Izgradnja silosa često se nudi kao brzo rješenje za probleme hrvatskih ratara. No analiza postojećih skladišnih prostora pokazuje da novi kapaciteti traže temeljito razumijevanje logistike, troškova kapitala i tržišnih rizika, a ne površna i paušalna rješenja.
Koliko skladišnog prostora zapravo imamo
U Hrvatskoj ne postoji javno dostupan podatak o tome kolikim skladišnim kapacitetima raspolažemo. U javnosti se najčešće spominje brojka od 2 milijuna tona. Bila ona točna ili ne, lako je složiti se da je to nedovoljno. Prosječna godišnja proizvodnja žitarica i uljarica, naime, veća je od 4 milijuna tona.
Nedostatak je još izraženiji ako se pogledaju struktura i raspored tih kapaciteta. Najveći dio i danas otpada na velike betonske silose građene prije 50 i više godina. Mnogi su po Slavoniji još uvijek u upotrebi. Dio njih je, međutim, planski građen za neka prošla vremena. Zato su danas potpuno izvan trgovačkih tokova.
Silosi kao podsjetnik na prošla vremena
Nekada je svaka regija imala svoje mlinove i/ili tvornice stočne hrane, ako ne ekonomski, onda politički opravdano. Uz njih su bili vezani veliki silosi u koje se dopremala pšenica iz Slavonije i/ili Vojvodine. U doba zaštićenog i kontroliranog tržišta, nerazvijenog izvoza i planske ekonomije takav je sustav mogao opstati.
U tržišnoj ekonomiji svi su ti mlinovi postali nekonkurentni i odavno su zatvoreni. Silosi su, pak, ostali kao podsjetnici na prošla vremena. Primjerice, silos u Gospiću danas je u fokusu javnosti, ali iz sasvim drugih razloga. Godinama je bio prazan jer su tokovi robe, logistika i troškovi takvi da ga na tom mjestu nitko više ne treba.
Takvih silosa ima još podosta, primjerice u Puli, Pazinu, Zadru i Metkoviću. Riječ je o praznom kapacitetu koji je teško staviti u funkciju. Ili je logistički i troškovno nekonkurentan ili je toliko zapušten da ga je teško pokrenuti.
Izgradnja silosa nije jamstvo profitabilnosti
Silosnih kapaciteta, dakle, ima nedovoljno. Trebaju li nam novi? Trebaju, u smislu prostora u koji ćemo zaprimiti ono što proizvodimo. No ovdje dolazimo do opasnog narativa koji se već nekoliko godina provlači kroz medije. Izgradnja silosa nije rješenje za probleme hrvatske poljoprivrede. Isto tako, nije a priori ni rješenje za veću profitabilnost hrvatskih ratara.
Silosni kapacitet samo je još jedan alat koji proizvođaču može pomoći da ostvari veću dobit, ali to nikako ne jamči. Zato toj temi ne treba pristupiti paušalno i površno. Ključna su pitanja koliko nam silosa treba, gdje, kakvih i uz koji planirani obrtaj.
Novi kapacitet koji nije povezan sa željezničkom infrastrukturom i nema mogućnost utovara u vagone pogrešan je projekt već na samom startu. Osim toga, investicija u izgradnju silosa nije mala. Danas je nemoguće očekivati gradnju velikih betonskih vertikalnih silosa kakvi su se nekada radili. Trošak je ogroman, a povrat investicije mjerio bi se desetljećima. Stoga se fokus kod novih kapaciteta preusmjerio na limene silose i podna skladišta.
Realnost investicija i upravljanje rizikom
Na 33. Jesenskom međunarodnom sajmu u Gudovcu Hrvatska poljoprivredna komora predstavila je prezentaciju Vizija hrvatske poljoprivrede. Fokus je, naravno, bio na pšenici i skladišnim kapacitetima. Komora zaziva izgradnju pet silosa u proizvođačkim regijama, svaki kapaciteta 50 tisuća tona.
Glavni je motiv smanjiti pritisak na proizvođače da robu prodaju tijekom žetve ili neposredno nakon nje. Tada je, naime, pritisak na cijenu najveći. Međutim, proizvođači taj problem mogu riješiti i na druge načine. Primjerice, rizik prodaje mogu raspršiti forward ugovorima i/ili terminskim ugovorima (hedging) na burzama.
Osim toga, postoje godine u kojima cijena nakon žetve ne poraste dovoljno ni da pokrije troškove čuvanja robe, a kamoli povrat investicije. Pod troškovima čuvanja prvenstveno se misli na:
- trošak skladišnine,
- trošak kapitala,
- oportunitetni trošak.
Trošak kapitala često se zanemaruje u kalkulacijama, ali on postoji. Slično je i s oportunitetnim troškom. Dok se čeka ciljani porast cijene, možda se propušta prilika da se novcem od prodaje kupi repromaterijal.
Upravo zato na silos treba gledati kao na alat. On daje mogućnost da se roba uskladišti za kasniju prodaju i/ili otpremu, ali uz rizik. To je rizik špekulacije o budućem kretanju cijene i o tome hoće li njezin rast nadmašiti troškove odgađanja prodaje. Bez razumijevanja toga svaka daljnja rasprava o silosima nema smisla.
Neiskorišteni financijski instrumenti
Na tržištu postoji i prostor koji ni danas nije pokriven, a mogao bi zanimati proizvođače. Riječ je o financiranju na temelju skladišnice. Taj financijski alat kod nas još nije zaživio, a pitanje je i kada će. Razloga je vjerojatno više:
- opća nezainteresiranost financijskih institucija za takvu uslugu,
- velik rizik promjene cijene robe koja služi kao kolateral i strah od njezina hedginga,
- nedostatak stručnog kadra u lokalnim financijskim institucijama koji bi taj posao kvalitetno pratio i odradio.
Vjerojatno još nismo došli do trenutka u kojem bi se takva usluga ponudila na našem tržištu.
Naslovna foto: Shutterstock
