Peradarstvo

Farmerski uzgoj divljih životinja privlači pozornost sve većeg broja uzgajivača, u čemu mnogi vide lakši način proizvodnje zdrave i kvalitetne hrane za razliku od uzgoja udomaćenih srodnika. Jedno od takvih je i uzgoj američkih divljih pura, preteća našega autohtonoga zagorskog purana, koji je prije dvije godine pokrenuo Božidar Tišinić iz Taborišta nedaleko od Petrinje.

Razvojem suvremenih potpunih obroka, kojima se zadovoljavaju sve potrebe za hranjivim sastojcima, postalo je moguće odgojiti perad do zrelosti u zatvorenu prostoru bez pristupa pašnjaku ili davanja svježe zelene hrane.

Za ekološki prihvatljivu proizvodnju hrane u našoj zemlji postoji sve veće zanimanje, jer u našu prehranu težimo uključiti što više namirnica životinjskog i biljnog podrijetla, proizvedenih bez pesticida, stimulatora rasta i ostalih tvari štetnih po ljudski organizam. U tom pogledu imamo velike mogućnosti, jer s obzirom na geografski položaj, klimatske specifičnosti, čisti okoliš i kvalitetne pašnjake možemo proizvoditi takvu vrstu hrane ne samo za potrebe vlastita stanovništva, već i za inozemn

Amrocki nemaju nimalo slučajno zajedničke pretke s plymouth rockima. Kod njih se ne radi ni o čemu drugome, nego o njemačkom oplemenjenom uzgoju kokica pod nazivom barred rocks, poznatih još od 1849. i izloženih prvi put 1869. u Worcestheru, kao zajedničkim pretcima obiju pasmina.

Potječe iz Engleske, gdje je na imanju Oscara Graya, između 1917. i 1923. godine, i uzgojena pod imenom abacot ranger. Podrijetlo njezina imena prilično je sporno. Moguće je da uistinu dolazi od pojma “naokolo lunjati” ili “naokolo tumarati”, međutim, ovakvo se objašnjenje čini pomalo usiljenim.

Ponašanje peradi u objektu važan je čimbenik, koji može utjecati na proizvodnju u jatu. Uvjetovano je nasljednim čimbenicima i može se razlikovati između vrsta, pasmina i jedinki u okviru svakog jata. Pritom je spoznato da perad komunicira i unutar svoga jata (društva) teži uspostavljanju socijalnog reda.

Na škrtoj zemlji dalmatinskog zaleđa oduvijek je vladala oskudica. U tako nepovoljnim životnim prilikama spontano se razvio jedan dinarski tip živičarke, kojega još davne 1914. godine, kao regionalnu posebnost, opisuje Armin Arbeiter u knjizi “Handbuch der Nutzgeflügelzucht für Österreich und die Donauländer”.

Zbog nemilosrdnog uništavanja prirodnog okoliša, mnoge biljke i životinje svakoga dana nepovratno nestaju, a da to gotovo nitko i ne zamjećuje.

Iako je razvoj zametka pačjih jaja sličan razvoju kokošjih zametaka, treba kazati da se režim inkubacije između ove dvije vrste jaja razlikuje. Razlog je tome nešto drukčiji kemijski sastav jaja, pri čemu pačja jaja sadržavaju više masti. Zbog toga zametak pri kraju inkubacije, kada je najviše razvijen, počinje pojačano iskorištavati masti i proizvoditi više topline.

Pačja jaja, zbog načina života pataka (pretežito vodene površine), nisu prikladna za konzum (moguće sadržavanje salmonele koja uzrokuje otrovanje ljudi), pa je njihova proizvodnja usmjerena za rasplod. U tom smislu uzgoj pataka radi proizvodnje jaja za nasad može se odvijati na intenzivan i poluintenzivan način.

Patke su u svijetu najzastupljenija vrsta peradi poslije kokoši i,danas je poznat velik broj pasmina koje se razlikuju velićinom,bojom perja i proizvodnim svojstvima.Nastale su pod utjecajem različitih klimatskih i uzgojno-selekcijskih prilika,koje su utjecale na njihov proizvodni smjer.