Prilog broja: Krmiva u hranidbi domaćih životinja

95

""Koncentratna – krepka krmiva

Da bi smo što točnije procijenili hranjivu vrijednost krmiva, te da su ona što ujednačenija, moramo znati čimbenike koji ih određuju. To je u prvom redu biološka, odnosno prirođena varijabilnost sadržaja i iskoristivosti hranjivih tvari i cijele biljke i njenih dijelova (generativni – zrno, korijen, gomolj ili pak vegetativni – stabljika + list) koji upotrebljavamo kao stočnu hranu, nadalje to su čimbenici koji je mijenjaju, kao što su različiti načini proizvodnje, prerade itd. Danas se u svijetu koristi više od 2000 različitih krmiva. Općenito, korištenje krmiva u Hrvatskoj je prilično konzervativno i zapravo se većina krmnih smjesa proizvedenih u RH proizvodi od 10- tak najuobičajenijih krmiva.

Životinje troše najveću količinu hrane za podmirenje energetskih potreba, pa su ugljikohidrati glavna hranjiva tvar, a žitarice najzatupljenija krmiva u hranidbi monogastričnih životinja (50-85%), dok su to voluminozna krmiva u preživača. Po potrebnoj količini slijede proteinska krmiva (10-50%) koja podmiruju aminokiselinske potrebe životinja. Samo visoko proizvodnim i mladim životinjama dodaje se u hranu mast/ulje tipično do 5%. Izvori makro elemenata (Ca, P, Na, Cl, Mg i S) su zastupljeni s oko 3-5%, a izvori mikro elemenata i vitamina samo 0,5%.

Udio pojedinih krmiva u hrani za domaće životinje

Udio pojedinog krmiva u potpunoj hrani za pojedine vrste i kategorije domaćih životinja određen je njegovom hranjivom vrijednošću (uzimanje, visinom i sadržajem, te ravnotežom probavljivih hranjivih tvari, prisutnim vrstama i količinama nepoželjnih tvari), mikrobiološkom čistoćom, preradbenim svojstvima, varijabilnošću sastava i cijenom krmiva. Uvijek treba uzimati s velikim oprezom preporučeni udjel krmiva u obroku zato što njegov sastav može varirati, zbog brojnih i često nepoznatih razloga. Naravno da će se krmiva čiji sastav jako varira i na čiju kvalitetu sumnjamo minimalno uključiti u obrok životinja. Nadalje, krmiva se mijenjaju, jer se razvijaju novi načini prerade i novi kultivari biljaka koji imaju višu hranjivu vrijednost od prijašnjih. Krepka krmiva su sirovine (“feed materials”) za izradu obroka i krmnih smjesa, pa se prema prema važećim propisima EU (No 1931/2003) definiraju kao raznovrsni proizvodi biljnog ili animalnog porijekla u njihovom prirodnom stanju, svježi ili konzervirani, te proizvodi dobiveni njihovom industrijskom preradom, kao i organske ili anorganske tvari, sa ili bez sadržaja aditiva, a koje su namijenjene izravnoj, oralnoj hranidbi životinja, izravno ili nakon prerade u proizvodnji krmnih smjesa ili kao nosači premiksa. Neka krmiva zadovoljavaju više kriterija, te se mogu ubrojiti u više grupa. Tako je punomasna soja i energetsko i proteinsko krmivo.

Krepka ili koncentratna krmiva se često u praksi, ali i u dostupnim tablicama hranjive vrijednosti (NRC, DLG, INRA, DVE/ OEB, NorFor), svrstavaju prema sadržaju glavne hranjive tvari u sljedeće razrede:
• energetska krmiva su bogata energijom, siromašna vlaknima (< 18%), te općenito sadrže više od 70% ukupnih probavljivih hranjivih tvari i manje od 20% sirovih proteina.
• proteinska krmiva sadrže više od 20% sirovih proteina ili proteinskog ekvivalenta, te manje od 18% vlakana.
• mineralna (rudna) krmiva su organski i anorganski spojevi koji sadrže više od 40% pepela, a namijenjeni su podmirivanju potreba za makro mineralnim elementima – Ca, P, Cl, Na, K, Mg i S. U ovu skupinu ubrajamo: vapnenac, dikalcijev fosfat, stočnu sol, školjke, magnezijev oksid i dr.)

Žitarice

Žitarice su trave (Gramineae) koje se uzgajaju zbog proizvodnje sjemena koje je u biti koncetrat škroba. U hranidbi životinja upotrebljavaju se kukuruz, ječam, pšenica, tritikale, zob, raž, sirak, proso i riža. Sadržaj hranjivih tvari u žitaricama varira ovisno o plodnosti tla i gnojidbi, varijetetu, gustoći sklopa, klimi, bolestima, načinu prerade i čuvanja. Zato se prilikom korištenja krmiva prosječne vrijednosti sadržaja hranjivih tvari preuzetih iz tablica ili knjiga tzv.”knjiške vrijednosti” moraju uzimati oprezno. Žitarice su bogate skladišnim ugljikohidratima koji su bogati izvor energije. Siromašne su proteinima i deficitarne u nekim mineralima i vitaminima. Ovo se nadoknađuje dodavanjem proteinskih mineralnih i vitaminskih krmiva i dodataka. Žitarice su koncentrirani izvor visoko probavljivih tvari u dehidriranom obliku. Iako sastav i hranjivost žitarica varira, on je ipak znatno manji nego u voluminozne krme. Ujednačeni bogati sadržaj energije u žitaricama osigurava visoku i stalnu proizvodnju.

Vlaga

Žitarice, odnosno njihove sjemenke, ovisno o načinu ubiranja i šušenja, te skladištenju sadrže između 10 i 20% vlage.

Škrob i šećeri

Žitarice su prvenstveno izvor energije koja je deponirana u škrobu. Škrob je u endospermu u obliku zrnaca čiji oblik i veličina variraju između vrsta. Škrob žitarica se sastoji od 25% amiloze i 75% amilopektina. Sadržaj škroba se kreće od 45% zob do 70% u kukuruzu i 75% u sirku. Škrob je jako probavljiv 90-98%. Šećeri čine 1,2-2,5% ST žitarica. Jedino raž i tritikale sadrže 5,5-6,0% šećera.

Protein

Žitarice sadrže osrednju razinu sirovog proteina (SP) koja je ispod potreba životinja. Sadržaj SP varira od 8 do 13% u suhoj tvari (ST). Premda neki kultivari pšenice sadrže i više od 22% SP. Ova količina varira ovisno od vrste, hibrida i gnojidbe. Premda se protein javlja u svim dijelovima zrna, njime su najbogatiji embrij i aleuron. Žitarice se koriste kao izvor energije, a ne proteina zbog njihovog visokog udjela u hrani monogastričnih životinja, pa značajno pridonose ukupnoj količini proteina u hrani životinja. Protein žitarica je siromašan u esencijalnim aminokiselinama, osobito lizinu, metioninu i triptofanu. Genetski se pokušava povisiti razina aminokiselina u žitaricama, npr. lizinski kukuruz. Biološka vrijednost proteina žitarica za pilića je sljedeće visine: zob > ječam > kukuruz ili pšenica.

Ulja

Sadržaj ulja (lipida) varira s vrstom žitarica. Tako zob i kukuruz sadrže najviše 5-6% ulja u ST što je 2-3 puta više nego ječam i pšenica i raž (1-3% u ST). Najviše ulja ima embrio ili klica 10-20%, a endosperm samo 1-2%. Ulja žitarica se sastoje uglavnom od nezasićenih masnih kiselina linolne i oleinske i zato su sklona brzom kvarenju i stvaranju mekane masti u peradi i svinja. Kukuruz i zob su dobar izvor esencijalnih masnih kiselina za domaće životinje.

Vlakna

Sadržaj vlakana je najviši u zrnu zobi (11-12% u ST) i nizak u kukuruzu, pšenici, tritikaleu (2-3%). Vlakna su smještena u perikarpu – omotaču zrna. Sadržaj vlakana je nizak i obrnuto razmjeran sadržaju škroba. Golo zrnjevlje ima višu energetsku vrijednost, nego ono s ljuskom. Vlakna razrjeđuju energetsku vrijednost žitarica proporcionalno udjelu, te zob ima najmanji sadržaj energije za perad (12 MJ ME/ kg), a kukuruz najviši (16 MJ ME/ kg) među žitaricama.

Minerali

Sve žitarice su deficitarne kalcijem (Ca), jer ga sadrže manje od 0,15%. Sadržaj fosfora (P) je viši (0,3-0,4%) nego Ca i podmiruje 50-70% potreba preživača. Monogastrične životinje mogu iskoristiti samo malo 25-30% P, zato jer je vezan s fitinskom kiselinom u aleuronskom omotaču. Fitinska kiselina žitarica veže i dio Ca, Mg, neke mikorelemente, te aminokiseline. Najjače vezujuće djelovanje ima fitinska kiselina zobi, a slabije ječma i pšenice. Suprotno, voluminozna krma je bogata Ca i siromašna s P.

Vitamini

Žitarice su siromašne vitaminom D (osim žutog kukuruza) i provitaminom A, karotenom. Žitarice imaju dosta vitamina E, ali ga njihova prerada djelomično uništava. Od vitamina B kompleksa one sadrže dosta tiamina, a malo pirodoksina. Većina vitamina je smještena u aleuronskom omotaču i klici zrna.

Antinutritivne tvari

Visoki udjel nekih žitarica u obroku može usporiti porast mladih, ali ne i odraslih pilića i drugih vrsta životinja. Antinutritivne tvari u žitaricama su beta-glukani u ječmu, donekle zobi i raži; topljivi pentozani i polifenoli u raži; antienzimi u ječmu i zobi; tanini u sirku i ponekad ječmu. Isto tako visoki udjel vlakana u zobi i donekle ječmu ograničavaju njihovo učešće u hrani mladih životinja. Problem beta-glukana i pentozana rješava se dodavanjem enzima beta- glukanaza u hranu životinja.

Količina žitarica za preživače ovisi od težine, dobi, fiziološkom stanju i visini proizvodnje životinja. Radi održavanja zdravlja probavila, preživači moraju dobivati i voluminozna krmiva kao izvor sirovih vlakana (SV): min. 8-12% u suhoj tvari (ST) obroka tovne junadi i min. 16-18% /kg ST mliječne krave. U pravilu, obrok mliječnih krava ne bi trebao sadržavati više od 30-35% škroba/kg ST. Što znači da žitarice ne prelaze 50-60% ST obroka mliječnih krava. To jest do 6 kg žitarica u obroku krava je gornja granica njihovog udjela u obrocima krava. Kada se krave hrane silažom kukuruza (škrob) tada je niža gornja granica udjela žitarica. U tovu preživača žitarice mogu činiti 75-80% ST obroka.

Svinje i perad se hrane koncentratima, jer njihov probavi trakt ograničava upotrebu voluminozne krme. U pojedinim fazama rasta telad, svinje i perad se mogu hraniti sa 80-90% žitarica i njihovih nusproizvoda.

""

Kukuruz

""Naše najkorištenije krmivo u hranidbi svih vrsta i kategorija životinja je kukuruz. Kukuruz je izrazito varijabilna biljka. Tako samo na temelju karakteristika zrna postoji 6 različitih tipova ili podvrsta kukuruza. To su zubani (Zea mays indenta) zrno u obliku konjskog zuba; tvrdunci (Zea mays indurata) tvrdo, okruglo i sjajno zrno; kokavci/kokičari (Zea mays everta) s izduženim i zaoštrenim zrnom; mekunci (Zea mays amylacea) zrno je mekano, bez sjaja s brašnatim endospermom; pljevičari (Zea mays tunicata) zrno obavijeno pljevicom; šečerci (Zea mays saccharata) zrno sa staklastim poluprozirnim endospermom s malim sadržajem škroba. U hranidbi životinja su najvažniji zubani, pa tvrdunci. Kukuruz ima najviše energije od svih žitarica (14-16 MJ ME/kg ST) zbog:
1. najvišeg (70-75%) sadržaja škroba,
2. dvostruko višeg sadržaja ulja (4-5%),
3. niskog sadržaja vlakana (2- 3%), odnosno
4. visoke probavljivosti organske tvari za goveda 84% i svinje 88%.
Zbog sveg ovog smatra se najkvalitetnijim energetskim krmivom za sve vrste domaćih životinja. Može biti jedini izvor energije u hrani za domaće životinje. Kukuruzni škrob se slabije fermetira u buragu (42%) nego ječam i pšenica, te se naziva rezistetni škrob. Pri visokoj razini hranidbe s kukuruzom mliječnih krava, dosta škroba kukuruza uđe u tanko crijevo, gdje se hidrolizira do glukoze koja se apsorbira i služi kravama za sintezu mliječnog šećera laktoze – čija nedovoljna sinteza uzrokuje ketoze u visoko mliječnih krava u ranoj laktaciji. Međutim, s porastom razine bjelančevina opada sadržaj esencijalnih aminokiselina. Isto tako protein kukuruza je niske biološke vrijednosti, jer je siromašan esencijalnim aminokiselinama, osobito lizinom i triptofanom, ali bogat (1.13%) leucinom. Žuti kukuruz je bogat žutim bojama – kriptoksantinom i karotenom koji imaju vitaminsku aktivnost oko 2400 IJ/kg. Njihov sadržaj je razmjeran sadržaju ulja. Žuta boja potječe i od ksantofila koji nemaju provitaminska, ali imaju pigmetacijska svojstva. Provitaminsko djelovanje žute boje značajno opada, a pigmetacijsko se ne mijenja s trajanjem skladištenja kukuruza. Žuti pigmenti kukuruza daju boju jajima i koži peradi, te slanini svinja. Kukuruz se daje u suhom mljevenom obliku, siliran kao zrno i klip s 20- 30% vlage preživačima i svinjama. U vremenski nepovoljnim godinama tijekom rasta, neprimjernog ubiranja i skladištenja kukuruza, on se lako može zaraziti plijesnima koje proizvode toksine štetne po zdravlje životinja.

Kukuruz je najješnija žitarica za domaće životinje. Vjerojatno zbog visokog udjela ulja i fizikalnih svojstava zrna. Kukuruzno ulje ima visoki (58%) sadržaj esencijalne linolne kiseline. Linolna kiselina utječe i na veličinu jaja kokoši, ali i mekanu tjelesnu mast. Kukuruz sadrži malu (oko 10% SP u ST) i vrlo varijabilnu (8-14% u ST) koncentraciju proteina. Najveći dio (73%) proteina je u edospermu, a skoro sav ostatak (23%) u klici. Protein klice je kvalitetniji, jer se sastoji od mješavine globulina, glutelina i albumina, a endosperma uglavnom od zeina koji čini polovinu mase proteina zrna kukuruza. Kada je kukuruz dominatno krmivo, hrana treba biti nadopunjena s dosta kvalitetnih proteinskih krmiva. Isto tako sadržaj proteina jako ovisi o gnojidbi N. Porast gnojidbe kukuruza umjetnim N s 0 na 170 kg/ha povisuje razinu proteina u kukuruzu s 8,1 na 12,2% u ST.

Ječam

""Energetska vrijednost ječma je 92-96% ili 13-14,5 MJ u kg ST, što ga čini trećim energetskim krmivom. Suha tvar ječma sadrži 55- 60% škroba, ali i 5-6% ili dvostruko više vlakana nego ostale žitarice, ali još uvijek visoke probavljivost organske tvari 81%.

Škrob ječma je visoko fermtetativan (90%) u buragu, pa je izvrsna nadopuna krmivima bogatim i s brzo razgradljivom proteinom, koji pospješuje proizvodnju mliječnog proteina i rast preživača. Ječam sadrži 6-14% SP, ali ne visoke biološke vrijednosti zbog nedovoljnog sadržaja lizina kao prve limitirajuće aminokiseline. Sadržaj masti je nizak 2,0-2,5% u ST i pretežito je od zasićenih-čvrstih masnih kiselina. Nadalje, u mastima nisu otopljeni karotenoidi, te hranidba ječmom daje čvrstu i bijelu slaninu svinja.

Ječam ima 4-9% beta-glukana, a za vrijeme suše zbog prisilnog sazrijevanje zrna njegova koncentracija može narasti na 12-15%. Ptice, osobito mlade, nemaju enzime za razlaganje beta-glukana koji stvaraju viskozni digest u crijevima. Porast viskoznosti (1) produljuje vrijeme miješanja enzima i hrane, (2) usporava prolaz digesta kroz crijeva, (3) poveća se debljina neizmiješanog graničnog omotača digesta, što sve zajedno smanjuje probavu i apsorpciju hranjiva. Nepovoljno djelovanje beta-glukana povisuje istovremeno dodavanje masti u hranu. U krmne smjese za piliće, koja sadrži više od 15-20% ječma, trebalo bi dodavati enzim beta-glukanazu. U krmne smjese za brojlere ječam miješamo do 20% udjela. Za ostale životinje, osobito svinje, može se dobivati ječam kao jedini izvor energije, ali ga je bolje miješati s drugim žitaricama. Tako kokoši nesilice i svinje mogu dobivati do 70% ječma u smjesi. Kravama se ne daje više od 6-8 kg ječma na dan.

Zob

""Zob ima najmanju (12-12 MJ ME/kg ST) energetsku vrijednost od svih žitarica, jer sadrži najmanje škroba (44%) i najviše vlakana 11-12% u ST zbog visokog (25%) sadržaja pljeve u zrnu. Energetska vrijednost zobi je u negativnoj korelaciji sa sadržajem vlakana, a on je varijabilan ovisno o sorti i sezoni. Zob ima najviše ulja 5,5% i kada se odstrani ljuska (oljušti) njegova energetska vrijednost je jednaka ili veća od kukuruza. Ulje zobi sastoji se od 64% nezasićenih masnih kiselina, 25% oleinske i 37% linolne kiseline, ali ima dosta i palmitinske kiseline koja daje “tvrđu” mast nego kukuruz. Visok sadržaj nezasićenih masnih kiselina u ulju zobi može smanjiti masnoću mlijeka, ali dati kvalitetne mesne polovice tovljenika. Zob sadrži oko 12% SP, varira od 6-17%, bolje biološke vrijednosti nego kukuruza, ali još uvijek niske zbog niskog sadržaja lizina i metionina. Zob sadrži malo Ca 0,12 i dosta P 0,38% u ST ali vezanog s fitinskom kiselinom, malo karotena što daje bijelu boju jajima i potkožnom tkivu. Zob sadrži malo vitamina D, niacina i riboflavina. Zob kao i ostale sitnozrne žitarice sadrži 3-7% beta- glukana koji daju viskozni digest i smanjuju probavljivost hranjivih tvari u pilića.

Zob je zbog sadržaja vlakna poželjno krmivo za konje i odrasle preživače. Ostale vrste životinja mogu podnijeti manje količine zobi zbog visokog sadržaja SV. Isto tako je dobro krmivo za bređe svinje kad čini do 50% smjese. Svinje u porastu i tovu, te kokoši nesilice i rasplodni podmladak kokoši mogu dobivati do 25% zobi u smjesi. Brojlerima se ne preporučuje davati zob zbog niskog sadržaja ME.

Ovcama i starijim kategorijama konja poželjno je davati zob u zrnu.

Tritikale

""Tritikale ili pšenoraž je sitnozrna žitarica križanac pšenice (TRITIcum) i raži (seCALE). Posjeduje kombinaciju odlika (prinos, hranjivost zrna i otpornost) pšenice i raži (vigor i tvrdoću). Stvoreni su brojni kultivari koji imaju više proteina (11 – 20%), tipično 9,6% s više lizina (0,4%) i metionina (0,43%) od proteina pšenice. Po sadržaju metaboličke energije za perad 12,4; svinje 13,4; i goveda 11,3 MJ/kg tritikale je bolje od raži i sličan pšenici. Raž kao i pšenica ima znatnu količinu enzima fitaze, te je bolji izvor dostupnog fosfora nego ostale žitarice. Škrob je visoko probavljiv i ne daje ljepljivi i vlažni feces pilića i ne sadrži bojila. Dodavanje enzima povisuje hranjivu vrijednost tritikalea.

Tritikale je varijabilnijeg sastava od pšenice, pa daje i neujednačene proizvodne rezultate. U prosjeku, tritikale je nešto (oko 5%) niže hranjivosti za mlade svinje i perad, a slične pšenici za starije životinje i biljojede. Sve što je rečeno za nju važi i za tritikale uz jednu iznimku. Tritikale sadrži nepoželjne tvari (alkil resorcinole i tripsin inhibitor) koji mogu smanjuju uzimanje hrane, a time i proizvodnju svinja. Dodavanje enzima povisuje hranjivu vrijednost tritikalea. U pravilu u hrani pilića do 4 tjedna starosti može sudjelovati s 2%, a starijih 15%, kokoši 10%, odnosno može zamijeniti 1/3 pšenice i 1/2 kukuruza u hrani odraslih kategorija domaćih životinja.

Pšenica

""U hranidbi životinja se upotrebljava zrno sljedećih vrsta: obična pšenica (Triticum vulgare), tvrda pšenica (Triticum durum) i engleska pšenica (Triticum turgidum), ali i drugih vrsta. Pšenica je najrasprostranjenija žitarica Europe. Po energetskoj vrijednosti pšenica je druga žitarica, odmah iza kukuruza zato što sadrži puno škroba (67%), a ponekad više nego kukuruz, dosta šećera (6%), malo (2%) vlakana, ali i ulja (2%) što je razlog malo niže energetske vrijednosti od kukuruza. Sadržaj proteina je viši nego u kukuruzu i promjenjiv 10-16% u ST ovisno od vrste, klime i tla. Međutim, biološka vrijednost mu je niska, jer sadrži malo lizina, treonina i valina. Pšenica sadrži 0,08% ili vrlo malo Ca, dosta P 0,4%, a siromašna je vitaminom A i D.

Najbolji proizvodni rezultati se postižu kad pšenica sudjeluje s 35-50% u krmnim smjesama za mliječne krave, tovnu junad, ovce, konje i svinje. Najbolje ju je davati pomiješanu s drugim žitaricama (ječam, kukuruz itd.). Konjima se mora davati pomiješana sa zobi, posijama i voluminoznom krmom radi sprječavanja kolika. Ne smije se davati više od 3 kg/d.

Škrob i šećeri pšenice brzo i obimno fermentiraju (90%) u buragu, te su dobar izvor fermetirajuće energije za mikroorganizme i dobra nadopuna krmiva s brzo razgradljivim proteinom kao što su paša, trave i mahunarke s oranica, neproteinski izvori dušika. Povisuje sadržaj proteina u mlijeku, ali velike količine mogu izazvati acidoze u preživača. Bolja je krupnija od sitne meljave pšenice koja izaziva čireve u svinja, te se melje na 2 mm. Peradi je najbolje davati cijelo zrno pšenice ili samljeveno na 4 mm. Visoki udjel fino mljevene pšenice može izazvati nekrotični enteritis u pilića. Nadalje veći (>30%) udjel fino mljevene pšenice se zalijepi na unutrašnju površinu kljuna i ždrijela, što dovodi do nakupljanja sljepljene mase hrane u kljunu. Ovcama se daje cijelo zrno pšenice. Pšenica (min 10%) povisuje čvrstoću peleta. Sadrži gluten koji se može smatrati antinutritivnom tvari, jer ako se sitno melje daje ljepljivo tijesto koje sprječava probavu. Daje se u smjese do 40% govedima, do 50% rasplodnim i svinjama u rastu, te 50-65% peradi.

Raž

""Raž je po izgledu slična pšenici, a po hranjivosti ječmu, ali ponekad je loše ješnosti zbog sadržaja različitih antinutritivnih tvari, na primjer ergota. Njena vlakna sadrže dosta (2 – 5%) pentozana koji su u vodi netopljiva frakcija čijim odstranjivanjem se povisuje hranjiva vrijednost za perad i svinje. Može se davati s enzimom pentozanazom, ali u malim količinama. Kokošima nesilicama i starijem rasplodnom podmladaku peradi može se uključiti do 50% raži u krmnu smjesu.

Bolje je energetsko krmivo za ovce nego druge životinje. Uvijek se daje zajedno s drugim žitaricama. U smjesama za konje do 30%, tovnu junad, krave, tovne svinje i krmače u laktaciji do 40%, a prasadi do 30%. Bređim krmačama se raž ne daje zbog sadržaja ergot otrova. Naime, raž može biti zaražena gljivicama Claviceps purpurea koje proizvode mješavinu alkaloida (ergot) čija konzumacija u većim količinama uzrokuje abortuse u bređih životinja. Također se ne preporuča raž davati mladoj peradi zbog sadržaja strukturnih arabino ksilana – pentozana koji koče ulaz probavnih sokova u digest i tako umanjuju probavu i resorpciju hranjivih tvari, te daju ljepljivi i vodenasti feces peradi.

Sirak

""Hranjiva vrijednost brojnih varijeteta je prilično promjenjiva. U prosjeku sirak sadrži 95% od energetske vrijednosti kukuruza i vrlo je dobro krmivo za goveda, konje i ovce. Škrob i protein u zrnu sirka su tijesno povezani što ih čini nešto manje probavljivim nego kad su odvojeni. Hidrotermički tretman povisuje probavljivost, a time i hranjivost sirka. Sirak može potpuno zamijeniti kukuruz i ječam u hrani biljojeda. Sirak sadrži tanine koji se kao polifenoli povezuju s proteinima.

Ptice hranjene taninima sporije rastu i povisuje se učestalost i ozbiljnost skeletnih poremećaja. Što je zrno sirka tamnije smeđe boje, to je viši sadržaj tanina u njemu. Visoka razina tanina smanjuje do 10% probavljivost suhe tvari i aminokiselina u peradi. Visoko taninski sirak sadrži više od 1% tanina. Isto tako na još nepoznat način tanini uzrokuj probleme s nogama pilića. Za perad i svinje količina tanina određuje koliko se sirka može uključiti u hranu. Visoko taninski sirak je manje ješan i niže hranjive vrijednosti. Nisko taninski sirak može zamijeniti do 50-60% kukuruza u smjesama za perad i svinje.

Nusproizvodi mlinarstva

Mljevenje žitarica u proizvodnji brašna i drugih industrijskih sirovina daje brojne nusproizvode koji se na tržištu pojavljuju kao hrana za životinje. U pravilu se žitarice melju suhim i vlažnim postupkom. Suhi postupak je dizajniran tako da odstranjuje ljusku ječma ili riže, ili pak vanjski omotač zrna drugih žitarica da bi škrob endosperma bio pripremljen za proizvodnju brašna. Njihova hranjiva vrijednost ovisi o načinu prerade, vrsti zrna, djelu i udjelu djela zrna u nusproizvodu.

Najznačajniji nusproizvodi mlinarstva su: 1. posije – sadrže između 9-18% proteina i 10-14% vlakana i najmanje 2,5% masti. Oprez: mogu djelovati u većoj količini laksativno! ; 2. stočna brašna – sadrže manje vlakana nego posije do 6% i više škroba, a najmanje 30%; 3. klice – proizvod dobiven izdvajanjem klica iz zrna žitarica (kukuruz, sirak, pšenica). Pored klica sadrži nešto brašna i posija. Pšenične trebaju sadržavati min 25% SP i do 7% masti.

""Posije pšenične – Pri preradi zrna pšenice u brašno ostane 30% nusproizvoda vrlo različite hranjive vrijednosti. Posije su proizvod dobiven mljevenjem prosijane i očišćene pšenice, koji preostaju nakon odvajanja brašna i griza. Sastoje se pretežno od omotača zrna i vanjskih dijelova endosperma takve krupnoće da 90% čestica prolazi kroz sito promjera otvora 1.6 mm, a ostatak kroz sita veličine otvora 4 mm. Sadrže malo 15-20% škroba i oko 6,5% šećera. Međutim, posije pšenice su bogate sirovim (11%) i ukupnim (40%) vlaknima, te imaju malo ME za perad (7,0 MJ/kg ME), ali dosta za svinje (9,3 MJ/kg) i najviše za preživače (9,5 MJ/kg ME). Škrob, šećer i vlakna posija su visoko (>95%) i brzo (20,5%/h) probavljivi u buragu pa su izvrsni izvor fermentirajuće energije za mikrobe buraga, ali pri davanju većih količina postoji opasnost od acidoze. Posije sadrže najmanje 14% SP čija kakvoća je odraz biološke vrijednosti proteina vrste ili sorte pšenice. Biološka vrijednost proteina je veća nego zrna od kojega su preostale. Siromašne su lizinom (0,6%) i metioninom (0,23%) kao i drugim bitnim aminokiselinama. Probavljivost aminokiselina posija je niža u svinja nego peradi. Posije su doba izvor minerala, bogate su fosforom 1,3%, magnezijem 0,53%, kalijem 1,3% i manganom (100 mg/ kg), a siromašne kalcijem 0,15%. Najveći dio fosfora (80%) je vezan s fitinskom kiselinom koja sprječava njegovo iskorištenje u monogastričnih životinja. Posije sadrže kao i pšenica dosta fitaze 1770 (UI/kg), koja povisuje iskoristivost fosfora u monogastričnih životinja. Posije su izvrstan izvor svih vitamina B grupe i kolina (735 mg/kg)). Isto tako sadrže dosta (190 mg/kg) niacina, ali je on gotovo potpuno neiskoristiv za monogastrične životinje. Posije u većoj količini u hrani imaju laksativno djelovanje. U peradi veći udjel posija dovodi do vlažnijeg izmeta. Posije sadrže 2-3 puta više mikotoksina nego zrno, pa se trebaju češće kontrolirati na njihov sadržaj. Peletiranje smjesa s posijama povećava iskoristivost energije za 30%, a bjelančevina za 17% iz posija u peradi. Radi dobivanja mesnatog trupa svinjama u tovu iznad 60 kg se daje 15-25% posija. Osim pšeničnih, posije ostalih žitarica se manje koriste u krmnim smjesama za domaće životinje.

Posije zbog vlakana imaju volumen (193 kg/m3) i razrijeđenu koncentraciju energije, te u većoj količini (40-50%) ograničavaju unos hrane i energije, pa se njima hrane rasplodne životinje i životinje koje trebaju smanjiti unos energije i zamašćenost trupa. Zbog voluminoznosti daju se u manjoj (10%) količini mladim i monogastričnim životinjama. Posije su vrlo ukusna hrana, ali u većoj (>40%) količini u završnom obroku goveda u tovu smanjuju uzimanje suhe tvari zbog sitnih čestica. U smjesama za goveda može sudjelovati do 30%, janjad u tovu 10-15%, junad u tovu do 20%, krave do 25%, svinje 5-10%, krmače 25%, perad 3-7%. Mliječnim kravama posije se mogu davati maksimalno do količine od 4-5 kg/d. Isto tako se veće količine preporučuju i bređim krmačama koje često pate od opstipacija.

""Pšenično krmno brašno – Proizvod dobiven mljevenjem pšenice sastoji se od dijelova unutrašnjosti vanjskog omotača (aleuron) i čestica zrna s kojih je odstranjen manji dio endosperma nego s posija, pa sadrže više škroba (28%) i manje vlakana (6%). Pšenično krmno brašno treba biti svijetlosmeđe do crvenkastožute boje; bez gorčine, užeglosti i kiselosti i takve krupnoće da 95% prolazi kroz sito otvora veličine 1 mm, a ostatak kroz sito otvora veličine 2 mm.

Pšenično krmno brašno je zbog manjeg sadržaja vlakana i pepela (prašine), a višeg škroba, minerala i vitamina topivih u vodi nešto više hranjive vrijednosti nego posije. Kilogram pšeničnog krmnog brašna sadrži, u prosjeku, 8,2 MJ ME za perad, te 11,3 MJ ME za odrasle svinje i goveda. Prema navedenom pšenično krmno brašno može sudjelovati s većim udjelom u hrani osobito starijih mongastričnih životinja. U tovu svinja postižu se dobri rezultati s 20% pšeničnog krmnog brašna, a zadovoljavajući s do 40%- tnim udjelom u krmnim smjesama.
Lomljena zrna pšenice – su ostatak čišćenja i prosijavanja pšenice namijenjene ljudskoj prehrani. Sastoji se od lomljenih i sitnih zrna pšenice, zrna divlje zobi, heljde i korova. Višu hranjivost ima lom s višim udjelom pšenice. Zrnjevlje korova ima nisku hranjivu vrijednost, odbija unos obroka i mogući je nosilac plijesni i mikotoksina.
Pšenične klice – Zrno pšenice sastoji se od 2,5% klice koja se izdvaja iz očišćene pšenice pri proizvodnji brašna. Sastoji se uglavnom od klica, nešto brašna i posija; svjetložute je boje, a mirisa sličnog mirisu pšenice. Pšenične klice su bogate (25%) proteinom, uljem (najmanje 7%) i vitaminom E (200- 500 mg/kg), a siromašne vlaknima (<3,5%). Rijetko se koriste i to samo u hranidbi mladih i rasplodnih životinja. Treba ih razlikovati od pogače i sačme pšeničnih klica koje su preostale nakon izdvajanja ulja iz pšeničnih klica.
Kukuruzne posije – Preradom mljevenjem kukuruznog zrna se dobije 60% kukuruznog brašna za ljude i 40% nusproizvoda od kojih posije čine 20-22%. Kukuruzne posije se sastoje uglavnom od vanjske ljuske, nešto dijelova klice i nešto dijelova endosperma. Kukuruzne posije sadrže više (30%) škroba, kako sirovih (12,8) tako i ukupnih vlakna (52%), a manje proteina (10,8%) nego pšenične. Sva vlaknasta koncentratna krmiva daju više energije preživačima (9,3 MJ/kg) nego monogastričnim (7,5 MJ/kg) životinjama, a među njima više odraslim (10,3 MJ/kg) nego mladim (7,5 MJ/kg) svinjama.

Mahunarke u hranidbi

Pripadaju u porodicu Leguminosae. Bogate su proteinima 20 do 38% čija kakvoća ovisi o vrsti i kultivaru. Općenito su siromašne metioninom i cistinom, a bogate lizinom, te dobro nadopunjuju žitarice. Sve sadrže antinutritivne tvari koje umanjuju njihovu hranjivu vrijednost. Najznačajnije su inhibitori proteaza: tripsin inhibitor, fenoli (tanini, isoflavoni), vicin/kovicin, fitati, alkaloidi antivitamini, cijanidi i lektini. Prerada fizičko kemijskim sredstvima (toplina, kuhanje, naklijavnje, fermentacija, infra-crveni i mikrovalovi razaraju većinu nepoželjnih tvari). Pretjerano kuhanje s druge strane smanjuje njihovu biološku vrijednost. Mahunarke su kao i žitarice bogate energijom, fosforom, tiaminom, riboflavinom i niacinom, a siromašne kalcijem.
""Grašak sadrži od 20 do 28% SP, s malo 1,6 do 2,9% SM, osrednje 4,5 do 10% vlakana i dosta 44-50% škroba i šećera 6%. Siromašan je aminokiselinama metionin + cistin (0,5-0,75%) i osrednje bogat triptofanom (0,16-0,3%), te bogat lizinom (1,5-2,0%). Ako se krmna smjesa pravilno izbalansira, u metioninu i triptofanu grašak može činiti 30% smjese za tov svinja iznad 60 kg. Prasadi nakon odbića se može davati do 20% graška s dobrim izvorima metionina i triptofana (obrano mlijeko). Krmače se također mogu hraniti s do 20% graška uz druge izvore proteina. U hrani peradi grašak može sudjelovati s 5% u hrani pilića do 4 tjedna i do 10% pilenki i nesilica.

Grašak se odlikuje visokom ješnošću za stoku. Od antinutritivnih tvari sadrže značajniju količinu tanina i fitata. Grašci obojenog cvjeta sadrže 100 puta više (0,55%) kondenziranih tanina od (0,007%) neobojenih. Svakih 1% tanina snizuje za 6% probavljivost bjelančevina u peradi. Od ukupne količine fosfora 30-77% je vezani, tj. fitinski fosfor. Bogat je vitaminima B grupe. Sadrže nešto tripsin inhibitora i lektina. Grašak je izvrsno ukusno krmivo za odrasle preživače, a visoka (85%) razgradljivost škroba i šećera u buragu je dobar izvor fermentirajuće energije (13,0 MJ/kg ST), te se 25-30% uključuje u koncentrate za krave i junad.

""Bob je sličan grašku i sadrži 29% SB bogatih lizinom (1.9-2.0%) i siromaših metioninom i cistinom (0.6%), te osobito triptofanom (0.3%). Sadrži dosta škroba (40%) i šećera (5%), te malo vlakana (3%), pa je pored proteina dobar izvor energije za preživače (13.5 MJ u ST), svinje (13.3 MJ kg-1 ST i lošiji za perad (12.0 MJ u kg ST), jer lošije (85%) probavljaju škrob. Termički tretman i fina meljava povisuju za 10% probavljivost škroba u peradi. Razina masti je niska (2%), ali bogata je linolnom i linolenskom kiselinom. Bob kao i ostale mehunarke sadrži raznolike antinutritivnu različito intenzivnog nepovoljnog djelovanja. U prvom redu sadrži kondenzirane tanine koji su smješteni u ljusci gdje štite sjeme od razaranja insekata i pljesni. Perad i prasad slabije probavlja protein i škrob. Bob bijelog cvijeta sadrži manje tanina i može sudjelovati u smjesama s većim postotkom nego bob obojenog cvijeta. Bob sadrži brojne anti- tripsin čimbenike, iako je njihova ukupna antitripsin aktivnost niska. Lako ih razara tretiranje parom kao što je peletiranje (80°C). Sadrži vicin i kovicin aglutinine, ureazu, glukozinolate i fitinsku kiselinu, te ga treba prije hranjenja monogastričnim životinjama tretirati s vlagom. Bob sadrži dosta fosfora (0.9%), ali niske dostupnosti (0.2%). Preživači i konji mogu se hraniti bobom kao jedinim izvorom proteina, te on može sudjelovati s 20-30% u smjesama. Danas postoje sorte boba bez tanina. Bob s taninom može sudjelovati do 5% u smjesi za brojlere te 10% neslice i svinje. Treba paziti da smjesa sadrže dovoljno metionina + cistina, triptofana i niacina.
""Lupina je među krupnozrnim leguminozama najbogatija proteinom (30-35%), lizinom (1%), te metioninom i cistinom (0.8%). Isto tako lupina je bogata uljima (6-10% u ST) i esencijalnim masnim kiselinama (5.2%), te je njena meljava podložna oksidacijama. Međutim, ona sadrži malo (9%) škroba, i znatno neškrobnih polisaharida, kao što su oko 4% šećera i 13,5% vlakana, te se mora ljuštiti ako se daje mladim životinjama. Ljuštenje i dodavanje odgovarajućih enzima značajno povisuju hranjivost lupine. Gorka lupina sadrži 1-2% alkaloida (gorki okus) i alfa galaktozidazu kao nepoželjne čimbenike. Danas su stvoreni hibridi bijele, plave i žute lupine bez prisustva (<0.1%) alkaloida koje se zovu slatke lupine. Kao i ostale mahunarke i lupina je siromašna S-aminokiselinama i lizinom. Međutim, bijele sorte sadrže 20-25% više ovih kiselina. U smjesama za piliće do 5%, nesilice do 10% i isto toliko za svinje u rastu i tovu. Lupina se ne daje rasplodnim svinjama i mladoj prasadi (0-20 kg).
Grah i leća sadrže 20-28% bjelančevina koje su bogate lizinom (6.0-6.3% od proteina). Iako su loše ješnosti za životinje one mogu sudjelovati do 20% u krmnim smjesama za preživače i konje. U smjesi za svinje u porastu i tovu mogu sudjelovati do 15, a krmače 10%. U hrani peradi do 30, a nesilica do 15%. Poželjno je da ova krmiva kuhamo prije davanja monogastričnim životinjama.

Uljarice u hranidbi

Zrna uljarica bogata su bjelančevinama (soja 38%, suncokret 15%, lan 20%,), uljima (suncokret 35-50%, soja 17-22%, uljana repica 35-45%). Isto tako bogate su fosforom, ali siromašne kalcijem. Skoro sve uljarice sadrže antinutritivne tvari, te se moraju preraditi prije davanja domaćim životinjama. Danas se koristi hidro-termički obrađeno zrno soje – tostirano ili ekstrudirano. Zrno uljarica dodaje se do 2 kg dnevno mliječnim kravama. Svinjama nije poželjno dati više od 10% termički tretiranog zrna radi izbjegavanja pojave mekane masti. Životinje koje se pripremaju za pokazivanja i izložbe daje se kvašeno zrno lana, npr. konjima 100 g/d.
Soja – Zrno soje može se davati neprerađeno odraslim preživačima, koji se ne hrane istodobno s urejom. Izvrsno djeluje na masnoću mlijeka. Monogastrične životinje mogu se hraniti samo toplinski tretiranom (tostiranom, ekstrudiranom, kuhanom) sojom i to svinje do 20% (opasnost mekana slanina), a brojleri mogu dobivati do 30% tretiranog zrna soje.

Uljana repica

""Za razliku od monogastričnih životinja, odrasli preživači (junad i krave) mogu se hraniti cijelim zrnom uljane repice. Odrasle krave mogu dobivati do 1 kg/d radi povećanja masnoće mlijeka. Ovcama se ne daje više od 20% repice zbog njene loše ješnosti (eruka kiseline). Mladim monogastričnim i rasplodnim životinjama se daje manje, a starijim više uljane repice, odnosno njene sačme.

Proizvodi i nusproizvodi industrije ulja

Nusproizvode industrije ulja predstavljaju sačme, pogače i ljuske koji se dobiju pri izvlačenju ulja iz uljarica. Sačme se dobiju tekućom ekstrakcijom većinom heksanom tehnički pripremljenog (oljuštenoga, mljevenoga, zagrijanoga i prešanog) sjemena, klica ili jezgara u proizvodnji ulja. Svojstva nusproizvoda industrije ulja su neizbalansiranost proteina, vrlo varijabilan aminokiselinski sastav i dostupnost aminokiselina.

Za razliku od sačmi, pogače su proizvodi dobiveni hidrauličkim ili mehaničkim prešanjem tehnički pripremljenoga (oljuštenoga, mljevenoga, zagrijanoga i prešanog) sjemena, klica ili jezgara u proizvodnji ulja. Ljuske jesu vlaknasti omotači zrna uljarica s manjim udjelom ulja, proteina i upotrebljavaju se kao balast u stočnoj hrani.

Ugljikohidrati su glavni sastojak i uglavnom se sastoje od netopljivih neškrobnih ugljikohidrata porijeklom od ljuske i pljeve zrna. Pored ovih glavnih sastojaka nusproizvodi industrije ulja sadrže manje količine raznovrsnih antinutritivnih tvari.
Sojina sačma dobije se ekstrakcijom i prešanjem različito oljuštenog zrna soje. Zrno se može potpuno, djelomično ili ne oljuštiti od ljuske, te se tako prema dosadašnjoj nomenklaturi dobila sojina sačma različitih kategorija (od E do II kategorije), odnosno s; >48% SP i ≤5% SV, sa > 44% SP i do ≤7% SV i s >40% SP i ≤9% SV. Udjel vlakana razrjeđuje hranjivost sačme za mlade monogastrične životinje.

Sojina sačma je najkvalitetniji biljni protein, te je standard hranjivosti za ostala proteinska krmiva. Sojina sačma podmiruje do 75% aminokiselinskih potreba rastuće peradi i svinja. Ona je idealni izvor aminokiselina za sve vrste domaćih životinja koji izvrsno nadopunjuje kukuruz. Sadržaj proteina je obrnuto razmjeran sadržaju ulja. Sadrži visoku razinu energije i SP koji je 95% pravi protein dobrog aminokiselinskog sastava (6.1% lizina, 3.9% treonina, 2.9% metionina i cistina, 1.3% triptofana itd.).

""

Sojina sačma ovisno o količini proteina sadrži visokih 2,9% lizina visoke probavljivosti 88,5%, triptofana (0,63%), treonina (1,83%), isoleucina (2,29%), valina (2,35%), optimalni omjer leucin: izoleucin za perad, ali i relativno manje metionina i cistina (1,3%) nego ostalih aminokiselina. Sojina sačma sadrži malo škroba (4-5%), osrednje slobodnih šećera (>9%), ali i dosta netopivih vlakana (18%), uglavnom hemiceluloze i pektina koji ne probavljaju enzimi peradi. Bogata fosforom (0.6-0.65%) koji je više od 50% iskoristiv, i kalijem (>1,9%). Od vitamina sojina sačma sadrži znatnije količine vitamina B grupe i vitamina D. Glavni nedostatak sojinog zrna koji ograničava njeno veće učešće u hrani je prisutnost antinutritivnih čimbenika kao što su: najznačajniji tripsin inhibitor; ureza i hemaglutinini, te manje značajni: goitrogeni, saponini, estrogeni, anti vitamini i fitati. Zato se sojina sačma tretira s > 80°C nekoliko sekundi radi značajnog (>90%) smanjenja anti-tripsin aktivnosti. Međutim, primjena termičkog tretmana može stvoriti Maillardove reakcije koje značajno smanjuju probavljivost proteina. Redovito se pri preradi i kupovini sojine sačme mjeri aktivnost antinutritivnih tvari i moguća toplinska oštećenja proteina. Mjeri se aktivnost tripsin inhibitora (TIA) u mg/kg i ona bi trebala biti manja od 5. Aktivnost ureaze se izražava u N/g/min i ona mora biti manja od 0.50.
Ulje soje – Sojino ulje je bogato (>60%) esencijalnim masnim kiselinama, osobito linolnom (52%) i energijom 37 MJ ME/kg. Sojino ulje je dobar izvor energije za monogastrične životinje, osobito piliće koji ne mogu probavljati masti, te im se u hranu stavlja do 5% sojina ulja. Ostale vrste i kategorije životinja mogu dobivati do 2.5% ulja.
Sojina ljuska je bogata vlaknima (67.5%), sadrži oko 11,5% SP, škroba i šećera (4.0%) i malo (2,0% ulja). Zato je dobar izvor probavljivih vlakana (35% SV) i energije za preživače. Daje se u hranu preživača 10-25% i krmača do 10%.

Suncokretova sačma je nusproizvod dobiven pri ekstrakciji ulja iz sjemenki suncokreta koje sadrže oko 45% ulja i koje su oljuštene. Ljuska se dodaje u sačmu nakon ekstrakcije ulja. Ovisno o stupnju ljuštenja imamo sačme od oljuštenog (>44%SP i <10% SV), djelomično oljuštenog (>33%SP, <18% SV) i neoljuštenog (>24% SP, < 25% SV) zrna suncokreta.

Suncokretova sačma je dobar izvor proteina (24-44%) s dvostruko manje lizina (1.1%), ali jednako ili više metionina (0,6- 1,0%) nego sojina sačma. Nadopuna s lizinom daje suncokretovoj sačmi biološku vrijednost sličnoj sojinoj sačmi. Suncokretova sačma sadrži, ovisno o udjelu ljuske, dosta vlakana (18-25%) koja su nisko probavljiva, te se trebaju fino samljeti. Zato je niske energetske vrijednosti (4.9-6.7 MJ/kg) za perad, ali visoke za preživače. Sačma suncokreta ne sadrži antinutritivne tvari, osim “vlakana”. Međutim, velike količine ili udio u hrani djeluje laksativno.

Suncokretova sačma je izvrsno krmivo za preživače i sprječava acidoze. Odraslim kravama, junadi i ovcama se daje 20-25% u obrok, a rasplodnim svinjama i peradi 10%.
Suncokretovo ulje je bogato 60% nezasićenim masnim kiselinama među kojima je dosta linolne (38%) i linolenske kiseline, te sadrži 36-37 MJ/kg ME. Suncokretovo ulje smanjuje prašnjavost smjesa i obroka. Može se stavljati 2,5% u hranu svih vrsta i kategorija domaćih životinja.
Repičina sačma – Hranjivost repičine sačme ovisi od sorte repice, odnosno prisutnosti antinutritivnih tvari (eruka kiseline) i sadržaja vlakana. Uljana repica s niskim sadržajem eruka kiselina naziva se jedno nulaši “0”, s malo nje i glukozinolata “00” dvostruki nulaši i dodatno s malo tanina trostruki nulaši “000”. Općenito, sačme od suvremenih sorta repice (Canola – kanadska “00” sorta) su po hranjivosti lošije od sojinih i bolji od suncokretovih sačmi. Sačma uljane repice sadrži oko 32-35% SP, ali može imati i 40% SP. Međutim, probavljivost proteina je niže 79,5% za perad nego 88,5% proteina sojine sačme. Sadržaj lizina od 2% je nešto niži nego u sojinoj, ali viši nego sačmi suncokreta. Repičina sačma sadrži najviše (1,5%) metionina i cistina među sačma uljarica. Generalno, protein repičine sačme je sličnog aminokiselinskog profila kao i sojin, ali je niža probavljivost aminokiselina. Repičina sačma sadrži dosta (11% SV) vlakana s taninima, malo (5%) škroba i šećera (9,5%), a “000” sorte do 10 MJ ME za perad i znatno više 10-12 MJ ME za preživače. Ljuštenje repičine sačme povećava energetsku vrijednost za 25%, a proteinsku za 15%. Visoka razina sumpora (1,4%) u sačmi repice veže se kompleksno s kalcijem, što smanjuje njegovu apsorpciju i izaziva probleme s nogama peradi. Glukozinolati repice se tijekom toplinske prerade pod utjecajem enzima mirozinaze razgrađuju do nekoliko pojeva koji su gorki i toksični. Toksičnost se odnosi na smanjenje funkcioniranja štitnjače što dovodi do usporenog rasta i nesivosti nesilica. Gorki okus potječe od izotijacijanata na koje su osobito osjetljive svinje. Repica sadrži dosta tanina (>3%) koji nešto smanjuju probavu proteina. Repica sadrži znatnu količinu sinapina (1,5%) koji imaju utjecaj samo na kokoši smeđe boje ljuske jajeta, jer oni daju miris jaja na ribu. Fitinska kiselina smanjuje probavljivost minerala za perad i svinje. Preživačima ne smetaju antinutritivne tvari iz repice, osim što sačme i pogače gorke repice i oni manje jedu. Repica može činiti do 25% krmne smjese za odrasle preživače. Do 5% hrane svinja i ne više od 8% hrane nesilica jer blago (do 1g) smanjuje masu jajeta.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakNova isplata iz Mjere 4
Sljedeći članakPostoji li mogućnost povećanja proizvodnje kupusa u Hrvatskoj?
Avatar
Docent Sveučilišta u Zagrebu zaposlen na Agronomskom fakultetu, Zavodu za hranidbu životinja, gdje predaje kao voditelj ili suradnik na nizu modula vezanih s Hranidbom životinja i hranom. Kao autor ili koautor objavio je više od pedesetak znanstvenih i stručnih radova, te održao desetke predavanja na znanstvenim i stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu vezanih s problematikom hranidbe preživača, nepreživača i hranjivosti krmiva. Docent dr. sc. Goran Kiš rođen je u Koprivnici gdje završava osnovnu i srednju školu, nakon koje upisuje Agronomski fakultet u Zagrebu, te se na istom u Zavodu za hranidbu životinja i zapošljava. Od 2013. g. postaje docent, te sudjeluje u nastavi kao nositelj tri, te suradnik na još pet modula, preddiplomskih, diplomskih i poslijediplomskih studija na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U okviru nastavne djelatnosti na Zavodu bio je voditelji i član komisija desetaka diplomskih i završnih radova. Kao autor ili koautor do danas je objavio više od 50 znanstvenih i isto toliko stručnih članaka u časopisima koji se bave problematikom proizvodnje i hranidbe životinja. Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, te je svoju stručnu djelatnost zaokružio brojnim predavanja iz područja hranidbe životinja, prenoseći svoja iskustva stručnjacima, ali i neposrednim proizvođačima u HR i inozemstvu. Djelovao je kao suradnik na desetak znanstvenih i stručnih projekata MP i MZOS RH vezanim uz problematiku uzgoja, zaštite okoliša i hranidbe domaćih životinja. Dugogodišnji je član Hrvatske mljekarske udruge i World´s Poultry Science Association, te član uredničkog odbora „Mljekarskog lista“ i glavni urednik međunarodnog znanstvenog časopisa „Animal Review“ (Pak Publishing Group, Singapore). Tijekom 1999. g. boravi na stručnom usavršavanju u Wageningen UR Livestock Research, Lelystad, Nizozemska. U lipnju 2000. g. gostuje na Institute National de la Recherche Agronomique (INRA), Rennes, Francuska kao dio tima u utvrđivanju balansa i potreba u Proteinskih krmiva u hranidbi životinja. Dobitnik je i međunarodne stipendije Cochran Fellowship programa, američkog ministarstva poljoprivrede, te boravi od rujna do listopada 2004. u Washingtonu D.C. i na PennState University, Pennsilvania, SAD. Godine 2012. boravi na Malti, Malta College of Science and Technology (MCAST), gdje uspostavlja i predaje na modulu „Applied Animal Health and Nutrition”.