Na okućnicama i hobi voćnjacima često se mogu naći mlade voćke. Kod njih se lako primijeti najčešći propust kod podizanja nasada. To je pogrešno oblikovanje krošnje i visine debla voćke. Deblo je nerazgranati organ voćke, čija je osnovna funkcija da provodi hraniva iz korijena do krošnje. Početak debla započinje od korijenovog vrata do prvih osnovnih (skeletnih) grana krošnje. Visina debla ovisi o uzgojnom obliku i bujnosti same sorte, te o podlozi na koju je sorta cijepljena.
Razlikujemo: voćke s niskim deblom (do 80 cm visine) koje zovemo niskostablašice ili preciznije rečeno niskodeblašice; srednje visokim deblom (visine 80-150 cm); visokim deblom (visina debla je iznad 150 cm).
Voćne vrste mogu se podijeliti i na oblik (habitus) rasta nadzemnog dijela. Tako neke voćne vrste rastu kao stablašice (jabuka, kruška, trešnja, breskva, orah, višnja, trešnja, marelica, i dr.). Neke vrste uzgajamo i u obliku grma i polugrma. Grm nema deblo, nego se njegova krošnja formira odmah iznad površine tla. U obliku grma uzgajaju se lijeska, ribiz, ogrozd, nar (šipak) i dr. Kod polugrma stabljike rastu pojedinačno iznad površine zemlje. Polugrm formiraju malina i kupina.
Visina debla se računa kao razmak od tla do prvih osnovnih grana na voćki. Ukupna visina stabla, bujnost i oblik krošnje ovise i o tom razmaku na posađenoj i prvim rezom oblikovanoj sadnici.
Prednosti niskih uzgojnih oblika
Namjera je i želja najvećeg broja naših voćara da uzgoje niske uzgojne oblike voćaka, tj. niskostablašice ili kako ih još popularno nazivaju patuljaste voćke. Već je uglavnom svima poznato da se niskostablašice lakše i brže orezuju, prskaju protiv bolesti i štetnika i beru.
Samo tu i tamo još poneko želi uzgajati šljivik srednje visokih stabala radi lakše košnje trave za malč ili sijeno. Visokostablašice s deblom višim od 1,50 m koriste se još samo za neke seoske ulične ili poljske drvorede, uglavnom oraha i šljiva, ili pojedinačna stabla vrsta koje teže bujnijem i visokom rastu (kao trešnje, orasi i jabuke, kruške i šljive na jako bujnim podlogama).
Neki neiskusni voćari, a i oni koji se time bave površno, obično još nisu shvatili osnovne pojmove o načinima uzgojnog formiranja voćaka. Dovoljno je na nekom prodajnom mjestu voćnih sadnica slušati želje kupaca. Oni traže patuljaste ili visokostablaste sadnice krušaka, jabuka, marelica, višanja, trešanja i drugih voćaka. I tako prepušteni dobroj volji, poštenju odnosno često površnom stručnom znanju prodavača sadnica, mnogi ljudi nose kućama kupljene sadnice. Vjeruju da je oblik i obujam buduće voćke već sam po sebi unaprijed predodređen kao visoko odnosno nisko patuljasto stablo.
Točno je, međutim, da nema gotovih patuljastih ili visokostablastih sadnica. Sve to je stvar određenog upravljanog načina uzgoja. Svaki voćar sam, rezidbom i prikraćivanjem posađene jednogodišnje sadnice, određuje visinom debla oblik krošnje i ukupnu konačnu visinu stabla.
Prema tome, svaka jednogodišnja sadnica može se formirati kao niskostablašica, s visinom debla 40-80 cm (patuljasta), kao srednjestablašica s visinom debla 80-150 cm ili kao visokostablašica s visinom debla iznad 150 cm.
Međutim, treba napomenuti da se kao prave niskostablašice u suvremenoj sadnji (naročito špalirnih oblika) uzgajaju sadnice isključivo slabije bujnosti, cijepljene na slabo ili srednje bujnim podlogama (jabuke na vegetativnim M i MM podlogama, kruške na dunji, breskva na vinogradarskoj breskvi, trešnja na podlozi Gisela itd). Na bujnim vegetativnim podlogama jabuke i sadnice svih vrsta voćaka cijepljenih na sjemenjacima samoniklih šumskih ili kulturnih sorata uglavnom se koriste za uzgoj srednjih ili visokostablastih nasada voćnjaka. Više o podlogama bit će u posebnom članku u jednom od narednih brojeva Gospodarskog lista.
Međutim, danas se sve više snižavaju visine debla i na voćkama bujnih podloga. Tako nije rijetkost vidjeti trešnju ili orah uspješno uzgojenu i formiranu s visinom debla od samo 80 do 100 cm, pa i niže. Naravno da takve voćke zadrže svoju bujnost i prostornost krošnje i da se ne mogu smatrati ni u kom slučaju patuljastim voćkama. One su i dalje ostale bujne, samo sada u obliku nisko ili srednjestablašice. Uza sve prednosti koje se postižu snižavanjem visine debla, postiže se i mogućnost nešto gušće sadnje. S time i povećanja uroda.
Skraćivanje posađenih sadnica
Određivanje visine debla voćaka u konačnici i razvoja ukupne visine stabla može se postići samo sadnjom jednogodišnjih sadnica. One su obično u obliku dobro izrasle šibe, ponekad s manje ili više izraslih prijevremenih sekundarnih grančica.
Poslije sadnje sadnica se skrati na željenu visinu, nekoliko milimetara iznad gornjeg pupa, kosim rezom suprotno od njega. Bočne prijevremene grančice uklanjaju se do osnove, odnosno prihvaćaju 3-4 vršne na po jedan pup, ako na odabranoj visini krošnje nema pupova ili su oštećeni u sadnji (čest slučaj kod sadnice bresaka). Prilikom jesenske sadnje sadnice se ne prikraćuju odmah, nego tek u proljeće prije kretanja vegetacije.
Tako malim i tako jednostavnim zahvatom voćarskim škarama poslije sadnje učinjen je onaj najvažniji presudan prvi korak za pravilan i dobar razvoj svakog budućeg voćnog stabla. Bez njega nepravilno startala neprikraćena sadnica, preopterećena suvišnim mladicama, mučit će se nekoliko godina dok sama ne formira kakvu-takvu, najčešće vrlo lošu i nepravilnu krošnju. Uz to još i s malim kapacitetom, za nekoliko godina zakašnjele pune rodnosti.
