Povrćarstvo

Grah, grašak i bob su naše najvažnije kultivirane povrtlarske vrste leguminoza ili mahunarki. Na njima se može javiti veći broj bolesti, od kojih samo jedan manji broj uzrokuje veće štete. Najvažnije i najčešće bolesti kod nas su na grahu - smeđa pjegavost ili antraknoza, hrđa i bakterioza graha, na grašku - palež ili antraknoza, plamenjača i pepelnica, a na bobu – hrđa.

Uz stalan porast stanovništva i istovremeno globalno smanjivanje poljoprivrednih površina potrebno je povećanje poljoprivredne proizvodnje po jedinici površine. Da bi se zadovoljili sve veći zahtjevi kakvoće proizvoda na tržištu, nužno je imati mogućnost natapanja u proizvodnji povrća.

Za uspješnu organizaciju proizvodnje povrća u kućnom vrtu ili na većim površinama, potrebno je poznavati biološke i ekološke zahtjeve uzgajanih vrsta, duljinu vegetacije, mogućnost uzgoja u monokulturi ili potrebu za plodoredom itd. Biološki i ekološki zahtjevi se odnose na potrebne klimatske uvjete, potrebe za vodom i biljnim hranivima, zahtjeve za određenim fizikalnim i kemijskim značajkama tla. Potrebni klimatski uvjeti određuju vrijeme i način uzgoja, te izbor vrste povrća.

Uzgojiti rajčice na ekološki prihvatljiv način bez korištenja kemijskih preparata za zaštitu bilja i mineralnih gnojiva, uz postizanje zadovoljavajuće kvalitete i uroda predstavlja pravi izazov. Ekološkim uzgojem rajčica iz presadnica omogućuje se dulje razdoblje plodonošenja, manji utrošak sjemena po jedinici površine i bolja iskorištenost kapaciteta rodnosti biljke u odnosu na uzgoj rajčica izravnom sjetvom.

Bundeve i tikve uzgajaju se od davnina i jedne su od najstarije kultiviranih vrsta. Smatraju se i kao najraznovrsnije među svim biljkama u prirodi. Uslijed prilagodljivosti različitim uvjetima okoliša raširene su po cijelom svijetu, a raznolikost im omogućuje bezbroj načina uporabe. Zanimljivost je u tome što pojedine vrste daju plodove koji mogu postići masu veću od 1 tone.

Među lisnatim povrćem koje uzgajamo u jesenskom razdoblju špinat (Spinacia oleracea) i matovilac (Valerianella locusta) omiljeni su zbog nutritivno-zdravstvenih vrijednosti. Špinat iz skupine “lobodnjača” je vrlo bogat dušikom, a matovilac iz grupe «odoljena» kao vrsta podrijetlom iz livadne flore ima veću hranidbenu vrijednost od salate.

Različiti načini proizvodnje u kontinentalnom i mediteranskom području omogućuju opskrbu tržišta svježom mrkvom tijekom cijele godine, a opskrbu industrije sirovinom od sredine ljeta do kasne jeseni. Naprednija obiteljska gospodarstva usvojila su tehnologiju i mehanizaciju prilagođenu robnoj proizvodnji svježe mrkve za ljetnu potrošnju ili ljetnu sjetvu za jesensko skladištenje i zimsko trženje mrkve.

Stara izreka kaže da je korijen zdravlja u umu, a zdravlje počinje pravilnom prehranom u kojoj važnu ulogu treba imati i razno korijenasto povrće.

Pri uzgoju plodovitog povrća, a to su vrste koje uzgajamo radi ploda nastalog iz cvijeta (rajčica, paprika, patlidžan, krastavac, dinja, lubenica, tikve i dr.) dolazi do značajnih gubitaka u prinosu i kvaliteti zbog napada štetočinja (štetnici, uzročnici bolesti, te korovi). Štetočinje napadaju povrće od sjetve do berbe, a neki štetnici i uzročnici bolesti javljaju se i nakon berbe – za vrijeme uskladištenja i stavljanja u promet. Međutim, na navedenim vrstama često dolazi i do različitih fizioloških poremećaja koji u konačnici također uzrokuju smanjenje kakvoće i kvalitete, a uzrokovani su negativnim djelovanjem okolišnih (abiotskih) čimbenika (temperatura, vlaga, ishrana, svjetlost, onečišćenje zraka,). Neki od simptoma fizioloških poremećaja često su slični simptomima uzrokovanim štetočinjama, te ih je stoga bitno razlikovati.

Za uspješnu proizvodnju bilo koje kulture vrlo je važno održavati optimalnu vlažnost tla tijekom uzgoja. Isto vrijedi i za povrtne vrste iz nekoliko razloga – sadrže između 65 i 97 % vode, imaju intenzivan porast tijekom kratkog vremena, dok se kod većine vrsta korijen razvija u površinskih 20 do 30 cm tla. Osim toga, biljka nije u mogućnosti koristiti hraniva iz tla bez dovoljne količine vode.

Uz kultivare rajčice krupnih plodova, u kućnim vrtovima se sve češće mogu naći i biljke „cherry“ rajčice zbog prepoznatih kvalitativnih svojstava. Hrvatski naziv za „cherry“ rajčicu je trešnjolika ili trešnjasta rajčica.

Rajčica je najčešća povrtna kultura u vrtovima diljem zemlje. Intenzivna proizvodnja se uglavnom provodi u zaštićenim prostorima, dok se za svježu potrošnju rajčica uzgaja iz presadnica na otvorenom. Bez obzira na tip proizvodnje, rajčica je izložena napadu različitih tipova štetočinja, koje zahtijevaju pravovremeno provođenje mjera zaštite. Reći ćemo nešto o dvjema najznačajnijim bolestima rajčice.

Za ostvarenje visokog i kvalitetnog prinosa povrtnih kultura vrlo su važni primijenjena agrotehnika, odnosno tehnologija uzgoja, te pravilan odabir kultivara (sorte). Osim ovih, na uspjeh proizvodnje znatno utječu ekološki čimbenici lokacije (klima, tlo, voda), te pojava štetočinja (korova, biljnih bolesti i štetnika). Odavno je poznata mogućnost primjene određenih postupaka u svrhu smanjenja nepovoljnih utjecaja ekoloških čimbenika na proizvodnju.

Postoji mnogo vrsta i još više sorti neobičnog povrća. Mnoge od tih vrsta uspijevaju i kod nas i prisutne su u ponudi trgovačkih centara. Kad se govori o egzotičnim vrstama, tada se misli na one koje u našem podneblju nisu uobičajene, za razliku od zemalja gdje su stvorene selekcijom, hibridizacijom ili na neki drugi način. Tako krastavci potječu iz vlažne, tropske Indije, pa su iz tog razloga poznate mnoge indijske vrste i sorte. Egzotični izgled i okus manje poznatih biljnih vrsta krije zapravo pravo bogatstvo vitamina, minerala i fitonutrijenata koji udruženim djelovanjem štite i jačaju naš organizam.

Krumpir (Solanum tuberosum) značajna je zeljasta kultura i danas gotovo nezamjenjiva namirnica čovječanstva. Krumpir je kultura od koje se 75% biomase može iskoristiti za jelo dok je primjerice kod žitarica to svega 1/3 biomase.

Primjena mineralnih gnojiva u povrtlarskoj proizvodnji važna je za postizanje visokih prinosa, i za kvalitetu konačnog proizvoda koji će nas zadovoljiti i nutritivnom vrijednošću. Osim utjecaja na prinos, gnojidbom održavamo ili podižemo cjelokupnu plodnost tla. Stoga mu gnojidbom, i organskim i mineralnim gnojivima, treba osigurati u tlu dovoljnu količinu lako pristupačnih hranjiva.