Krupnoća plodova izravno utječe na tržišnu klasu i ekonomsku isplativost proizvodnje. Veći i ujednačeniji plodovi postižu višu cijenu, lakše se sortiraju i imaju bolju prihvatljivost na tržištu. Iako se često naglašava genetski potencijal sorte, praksa pokazuje da se najveće razlike u krupnoći javljaju zbog uvjeta u nasadu i načina vođenja proizvodnje. Upravo zato razumijevanje fiziologije rasta ploda i pravovremena primjena odgovarajućih mjera imaju presudnu ulogu.
U nastavku donosimo pregled najvažnijih čimbenika i praktične preporuke koje se u voćarskoj praksi pokazuju najuspješnijima.
Fiziologija rasta ploda: što određuje konačnu veličinu?
Rast plodova odvija se u tri ključne faze, koje su strogo određene unutar same fiziologije biljke. To su:
- Faza 1 – Dioba stanica . Odmah nakon oplodnje odvija se intenzivna mitotska aktivnost. Broj stanica stvara “gornju granicu” potencijalne krupnoće. Što je ovaj proces intenzivniji, mogućnost stvaranja većih plodova je više izražena.
- Faza 2 – Elongacija (produžavanje) stanica. Stanice se povećavaju, pune vodom i asimilatima (iz fotosintetske aktivnosti lisne mase). Ovo je faza u kojoj biostimulatori imaju najveći učinak.
- Faza 3 – Završno punjenje stanica plodova. Transport šećera/suhe tvari, kalcija (Ca), kalija (K) i organskih kiselina određuje završnu masu i kvalitetu plodova.
Iako se ovaj proces čini jednostavnim, radi se o vrlo složenom procesu, i pravilno odvijanje svake faze vrlo je važno za finalnu veličinu plodova. Tijekom ovih procesa, posebno važnu ulogu imaju hormoni koji nastaju u biljci, i upravljaju rastom plodova. To su slijedeći hormoni:
- Auksini – početna dioba stanica
- Citokinini – povećanje broja stanica
- Giberelini – elongacija i povećanje volumena
- Abscisinska kiselina (ABA) – regulacija stresa i ravnoteže vode
Glavni uzroci neujednačene krupnoće
Neujednačena krupnoća plodova najčešće je posljedica kombinacije abiotskih i biotskih stresova koji ograničavaju fiziološki potencijal biljke.
U praksi se ponavljaju isti problemi:
- suša i visoke temperature – biljka gubi vodu na intenzivnom disanju
- nedostatak hraniva – posebno N, K, Ca, B, Zn i Mg
- slab korijen – često zbog zbijenog tla ili nedostatka organske tvari
- prevelik broj plodova – biljka nema dovoljno hraniva za rast svih plodova
- bolesti i štetnici – oštećen list = manje asimilata (manja fotosinteza)
Ako se dva ili više ovih čimbenika poklope, rezultat je neujednačen urod i veći udio sitnih plodova.
Suša i visoke temperature među najkritičnijim su čimbenicima; kada biljka izgubi turgor, stanice se slabije pune, a zatvaranje puči smanjuje fotosintezu i dostupnost asimilata potrebnih za rast ploda. Uz to, nedostatak ključnih hraniva dodatno pogoršava situaciju. Kalij (K) je presudan za transport šećera i završno punjenje ploda, dok kalcij (Ca) osigurava čvrstoću i elastičnost tkiva te smanjuje rizik od pucanja. Bor (B) je neophodan u najranijim fazama jer utječe na oplodnju i početnu diobu stanica, a magnezij (Mg) kao središnji element klorofila određuje intenzitet fotosinteze. Fosfor (P) pak osigurava energiju i zdrav razvoj korijena, što je preduvjet za stabilan rast.
Slaba aktivnost korijena jedan je od najpodcjenjenijih uzroka sitnih i neujednačenih plodova — bez aktivnog korijenskog sustava nema stabilnog unosa vode ni hraniva, osobito u stresnim uvjetima. Prevelik broj plodova također dovodi do izražene kompeticije: biljka raspodjeljuje ograničene resurse na prevelik broj zametaka, pa plodovi ostaju sitni i neravnomjerni. Na kraju, bolesti i štetnici koji oštećuju list ili provodne žile smanjuju dotok asimilata prema plodu, što dodatno narušava ujednačenost i završnu krupnoću.
Tablica 1. Najčešći simptomi nedostatka hraniva i njihov utjecaj na krupnoću plodova
| Element | Tipični simptomi na biljci | Utjecaj na krupnoću plodova | Napomena iz prakse |
| Kalij (K) | slabija obojenost, rubna nekroza lista | sitniji plodovi, lošije punjenje | najčešći problem u sušnim godinama |
| Kalcij (Ca) | gorke pjege, mekano tkivo | pucanje, deformacije, slabija čvrstoća | rana folijarna primjena daje najbolje rezultate dok je plod mali |
| Bor (B) | slaba oplodnja, deformirani plodovi | mali broj stanica → sitni plodovi | kritičan u predcvatnji |
| Cink (Zn) | sitni listovi, kratki internodiji | slab rast ploda, neravnomjernost | važan za sintezu auksina |
| Magnezij (Mg) | žućenje između žila | manje asimilata za rast ploda | čest problem na kiselim tlima ili tlima sa visokom količinom vapna (karbonata) |
| Fosfor (P) | slab korijen, tamnozeleni listovi | slab početni rast ploda | važan u ranoj vegetaciji i fazi rasta ploda |
Uloga biostimulatora u povećanju krupnoće plodova
Biostimulatori djeluju na fiziologiju biljke, pogotovo na sve procese koji se odvijaju tijekom rasta plodova. Njihov učinak je najizraženiji u fazi diobe i elongacije stanica (2. faze rasta ploda), međutim važni su i u ostalim fazama rasta ploda. Zbog toga se biostimulatori smatraju jednim od najučinkovitijih alata za postizanje ujednačene veličine plodova, osobito u godinama s izraženim klimatskim stresovima. Mogu se koristiti različite vrste biostimulatora, ovisno o fazi rasta ploda i pojave stresnih uvjeta.
Tablica 2. Vrste biostimulatora i njihov učinak na rast i razvoj plodova
| Vrsta biostimulatora | Učinak |
| Aminokiseline (aktivni dio su slobodne aminokiseline) | Smanjuju stres Potiču sintezu proteina Ubrzavaju oporavak nakon visokih temperatura |
| Ekstrakti morskih algi | Dodatni izvor biljnih hormona (citokinina, giberelina) Jačaju rast ploda Povećavaju transport asimilata i hraniva unutar biljke |
| Huminske kiseline (za primjenu u tlo) | Poboljšavaju strukturu tla i kapacitet tla za hraniva Povećavaju usvajanje hraniva u korijen Jačaju mikrobiološku aktivnost tla |
| Mikrobiološki preparati (mikoriza) | Povećavaju dostupnost fosfora i ostalih hraniva Stimuliraju rast korijena Poboljšavaju unos vode u stresnim uvjetima |
| Fiziološki induktori | Poboljšavaju protok vode, hraniva i asimilata kroz biljku |
Izbor biostimulatora na bazi aminokiselina
Iako je ovo najčešća grupa biostimulatora na tržištu, još uvijek je pravilan izbor često zbunjujući za poljoprivrednog proizvođača. Glavni i jedni aktivni sastojak ovih preparata su slobodne aminokiseline. I upravo je količina slobodnih aminokiselina, jedini parametar za izbor i pravilno doziranje. Za nasade voćarskih kultura, pogotovo kultura velike vegetacijske mase (kao što je jabuka, trešnja, breskva) potrebno je koristiti oko 200-250 grama slobodnih aminokiselina za 1 ha, odnosno kod jače izraženih stresnih uvjeta i do 300 grama slobodnih aminokiselina za 1 ha. Ukoliko se koriste manje doze, onda često izostaje biostimulativni učinak na rast plodova i na smanjenje stresnih uvjeta.
Prosječna doza primjene kvalitetnih biostimulatora na bazi aminokiselina kreće se u rasponu od 1-2 lit/ha, dok se biostimulatori lošije kvalitete moraju koristiti u značajno višim dozama (3-5 lit).
Nastavlja se
Naslovna foto: Pixabay
