu finalnih poljoprivrednih proizvoda te bi mogao dodatno oslabiti nekonkurentnu domaću poljoprivredu koja već bilježi pad produktivnosti.
Za očekivati je pritisak na stočarstvo i proizvodnju mesa jer otvaranje tržišta za jeftinu govedinu i perad iz Južne Amerike izravno ugrožava domaće proizvođače koji imaju veće troškove zbog strožih EU standarda. Postoji i opravdan strah da uvozni proizvodi neće zadovoljavati iste ekološke i zdravstvene norme (npr. korištenje određenih pesticida) koje su obvezne za proizvođače u EU, odnosno da će proizvođači biti suočeni s nelojalnom konkurencijom. Iako s druge strane sporazum nudi pristup tržištu od 260 milijuna potrošača, hrvatski su poljoprivredni viškovi premali da bi značajnije profitirali od ovog izvoza.
Utjecaj na hrvatsko ratarstvo bit će primarno negativan zbog povećanog uvoza jeftinijih sirovina poput kukuruza, šećera i soje, što će stvoriti pritisak na pad otkupnih cijena domaćih proizvoda. Dok ratarstvo čini najveći dio vrijednosti hrvatske poljoprivredne proizvodnje, niska produktivnost i visoki troškovi čine domaće ratare ranjivima na konkurenciju iz Južne Amerike. Dio već takve konkurencije naši ratari imaju u vidu roba iz Ukrajine koji pristižu na talijansko tržište, a sada će još imati dodatan izazov u vidu argentinskih i brazilskih žitarica i uljarica. Bez značajnog povećanja produktivnosti i ulaganja u stvaranje dodatne vrijednosti, hrvatski ratari mogli bi i dalje ostati svedeni na izvoznike jeftine sirovine dok će se na domaćem tržištu natjecati s još jeftinijom robom iz uvoza.
Naslovna foto: Shutterstock
, ove godine je to posebno naglašeno.){kind=link}