Peradarstvo

Kolijevka ove izvanredne dvojake pasmine kokice nalazila se uz nizozemsku rijeku Ijssel, između grada Zwollea i Apeldoorna. Negdje od konca 19. i početka 20. stoljeća nadalje, uzgajatelji peradi navodno su selekcijom kokica iz naselja Twello, Epe, Olst i Wijhe manje više svjesno nastojali dobiti vrlo tražena smeđa i osobito velika jaja.

Odavno je poznato da je zelena hrana peradi nužna zbog svojih vitamina i sekundarnih biljnih tvari. Isto vrijedi i za voće. Prepolovljena jabuka ili narezana kruška nalaze se sasvim pri vrhu skale omiljene hrane peradi. Usto priroda nudi obilje divljih plodova u obliku bobica. Podsjetimo se samo na drijenak, bazgu, jarebiku ili dud. Daljnje voće iz prirode, goleme zdravstvene iskoristivosti jest šipak.

Guske su izraziti biljojedi i u tom smislu nisu nimalo izbirljive. Nisu bez razloga na glasu da su žive kosilice koji inače uživa još samo ovca. Velika jata gusaka na poplavljenim pašnjacima nekoć su bila česta slika u našim ravničarskim krajevima (Posavina, Podravina, Podunavlje). Od proljeća do kasne jeseni ispaša im je bila glavni izvor hrane. Po završetku žetve tjerali su ih na strništa gdje su nalazile dovoljno rasutog zrnja, a usto su popasle i razne korove.

Male ptice latinskog naziva Coturnix quail, kod nas poznatije kao japanske prepelice, uzgajaju se radi mesa i vrlo hranjivih jaja. Odlikuje ih jednostavnost uzgoja i brzina rasta.

Spoznaja da je zelena hrana važna u hranidbi peradi stara je kao i sam uzgoj peradi. Suvremenim metodama držanja peradi na farmama, ta je hrana odavno izišla iz upotrebe jer se iz radno-tehničkih razloga nije mogla davati životinjama. Ali gotova hrana s umjetno dodanim vitaminima nije odgovarajuća zamjena.

Domaće guske izravni su potomci sive divlje guske (Anser cinereus), koja živi u cijeloj Europi i dijelu Azije. Jedino kineska kvrgava guska potječe od divlje kvrgave guske, koja živi na području sjeverne Kine i istočnog Sibira. Smatra se da su guske pripitomljene 2000 godina prije Krista u Egiptu, gdje su bile svete životinje. Poznato je da su pitomu gusku uzgajali Grci i Rimljani još 1000 godina prije Krista, poznavali postupak kljukanja za dobivanje kvalitetnih jetara, koja su već tada bila poznata poslastica.

Valenje peradi može biti prirodno i umjetno. Prirodno valenje je uz pomoć kvočke, a umjetno uz pomoć posebnih uređaja - inkubatora, koji oponašaju rad kvočki.

Organizam peradi podložan je raznim vrstama živih uzročnika bolesti, a svrstavamo ih u bakterijske, virusne, gljivične i nametničke bolesti. Ovom prilikom zadržat ćemo se na opisu najznačajnijih nametničkih bolesti.

Jedna od najpopularnijih i najmlađih sjevernoameričkih pasmina kokica svih vremena dolazi iz jedne od najmanjih saveznih država SAD-a. Seljaci iz razmjerno neplodnih pobrđa Appalacha razvili su od 1915. godine nadalje, pod stručnim vodstvom prof. A. W. Richardsona, novu pasminu kokice. Ishodišne kokice u New Hampshireu bile su pasmine Rhode Islands, tada još u zlatnosmeđoj boji.

Guščići su nakon leženja teški 100 - 110 g i znatno otporniji od pilića. No, bez obzira na tu činjenicu, trebamo im u početku osigurati odgovarajuće smještajne uvjete.

Nasuprot peradi koja se uzgaja u korisne i gospodarske svrhe, a to su domaće koko_i, patke, guske, purani, biserke i japanske prepelice koje drže i uzgajaju zbog mesa, jaja i perja, postoje i vrste koje drže uglavnom zbog ukrasa.

Talijanska kokoš nesilica je raskošnih boja, iako glede apsolutne nesivosti ponekad mora prepustiti prednost drugim pasminama, pa ju stoga usprkos današnjoj potpunoj dominaciji hibridnih kokica iz suvremenog uzgoja, nisu zaboravili ni krugovi koji nisu usko povezani s uzgojem kokica.

Pure su u prošlosti uzgajane uglavnom u manjem broju, za vlastite potrebe na obiteljskim gospodarstvima, pri čemu je prevladavao slobodan način držanja na pašnjacima.
Međutim, zbog sve veće potražnje puretine na tržištu tijekom cijele godine, povećano je zanimanje i za intenzivan uzgoj ove vrste peradi na gospodarstvima koja za to imaju uvjete.

Kad govorimo o ukrasnoj peradi, nikako ne bismo smjeli izostaviti crvenu divlju kokoš (Gallus gallus), dokazano značajniju za čovjeka od bilo koje druge vrste ptica. Naime, rijetko je koja vrsta peradi pripitomljavanjem postigla tako visok stupanj vrednovanja kao što je to postigla kokoš.

Iako su nekad u Nizozemskoj i Francuskoj bile omiljene zbog izvrsnog mesa, padovanske kokice danas su u prvom redu ukrasne i izložbene kokice zanimljiva oblika glave i prekrasnih nijansi boja.

Ovom prilikom ćemo se ukratko zadržati na podnom smještaju i hranidbi pilića sa industrijskim i vlastito proizvedenim krmnim smjesama na obiteljskom gospodarstvu.